Između različitih geografija i intelektualnih tradicija – od Brčkog, preko njemačkog univerzitetskog prostora, do Sarajeva – akademski i misaoni put Vahidina Preljevića oblikovan je u stalnom dijalogu kultura, jezika i ideja. Kao germanist, kulturolog, prevodilac i esejist, njegov rad dosljedno izmiče uskim disciplinarnim okvirima, povezujući književnost s filozofijom, historijom ideja i teorijom kulture, te otvarajući prostor za složenija čitanja stvarnosti.

U razgovoru za Urban Magazin, Preljević govori o vlastitom intelektualnom formiranju, ulozi književnosti u razumijevanju svijeta i oblikovanju kolektivnog pamćenja, ali i o jeziku kao aktivnoj sili koja ne samo da opisuje nego i suoblikuje realnost. Njegovi odgovori istovremeno su analitični i refleksivni, ukazujući na književnost kao prostor mogućnosti – mjesto gdje se ne nude konačna objašnjenja, nego se otvaraju horizonti mišljenja.

Vaš akademski put vodio je od Brčkog preko Hallea do Sarajeva. Koliko su ta različita intelektualna i kulturna okruženja oblikovala Vaš način razmišljanja o književnosti?

Jako su oblikovala. Da se fokusiram prije svega na Brčko i Halle, jer Sarajevo je svakako odredilo sve drugo. U predratnoj brčanskoj gimnaziji predavao je pisac Zejćir Hasić koji je bio jako posvećen i entuzijastičan: nastojao nas je zaraziti svjetskom književnošću. To je sigurno ostavilo traga. Brčko se kao mali grad nije moglo niti se danas može porediti sa Sarajevom, koje nudi mnogo više mogućnosti, no ipak: Brčko je i tada, kao i danas, uvijek imalo neku razvijeniju građansku kulturu i svijest, koja nadilazi očekivanja koja obično imamo od mjesta slične veličine. Ovo što govorim nije tek izraz lokalpatriotizma, nego se zasniva na iskustvu i dojmovima prijatelja i kolega. I danas tu imate publiku koja se odazove na promocijama knjiga, koja za vrijeme festivala u velikom broju ode u pozorište; i danas imate ljude s kojima možete voditi ozbiljne razgovore, koji imaju veliku energiju, koji iniciraju stvari, i sve to usprkos višestrukoj i sveopćoj devastaciji koja je svakako zadesila i Brčko.

Halle na rijeci Saale u kojem sam završio gimnazijsko školovanje i počeo studirati u to doba je bio dinamičan grad koji je u sebi krio brojne proturječnosti i historijske naslage. To je stari prosvjetiteljski centar još s kraja 17, stoljeća, uz obližnji Leipzig sigurno najznačajniji u ovom dijelu Evrope. Osim toga, bio je svojevremeno i žarište protestantskog pokreta Martina Luthera, po kojem se i zove tamošnji univerzitet. U njemu, kao i u Leipzigu, koji je i u DDRu očuvao neke momente stare građanske kultre, bio je jak disidentski pokret. Tih 1990ih, nakon pada Berlinskog zida, entuzijazam oslobađanja od komunističke diktature, veoma brzo je splasnuo: već su počeli sukobi između nove kapitalističke elite koja je uglavnom pristigla iz zapadne Njemačke i onog većeg dijela stanovništva koje se moglo smatrati gubitnikom tranzicije. Tada je svugdje u svijetu bio u modi rigidni neoliberalizam koji je iziskivao brzu privatizaciju državnog ili društvenog vlasništva, te racionalizaciju troškova u skladu sa zahtjevima tržišta. To je izazvalo velike potrese. Već tada se, to sam mogao osjetiti u porodicama školskih drugova ili studijskih kolega, javlja ideja da ujedinjenje Njemačke nije bilo nikakvo stvarno ujedinjenje nego zapravpo prisajedinjenje istočne Zapadnoj Njemačkoj, te da je bivši DDR postao neka vrsta ekonomske, kulturne pa i akademske kolonije. Mogu to potvrditi iz univerzitetskog miljea: s promjenom vlasti ogroman broj istočnonjemačkih profesora je naprosto otpušten ili otpremljen u prijevremenu penziju, a nama su, izuzimajući srednji nivo kadra, više asistente i lektore, predavali profesori koji su importirani iz Zapadne Njemačke, među kojima je, da se razumijemo, bilo puno i izvrsnih pojedinaca.  No, mislim da sam zbog tog neposrednog iskustva počeo razvijati svijest o pogubnim momentima kulturne i intelektualne kolonizacije, kojoj možemo svjedočiti i na Balkanu.

Šta je u Vašem slučaju odlučilo da germanistika postane Vaš trajni naučni i životni izbor?

Vrlo jednostavno: ja sam želio studirati književnost, a u Njemačkoj, u kojoj nema puno komparatističkih ili katedri za opću nauku o književnosti, a svakako je nije bilo u Halleu, to je značilo, prije svega, germanistiku. Nije mi se više to mijenjalo, nakon što sam prešao u Sarajevo.

Kada danas pogledate početke svoje akademske karijere, šta biste izdvojili kao ključni trenutak intelektualnog sazrijevanja?

Nije postojao taj jedan ključni trenutak, nego cijeli niz momenata koji se vezuju u jedan proces koji traje do danas, i nadam se da će još potrajati. Ali, evo, ako moram biti određeniji, u najvažnija čitalačka iskustva, nabrajam sad bez nekog reda i krajnje nepotpuno, spadaju: Mannovi Buddenbrookovi, Musilov Čovjek bez svojstava, Kantova Kritika čistog uma,  Blumenbergov Rad na mitu, Schnitzlerove pripovijetke, Adornova i Horkheimera Dijalektika prosvjetiteljstva, Adornova Estetika i Minima moralia, Schlegelovi fragmenti, Makov Kameni spavač, Kunderini romani, Hofmannsthalovi eseji, zatim Adem Čabrić Hamze Hume, ili, sad će to možda biti iznenađenje, knjiga Od tradicije do identiteta Muhameda Hadžijahića. Još u gimnazijskim danima „navukao“ sam se na njemačku štampu (kasnije i na bosansku) koja je tada bila stvarno izvanredna i raznovrsna, ili na časopis Lettre international, koji mi je i danas dragocjen kao evropski intelektualni forum.

Foto: Nidal Šaljić za !Odgovor.ba

U Vašem radu književnost se stalno prepliće s teorijom kulture, historijom ideja i filozofijom. Da li Vi književnost prije svega vidite kao estetski ili kao spoznajni prostor?

Književnost je i jedno i drugo. Tu ostajem privržen predodžbi, koju su razvili dijelom Kant a dijelom i njemački rani romantizam, da je prostor estetskog ujedno i prostor spoznaje, ali spoznaje koja još nije sabijena u definicije i pojmove, nego predstavlja jednu vrstu duhovnog horizonta i imaginacijske strukture iz koje se tek kasnije generiraju termini, pojmovi i znanje u nekom strožijem scijentističkom smislu. Naslanjajući se na tu idejnu tradiciju veliki njemački filozof (i estetičar!) Hans Blumenberg je od 1950-ih započeo projekt tzv. metaforologije u kojoj je istraživao značaj slikovnog izraza za filozofsko mišljenje. Da sažmemo to ovako: metafora se u procesu mišljenja ili spoznaje prema pojmu odnosi kao plod, recimo neko voće, u odnosu na gotov proizvod, npr. sok. Voće u svom prirodnom stanju predstavlja potencijal, mogućnost, može značiti mnoge stvari, (premda ne i beskonačno mnogo stvari), može se konzumirati na više načina, dok je sok precizno definiran i zaokružen produkt. Ali to ne znači da taj finalni produkt neumitno proizlazi iz tog voća koje smo uzeli kao polazište.

Koliko književnost, po Vašem mišljenju, može “objasniti” stvarnost, a koliko je samo njen odraz ili interpretacija?

Književnost po mom razumijevanju ne objašnjava stvarnost niti podražava stvarnost – nego, kao i druge umjetnosti, tek otvara mogućnosti da se stvarnost percipira, razumije ili tumači ovako ili onako. To zvuči skromno, ali mi se čini središnjim mentalnim događajem književnog iskustva. U tom otvaranju i potencijalitetu je njegova ključna dimenzija. Naravno, književnost se često čita ili da kažem, „koristi“ i drugačije. Poznati primjer kod nas je manipulacija djelom Ive Andrića, koje se u svrhu ideološke upotrebe, potpuno deestetizira, dakle, oduzima mu se i fikcionalni i književni karakter. Istine radi, valja reći da su i mnoga djela koja se nominalno ubrajaju u književnost, već po svojoj strukturi i sadržaju sklona više fiksiranju i zakivanju nego otvaranju realnosti. Književnost i umjetnost nisu dakle same po sebi imune na ideološke obrasce – nekada ih i same generiraju.

U kojoj mjeri književni tekstovi, posebno oni koje Vi proučavate, učestvuju u oblikovanju kolektivnog pamćenja?

Književnost, ako pod tim podrazumijevamo i usmenu književnost, što je, ruku na srce, pomalo proturječan pojam, dugo vremena bila jedan od glavnih oslonaca uspostavljanja odnosa prema prošlosti i prenošenja kolektivnog znanja. Uzmite samo mitologiju, svete tekstove, ili „narodnu poeziju“ kao primjer. Recimo, mnoge religije se formiraju tako što u nekom momentu ti tekstovi, koji imaju nesporno književni karakter, kanoniziraju, sakraliziraju, pa onda tumače po modelu koji zovemo „hermeneutica sacra“. Postoje svakako i druge kulturne forme, a danas i institucije i drugi mediji koji oblikuju i prenose kulturno pamćenje. Ipak, nekako mi se čini da najdublji upliv u samu konfiguraciju kulturnog pamćenja i dalje imaju narativni, a time izvorno i književni modeli. To ima veze s tim što naracija sama po sebi vjerovatno predstavlja jedan od najstarijih i do danas najdjelotvorniji oblik strukturiranja i savladavanja protoka vremena. A iz tog slaganja vremena, koje se odvija u činu pripovijedanja, odnosno izgradnje temporalnog poretka nastaje ono što nazivamo smislom. Tajna djelotvornosti i dugovječnosti mita je upravo u tome što on pojavama daje smisao tako što ih pretvara u lanac međusobno povezanih događaja. U tom smislu, uvjeren sam da književnost (u širem smislu te riječi)  dubinski oblikuje matricu svakog kolektivnog pamćenja. Kulture koje nemaju razvijenu književnost nemaju ni kulturno pamćenje. Možda imaju neki oblik kolektivne memorije koji se prenosi ritualima i nekim drugim obrednim praksama, ali, kao što je Jan Assmann još pokazao: te predpismene kulture nemaju mogućnost razvoja jer su, kao u ritualu, osuđene na repeticiju, na ponavljanje. Tek pismene kulture daju mogućnost varijacije u tumačenju, šireći tako horizonte imaginacije i granice uma, omogućujući inovaciju i napredak.

U jednom Vašem tekstu Goetheova misao o “imenu kao jeci i dimu” postaje polazište za šire razmatranje odnosa između imena i stvarnosti. Koliko je za Vas jezik aktivna sila koja oblikuje realnost, a koliko samo sredstvo opisivanja?

Jezik nikada nije neutralno sredstvo, on uistinu suoblikuje stvarnost, jer formatira moć uobrazilje pa i samu percepciju. I svakako daje smisao realnosti. Ali nisam sklon povjerovati da nema stvarnosti izvan jezika ili da je ta predjezička ili izvanjezička stvarnost potpuno irelevantna. U tom smislu, nisam radikalni konstruktivista, a nisam ni konzekventni wittgensteinovac. Postoji nešto što je tjelesna, emocionalna stvarnost, i nešto što izmiče potpunoj artikulaciji. Usudit ću se reći nešto naizgled paradoksalno: da se stvarnost uistinu iscrpljuje u jeziku, onda vjerovatno ne bi ni bilo ni književnosti ni bilo kakve umjetnosti, pa ni kulture, jer fundamentalni poticaj za književnost i umjetničko stvaranje dolazi iz onog neizrecivog, onoga što se ne da uhvatiti i obuhvatiti jezikom. Kant ga je nazvao „Das Ding an sich“, „stvar po sebi“, ali to je pomalo nezgrapan opis. Dakle, na neki način, književnost i kultura počivaju na onome što ne mogu artikulirati, izviru dakle iz jedne neshvatljive tamne dubine, mračnog bunara, o kojem govori Hofmannsthal u jednoj pjesmi. To je, tako da kažemo, konstitutivni paradoks književnosti, pa i jezika kao takvog.

Foto: Privatna arhiva

Da li književnost ima moć da mijenja način na koji razumijemo pojmove poput identiteta, pripadnosti i kontinuiteta?

Apsolutno. O tome smo maločas govorili. Književni tekstovi oblikuju jedan imaginativni unutrašnji prostor u kojem je tek moguće otpočeti razgovor i pokrenuti proces refleksije i samorazumijevanja, bilo na ličnoj ravni, bilo u okvirima zajednice. Otprilike to odgovara onome što nazivamo identitetom, pod uvjetom da identitet ne razumijevamo kao neku statičnu kategoriju, okamenjeno stanje, nego kao dinamičan odnos prema sebi i drugima. To ne znači nikakvu relativizaciju pitanja identiteta i pripadnosti; to je jako osjetljivo područje i ja ga ne bih htio banalizirati, kao što to neki teoretičari čine. Izuzev u neokapitalističkim fantazijama o ljudima kao potrošačkim monadama, oduvijek je postojala potreba za zajednicom i pripadanjem toj zajednici. Kultura na bilo kojoj razini nezamisliva je bez zajednice: vi možete teorijski zamisliti da stvorite neko djelo, ali čim to djelo počinju komunicirati drugi, ono na neki način postaje dio te zajednice unutar koje ono cirkulira i dio onoga što je Ernst Cassirer zvao simbolički poredak. Nije dakle problem zajednica ni pripadnost sama po sebi, nego način na koji se ona zasniva, razvija i razumijeva. Historijsko iskustvo govori da je pitanje okvira u tom pogledu presudno. Ako je okvir zajednice preuzak, ona postaje izvor neslobode, tamnica. Ako je pak okvir pripadnosti preširok, pa u nekom ekstremnom obliku potencijalno obuhvata cijeli svijet, onda se to stanje nepripadnosti pretvara u proizvoljnost, u neki gasoviti oblik bez ikakvih kontura, pa dolazimo do paradoksalnog rezultata da se želja za oslobađanjem individualnosti od bilo kakvih stega pripadnosti pretvara u negaciju te iste individualnosti.

Koliko su, po Vašem mišljenju, kolektivni identiteti rezultat dugih historijskih procesa, a koliko svjesnih političkih konstrukcija?

Kolektivni identiteti su oboje, kompleksni fenomeni svijesti o pripadnosti dugog trajanja koji se sasvim sigurno ne mogu kreirati jednim potezom pera, premda političke i ideološke konstrukcije uvijek imaju važnu ulogu u njihovom oblikovanju. Ima ona čuvena izreka italijanskog pisca i poslanika Massima d’Azeglia koji je u jednom govoru nakon državnog ujedinjenja Italije rekao: „Stvorili smo Italiju, ali sad moramo stvoriti Italijane“. U njoj ima dosta istine, ali ona svakako ima i drugu stranu priče. Projekt oblikovanja kolektivnih identiteta uvijek je stvar neke kulturne ili društvene elite, o tome je, recimo, pisao njemački sociolog Bernhard Gießen u svojoj knjizi Intelektualci i nacija. Istovremeno, bez, da tako kažemo, materijalne baze, bez kakvog takvog oslonca u stvarnosti, geografskoj, ekonomskoj, društvenoj, emocionalnoj, svi ti projekti stvaranja nacije osuđeni su na neuspjeh. U kulturi nema stvaranja ni iz čega, takvo stvaranje spada u božanske prerogative.

Preveli ste širok spektar autora njemačkog govornog područja. Kako se odlučujete šta ćete prevesti i koje ćete djelo približiti našim čitaocima?

Imao sam sreću da sam često sam mogao birati šta ću prevoditi; naprosto se radilo o djelima koja su mene samog zanimala i za koje sam istovremeno smatrao da bi mogla biti relevantna za našu kulturu. Ali, nekad se radujem i kad sam izdavač ili urednik predloži nešto što se ne kosi sa mojim poljem interesovanja. Uostalom, tako sam i počeo prevoditi, nekad krajem 1990ih. Roman Medeja Christe Wolf preveo sam na izričit prijedlog izdavačke kuće Svjetlost, odnosno urednice Jasmine Musabegović, naše velike književnice, kojoj sam do danas zahvalan na toj inicijativi, i koja je bila i u prijateljskim vezama sa tom čuvenom istočnonjemačkom spisateljicom.

Da li se kroz prevodilački rad mijenja i Vaše vlastito razumijevanje književnosti?

Naravno. U procesu prevođenja primjećujete neke jezičke osobenosti književnog djela koje Vam često promaknu u normalnom čitanju. Nekad opazite i neke jezičke omaške ili greške koje su Vam ranije prošle ispod radara, pa Vam onda bude žao, jer vam je onda narušena idealna slika koju ste sebi izgradili o tom autoru ili djelu.

Postoji li autor ili djelo koje Vas je kao prevodioca posebno oblikovalo ili promijenilo Vaš pogled na književnost?

Svako djelo na svoj način, neko više neko manje. Mislim da su jezički najizazovniji bili Novalis i Hugo von Hofmannsthal.

Vaš rad često se bavi bečkom modernom, romantizmom i književnošću 20. stoljeća. Šta Vas najviše privlači tim epohama?

To što se u njima najviše osjeti koliko je književnost važna i relevantna. Ona u tim epohama postavlja velika pitanja svog vremena, istražuje forme i pokazuje ono što je Friedrich Schlegel nazivao „oduševljenošću“ ili entuzijazmom, dakle u njoj se vidi jedna posebna duhovna energija. U nekim epohama je bilo prisutnije to nekakvo, nazovimo ga uvjetno, „herojsko“ razumijevanje književnosti i umjetnosti, po kojem je pisanje egzistencijalno važan čin. Danas mi se književnost često čini previše pragmatičnom, jezički neambicioznom, banalnom, i malih dosega. I to ima svoje mjesto, a možda će tek kasnije generacije steći bolji uvid u današnje stanje književnosti. Naravno, kad ste previše ambiciozni, pa promašite, onda je opasnost da se izvrgnete podsmijehu i ruglu puno veća, nego kad se unaprijed ograničite i zahvaćate manje. Dominacija današnje autofikcije, iako u njoj ima izvanrednih i uzbudljivih iznimki, čini mi se savršenim simptomom te književne neambicioznosti i banalnosti, koja se često predstavlja kao hrabro, beskompromisno iznošenje intimnosti. Nažalost, mnogi autori previđaju da njihove vanjske ili intelektualne biografije nisu dovoljno zanimljive da bi bile materijal za nešto što će se zvati romanom, a veoma često te autofikcije ne idu dalje od tog sirovog materijala.

Foto: Privatna arhiva

Koliko su književni pravci zapravo i načini mišljenja epohe, a ne samo estetski stilovi?

Književnost je uvijek dijete svog vremena. Nikada nisam bio sklon takozvanoj čisto formalnoj historiji književnosti, koja mimo konteksta vremena u kojem ta književnost nastaje studira samo unutrašnju evoluciju književnih obrazaca, motiva ili stilova. Nekad to svakako ima svoje opravdanje, i neću da polemiziram s takvim pristupom, ali meni je naprosto puno uzbudljivije književne tekstove proučavati u njihovom složenom odnosu s onim što se nekad zvalo „duh vremena“, a danas može zvati i diskurzivna povijest. Dakle, književni tekst reflektira, svjesno ili nesvjesno, mogućnosti svog vremena, daje, posredno ili neposredno, obrise kulturne, društvene pa i političke imaginacije epohe u kojoj nastaje. I  da ne zaboravimo: nerijetko i sam književni tekst suoblikuje epohu; to je dakle jedan odnos uzajamnog djelovanja.

U knjigama poput “Estetike fragmenta” i “Književne povijesti tijela” bavite se i formom i konceptom. Šta Vas više zanima: književni oblik ili ideja koja stoji iza njega?

Da se nadovežem na prethodni odgovor: upravo je forma romantičkog fragmenta i estetska nužnost, refleksija jedne idejnohistorijske konstelacije i materijalne povijesti u kojoj on nastaje. I sam Schlegel je u jednom fragmentu doveo u istu ravan događajnosti i Francusku revoluciju, Fichteovu filozofiju i Goetheov roman Naukovanja Wilhelma Meistera, kad ih je proglasio „najvećim tendencijama epohe“. Postoji dakle unutrašnja (estetska, idejna) i vanjska (socijalna, politička) povijest, možemo ih i moramo načelno razlikovati, ali uvijek trebamo biti svjesni njihove međusobne isprepletenosti.

Kakva je uloga intelektualca danas – da objašnjava, kritikuje ili posreduje između različitih diskursa?

Vjerovatno od svega pomalo, zavisno od toga kakva uloga kome i u kom trenutku najviše pristaje. Ovaj aspekt posredovanja koji spominjete je veoma zanimljiv. Najveći izazov se sastoji u tome da pitanja koja su kompleksna prikažete na način da Vas što više ljudi razumije, a da istovremeno ne falsificirate tu složenost inherentnu samom fenomenu: da budete razumljivi, ali da ne zapadnete u populizam. I da ne budete dosadni sami sebi pa i drugima, tako što u ime neke pseudoobjektivnosti koristite otrcane fraze i opća mjesta. Također, mislim da nije odgovorno ni svrsishodno stručni jezik bez prilagođavanja naprosto prenijeti u širi javni prostor, prenijeti dakle svoju katedru na medijsku pozornicu. Treba izbjegavati govoriti ono što se od Vas očekuje; ako nemate šta reći što makar malo odstupa od sveopćeg konsenzusa ili konsenzusa dijela javnosti u čijim okvirima govorite, onda bolje nemojte ni govoriti. U tom formatiranju javnog govora vidim jedan od glavnih problema naše medijske kulture. Mislim generalno da će se upravo u doba umjetne inteligencije pojačati potreba za dubinskim promišljanjem stvarnosti, i za intelektualnošću, ukoliko, ona, kao što se to kod nekih javnih djelatnika da primijetiti,  sama ne oponaša tu istu umjetnu inteligenciju.

Da li intelektualni rad danas ima dovoljno prostora za dubinu ili ga savremeni tempo komunikacije potiskuje?

Izazovno jeste, ali prostora ima. I sam sam se iznenadio koliko ljudi mi se javljalo nakon nekih mojih publicističkih tekstova za koje sam smatrao da su za žanr političkog komentara, i to još objavljenog na online-portalu, malo predugi, previše komplicirano formulirani i odveć začinjeni referencama. Veoma često se ispostavljalo da su upravo takvi tekstovi spadali u najčitanije. Ne treba potcjenjivati vlastitu publiku: nije ona na toliko niskom nivou kako se često da naslutiti iz ponude medijskih kuća. Drago mi je da postoje medijski projekti koji pokazuju da je i bez opčinjenosti trashom i clickbaitovima moguće uspješno poslovati i steći relevantnost. To nam pokazuje da je trenutna ne samo medijska nego i kulturna ponuda daleko ispod nivoa stvarnih potreba i potražnje.

Ako biste morali izdvojiti jednu ideju koja Vas je vodila kroz sav Vaš rad – od književne teorije do prevodilaštva – koja bi to bila?

Možda je to parafraza jedne naizgled paradoksalne faustovske misli: čovjek ostaje sebi vjeran tako što se uvijek mijenja. Ili: kad izumre znatiželja i kad se čovjek ni za šta više ne može oduševiti, on je već duhovno mrtav. Ostatak života je onda samo odrađivanje. Vidio sam to kod nekih kolega i poznanika, i to još u njihovoj srazmjerno mladoj dobi. Volio bih da nikada ne dođem u to stanje. Draže su mi i povremene zablude, koje vežu neku energiju, od blaziranosti i ravnodušnosti.