Piše: Merima K. Mehinović, Kulturologist

Jučer smo saznali da je Univerzitet u Grazu otkupio zaostavštinu bosanskog pisca Dževada Karahasana. To je možda i najbolji primjer brige institucija o svemu što je istinski važno.

Zrak je pretežak, a dah sve kraći. I ne nedostaje nama kisik jer smo preživljavali bez njega tokom opsade naše slobode. I nije ovo prvi put da živimo u mulju svojih nadanja, istrošeni i obezglavljeni. Zato ova vijest i nije izazvala mnogo pažnje. Ratni zločinci su još uvijek u fokusu.

Dževad Karahasan bio je jedan od rijetkih pisaca našeg vremena koji taj, iznova preživljavani trenutak, prepoznaje u samom korijenu našeg života, u onome što nazivamo unutrašnjim prostorom čovjeka. Svako biće teret će osjetiti, nositi i njegovim se posljedicama baviti. Karahasanovo djelo „Uvod u lebdenje“ anatomija je tog unutrašnjeg prostora, spis o slobodi koja se ne mjeri pobjedama ega nego otporom tamo gdje se on ne očekuje. Zabilješka je to o znanju koje se ne stiče da bi se bivalo dominantnim nego da bi se postalo čovjekom.

Prisjetit ćemo se šta nam Karahasan govori o slobodi, koristi, tragediji i gubitku svijeta i šta to znači u vremenu u kojem su ljudi uglavnom prestali disati svojim plućima, pristavši da dišu tuđim potrebama. Karahasanov slobodan čovjek je onaj koji ne trguje sobom. Autor pravi razliku koja je danas gotovo potisnuta iz kolektivnog mišljenja, razliku između korisnog i slobodnog čovjeka.

Korisni čovjek radi sve da bi se uklopio u hijerarhiju, da bi napredovao, bio prihvaćen, iskoristio vrijeme i prilike. Njegov demon, kako kaže Karahasan, stoji mu na lijevom ramenu i usmjerava misao i strahove:

– Šta ti ovo donosi? Kako ti koristi?

To je čovjek koji diše na posudbu.

Suprotno njemu, slobodan čovjek ne prezire korist, ali joj i ne služi. On stiče znanje koje možda nikada neće upotrijebiti, uči jezike koje odavno niko ne govori, čita knjige koje svijet smatra zastarjelim.

On ne osvaja svijet, nego upoznaje sopstveno bivanje i svrhu. Njegovi su poticaji unutarnji, njegovo je postojanje uređeno i u najrazornijim potresima duše. Karahasan nas time podsjeća na nešto jednostavno, ali potisnuto. Čovjek nije stvoren da bude funkcija, nego osoba, društveno biće koje raste kroz zdrave odnose sa drugima.

Pa kako smo onda postali taoci koristi?

Danas, društva koja su preživjela ratove, tranzicije, ekonomske lomove i moralna urušavanja postala su naročito osjetljiva na korist.

Ljudi više ne uče da bi saznali nego da bi opstali.

U takvom svijetu sloboda postaje luksuz, gotovo provokacija i košta. Baš košta, ali vrijedi svakog dinara.

Znanje se dijeli na upotrebljivo i beskorisno, kao da se ljudska duša mjeri korisnošću. A upravo ono što svijet naziva beskorisnim Karahasan smatra jedinim znanjem koje čovjeka može osloboditi. Zato danas, više nego ikada, osjećamo želju za vlastitom sputanošću i hrlimo da je pronađemo. Vraćamo se prirodi, tražimo zaboravljene simbole, hodamo bosi.

Peter Hurd je centralna figura gubitka, ali i mjera slobode.

Jedna od najpotresnijih crta „Lebdenja“ jeste Karahasanovo promišljanje o Peteru, njegovom prijatelju, učitelju i duhovnom srodniku. Karahasan gubitak prijatelja naziva nenadoknadivim zato što postaje svjestan da je sve manje i uskoro neće biti takvih ljudi. Peter je bio simbol onoga što je nestalo iz savremenog svijeta. Čovjek koji saznaje radi saznanja, koji posmatra svijet bez interesa, koji živi slobodu kao odgovornost prema sebi, a ne kao povlasticu. Helenističkom duhu vjeran, Peter je znao da tragedija nije forma, nego škola.

Iz tragedije se ne izlazi zadovoljan, nego mudriji. Barem bi tako trebalo biti. I zato je njegova smrt toliko ozbiljan element lebdenja. Najveća mudrost koju tragedija daruje jeste saznanje o veličini poraza i svetosti patnje. To je saznanje koje današnji svijet izbjegava.

Gubitak Petera Hurda metafora je za odsustvo društvenog kapaciteta da prepozna i ističe hrabre, slobodne i nepotkupljive. Danas, više nego ikada, osjetimo težinu ovih riječi i na vlastitoj koži osjetimo peckanja zbog odlazaka ljudi Peterovog karaktera. Boli nas činjenica da je Karahasan posljednji smiraj poželio u Sarajevu, a od danas će Graz čuvati sve njegove mudre riječi.

Zato koračam kroz gradove ogrnuta mišlju da sloboda nije odsustvo prepreka, nego odsustvo unutarnje pokornosti. Znanje je vrijedno onoliko koliko nam vraća nas same, a čovjek mora težiti visinama, i to ne zbog društvenog priznanja nego zbog društvene nužnosti!

Mi smo svoje nutrine zajahali tuđim očekivanjima pa sad ne znamo sići. Od tragedije bježimo iako je jedina učiteljica koja ne laže i, iako je gubitak često jedini način da progledamo, mi se od njega otuđujemo.

Dževad Karahasan lebdi iznad naše svakodnevice i dalje živi kao mislilac. On nas uči hodati zemljom punom rana i od toga praviti znanje.

Preživljavamo na rubovima daha, na rubovima svojih uspomena uz pitanja – šta nam je još ostalo? Kako ponovo disati svojim dahom?

Karahasanov odgovor je jasan. Učiti i ono što nam se naizgled čini beskorisnim, jer upravo tu spava sloboda. Mjeriti život veličinom poraza koje možemo podnijeti. Ne pristajati da budemo roba u službi koristi. Ne dozvoliti da nam duh odumre pod pritiskom tuđih očekivanja. Pamtiti ljude koji su bili veći od vremena. Biti spremni prihvatiti patnju kao put, a ne kao kaznu. To su rubovi daha, odnosno mjesta na kojima čovjek tek postaje insanom.

Neka znate, sloboda je uvijek unutarnji događaj i odnos prema svijetu, a ne uspjeh koji je pregazio i već mrtve. „Uvod u lebdenje“ podsjetit će nas da čovjek ima dušu koja se ne može hraniti neistinom i da je najdublja snaga uvijek ona koja se plaća gubitkom.

I da se život, uglavnom, svede na dva izbora.

Ili smo slobodni ljudi ili ostajemo taoci koristi, bez daha i na pragu vlastitog života.