Piše: Mirna Paočić
Elvedin Nezirović je autor koji ne samo da dolazi iz Mostara nego Mostar nosi u svom srcu. On je od onih pisaca koji pišu iz potrebe, a ne za potrebe.
U svojim romanima bavi se novijom historijom Mostara, ispisanom perom koje mu je dalo ratno iskustvo, da se ne zaboravi. To je historija našeg vremena ispisana životima ljudi, emocijama i sjećanjima, a ne samo datumima i brojevima.
Ovdje ću se pozabaviti njegovim četvrtim objavljenim romanom po redu, Sandro, u kojem su evidentne posljedice ratnih zbivanja. Ljudi u njemu, poput mnogih drugih, bivaju bačeni u ratne ralje koje ih oblikuju svojim oštrim zubima te ih na kraju, izmrcvarene i pune ožiljaka, „ispljunu“ u život.
U književnim djelima skloni smo traženju simbolike, kako kod Shakespearea, Balzaca ili Dostojevskog, tako i ovdje, pa ću se i sama pozabaviti simbolikom koju sam uočila u romanu „Sandro“.
Roman počinje, poput života, opisima iz djetinjstva, mirno i bezbrižno. Djeca su sretna jer nemaju sjećanja. Što je čovjek stariji, samim tim je i nesretniji jer ima mnogo toga čega se sjeća.
Potom se radnja kontinuirano prebacuje iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto. Nelinearnim tokom pratimo događaje iz perspektive različitih likova (Sandra i njegovih roditelja, kao i samog autora koji je, kao Sandrov prijatelj iz djetinjstva, također neizostavni dio njegove životne priče). To stalno prebacivanje kroz prostor i vrijeme, s jednog lika na drugi, zahtijeva od čitaoca pažnju. Kao da autor poručuje da je važno da smo tu, da razumijemo i da nas se itekako tiče situacija sadašnjice.
Vrlo zanimljiv detalj jeste to što, pored Sandra, pratimo i priču Sandra Muharemovog (banjalučki Sandro), po kojem je mostarski Sandro ustvari i dobio ime. Sandrova majka Svjetlana, rodom iz Banje Luke, kada je vidjela malog, lijepog Sandra, odlučila je da će, ako ikada bude imala sina, i njemu dati isto ime. Kada se vrati u Banju Luku, radeći u matičnom uredu, Svjetlana postaje „svjetlo“ i nada banjalučkom Sandru jer postoji mogućnost da pomogne Muharemovom sinu da se spasi iz zaraćene zemlje i time možda skine osjećaj krivice sa svog srca zbog toga što njen Sandro nije s njom. Simbolika povezanosti likova ukazuje na poruku autora da su ljudi na prostorima bivše Jugoslavije međusobno povezani, da su im sudbine, htjeli to ili ne, isprepletene.
Još jedna simbolika pomoću koje autor pokazuje jedinstvo naroda na ovim prostorima jeste to da je Sandrov otac Slobodan (oca Muhameda), zvani Bobo, lako mogao biti „babo“.
Kroz opise događaja i sudbine pojedinih likova vidimo da oni u sebi nose generacijsku traumu, baš kao što se ratna trauma prenijela na kasnije generacije. Poput djece čiji roditelji svjesno ili nesvjesno prenose vlastitu traumu, tako i skoro rođene generacije osjećaju gorak okus ratnih posljedica iz prošlosti s kojima moraju svakodnevno živjeti.
Sandru je sa oko godinu dana dijagnosticiran Marcus Gunn jaw-winking sindrom, genetski poremećaj koji karakterizira brzo i potpuno pomjeranje napola spuštenog očnog kapka svaki put kada se pokrene donja vilica. Nije dobro, ali nije ni vitalno ugrožavajuće. Ipak, jedan je od razloga zbog kojih se njegovi roditelji razilaze, kako u mišljenju i komunikaciji tako i u životu. Baš poput malih nepravilnosti i nesavršenosti sistema bivše države koje su neki spretno dočekali kao povod „razlaza“ i razjedinjavanja „porodice“.
Tu je i simbol (ne)sreće. Sandro, koji ne želi napustiti zaraćeni Mostar, svoju Aveniju, svoju nenu, kome u svakom trenutku prijeti opasnost i koji dugo odolijeva odlasku, na kraju se ipak vraća u svoj zavičaj. A banjalučki Sandro, koji želi što prije napustiti Banju Luku i otploviti u sretniju sutrašnjicu, na kraju, u društvenom miru, ali s duševnim nemirom, okončava život zbog nesretnog porodičnog života. Gdje je onda stvarno postojanje sreće?
