Intervju sa palestinskim umjetnikom Slimanom Mansourom: Umjetnost otpora i sloboda u srcima i umovima ljudi

Sliman Mansour, jedan od najznačajnijih palestinskih umjetnika današnjice, uhapšen je u Ramallahu osamdesetih godina, zajedno sa dvojicom kolega, Nabilom Ananijem i Isamom Baderom, jer je koristio boje palestinske zastave u svojim djelima. Kasnije je u intervjuu za The National ispričao kako ga je tadašnji šef izraelske policije ubjeđivao da treba depolitizirati svoju umjetnost. Kazao nam je: Zašto ne slikate cvijeće i nage likove, to je lijepo, čak ću i ja to kupiti od vas.

Mansourovi radovi upravo jesu simbol postojanja i otpora palestinskog naroda. Teret hamala koj nosi Jeruzalem na leđima, nježnost zagrljaja majke i djeteta, žene kao heroine teške životne svakodnevice, san o povratku i nadi, zajedištvo u boli zbog oduzimanja slobode su samo neki od prizora na djelima ovog umjetnika koji reflektuju duboku ljubav prema svom narodu i okupiranoj domovini.

Rođen 1947. godine u katoličkoj porodici, godinu prije Nakbe (arapska riječ za katastrofu, a u kontekstu Palestine označava etničko čišćenje palestinskih područja u vrijeme proglašenja Države Izrael 1948.) i stariji je godinu dana od formiranja Izraela.

Kroz svoj rad umjetnik prenosi snagu palestinskog naroda i patnju jer umjetnost je jedina sloboda koju Sliman živi. Spretno odražavanje nade i opstanka pod okupacijom kroz umjetnost, Mansoureve radove učinilo je simbolom otpora, a izraelske vlasti su upravo zato često zatvarale galerije sa njegovim izložbama jer snažne poruke, suptilno provučene najljepšim umjetničkim jezikom, čuvaju identitet i povezanost naroda Palestine sa korijenima i pozivaju na opstanak.

Majka i dijete, ulje na platnu; Art by Sliman Mansour

Dehumanizacija palestinskog naroda se odvijala na svim poljima, od oduzimanja osnovnih ljudskih prava, imovine, progona pa do poricanja kulture i zapostavljanja jedne cijele umjetničke scene koja je cvjetala, obilovala talentom i razvijala se bez obzira na opresiju od strane okupatora. Umjetnik koji je snagom svojih djela osvojio srca običnih ljudi, genij kojeg su često ignorisali kustosi zapadne kulture i salonski intelektualci koji promišljaju o vrijednostima djela samo ako se to poklapa s interesima finansijera umjetničkih fondova.

Takvi su prešutno prelazili preko kršenja ljudskih prava i sloboda zbog materijalne koristi, istovremeno trajno skrnaveći generacije mladih svojim selektivnim aktivizmom, ali su zapravo učinili Mansourov umjetnički opus još vrijednijim u očima istinskih poštovaoca umjetnosti.

Razgovor sa ovim velikanom, koji danas živi u istočnom Jeruzalemu, utoliko je u meni izazvao veće poštovanje i divljenje jer Mansourova višedecenijska borba jeste odraz njegove iskonske želje za slobodom i borbe za jednaka prava svih naroda svoje domovine.

Jedan ste od najznačajnijih glasova palestinske umjetničke scene u svijetu, inspirišete mlađe generacije i govorite kroz svoj rad sa puno ljubavi i brige o svom narodu. Moja lična impresija kada posmatram Vašu umjetnost je da je puna ljubavi, tuge, sjete, nedostajanja ali i nade. Da li vjerujete da umjetnost može mijenjati svijest ljudi?

– U pravu ste. Mislim da su većina palestinskih umjetnika koji stvaraju u stilu simboličnog realizma poput mene. Taj umjetnički pravac proizilazi iz poezije, književnosti, muzike i pjesama, a ponekad i kinematografije gdje uvijek postoje osjećaji ljubavi, nostalgije, tuge i nade. Da, mislim da umjetnost može pomoći da se promijeni svijest ljudi jer komunicira s ljudima na ličnom nivou maštom, kreativnošću i magijom, za razliku od običnih debata i razgovora. Ali ne smijemo polagati previše nade u umjetnost da bismo napravili promjenu, jer ona pomaže ljudima na različite načine. Nikada nisam bio toliko ambiciozan da mijenjam svijest ljudi, ali ako sam uspio nekoga usrećiti i natjerati na razmišljanje kada posmatra moju umjetnost, to je jedina promjena koju tražim.

U procesu dehumanizacije palestinskog naroda koji traje već skoro 75 godina i kršenju svih ljudskih prava, da li vas povrijeđuju dvostruki standardi zapadnog svijeta gdje se zagovara sloboda i ljudska prava a istovremeno se sva ta prava krše?

– Nekad, kada sam bio mlad i naivan, to me jako ljutilo i činilo bijesnim jer sam vjerovao u promjenu i zagovaranje jednakosti. Nakon svih ovih godina, znam da je Zapadni svijet rasistički i da ljudska prava za njih nisu ista za sve ljude. Koriste ih kao političke alate za uplitanje (i manipulaciju).

Art by Sliman Mansour

Rođeni ste godinu prije Nakbe, praktično ste odrasli suočeni sa nepravdama i vjerujem da Vam riječ sloboda zvuči kao mit. Da li je Vaš umjetnički jezik kojim se obraćate publici traženje lične slobode i slobode svog naroda?

– Velika količina slobode je u srcima i umovima ljudi. Možda je politički zatvorenik negdje slobodniji od svog tamničara. Nepravde tjeraju slobodnog umjetnika da djeluje i pokušava promijeniti stvari, a to je ono što umjetnost čini dobrom i uspješnom. Oduzimanje slobode bilo koje osobe, bilo da se radi o kretanju, ekonomskom razvoju ili korištenju njihovih resursa ili umova, nepravedno je i brutalno. Nijedan pravi umjetnik to ne može prihvatiti, osim onih koji su lažni umjetnici.

Vaš pristup umjetnosti je vrlo ličan na mnogo načina a likovi koji nastaju na slikama ostavljaju dojam sakralnih bića, da li imate osjećaj da je život čovjeka postao bezvrijedan u očima politika?

– Imam snažan osjećaj pripadnosti svom narodu i zato moja umjetnost izgleda lično. Ljudi, ljudski životi su za mene sveti i neprocjenjivi i zato su tako reflektovani i u mojim djelima.

Merjem/Marija, ulje na platnu; Art by Sliman Mansour

Palestincima se sistematski oduzima pravo na normalan život i postojanje. Da li je Vaša umjetnost odgovor svijetu koja poriče Vaša prava? Počevši od prava na postojanje!

– Vjerujem da bi svi ljudi trebali biti slobodni, pogotovo narodi Palestine. Mi nosimo veliko breme historije zato što naša domovina spaja tri kontinenta, to je i razlog što je natopljena krvlju, suzama, kreativnošću i ljubavi. Uz svu našu historiju, naši neprijatelji i njihove pristalice negiraju naše fizičko postojanje kao normalnih ljudskih bića što im olakšava da nas ubijaju, kradu našu zemlju, resurse i uskraćuju nam slobodu na svim mogućim nivoima. Ljudi moju umjetnost nazivaju političkom, ali ona je samo odraz osjećaja i težnji običnih Palestinaca.

Pitate li se kako je moguća okrutnost čovjeka prema drugom čovjeku? Na koji način Vi doživljavate okrutnost kojoj danas svi svjedočimo?

– Mnogi Izraelci su skloni fašizmu koji dolazi iz Evropske ideologije 19. vijeka. Ono što ga još čini sličnijim je upravo to što je zasnovan na religiji. Bilo kakve političke ideje zasnovane na religiji i služenju Imperiji vrlo teško mogu imati smislen dijalog unutar kojeg se postiže kompromis.

Žene. Na Vašim umjetničkim radovima žene su uglavnom nositeljice kompozicija i glavne junakinje djela, čuvarice zemlje, porodice? Žene kao simbol otpora? Da li je to zato što žene lakše pokazuju svoje emocije ili su one Vaš simbol Palestine?

– Žene su sve navedeno i više od toga! Simboliziraju domovinu i otpor, kroz njihove likove izražavam svoja osećanja, nostalgiju i nadu za budućnost. Budući da predstavljaju Palestinu, uvijek su lijepe, jake i ponosne. Osamdesetih godina su izraelski vojni cenzoristi konfiskovali takve slike. Bili smo zaprepašteni jer u njima nije bilo nasilja ili oznaka bilo kakvog neprijateljstva i mržnje. Mnogo kasnije smo saznali da je to što su lijepe, ponosne i jake zapravo razlog koji je naljutio izraleski vojni vrh.

Woman in orange orchard, ulje na platnu, 2015; Art by Sliman Mansour

Koristite blato u nekim od svojih radova i zatim kombinujete akril i ulje. Kroz promišljanje o Vašem radu, pitam se da li inspiracija dolazi iz svetih knjiga, stvaranja prvog čovjeka od zemlje ili duboke patnje za Vašom zemljom i svjedočanstvom postojanja?

– Počeo sam koristiti blato u Prvoj Intifadi iz bojkota prema okupatorskim i stranim materijalima. Nakon toga sam se vratio normalnim umjetničkim materijalima i bojama, mješajući ih sa blatom. Korištenje blata vodilo me do svetih narativa koji predstavljaju zemlju i predstavljaju fragmentaciju palestinske geografije. Suštinski simbolizira ljudsko stanje koje izgleda vrlo krhko, a istovremeno i vrlo snažno.

Absent presence, mud and acrylic on wood, 2018; Art by Sliman Mansour

Svjedoci smo jedne od najvećih tragedija u modernoj historiji palestinskog naroda. Zahvaljujući društvenim mrežama gledamo najokrutnije scene stradanja cijelih porodica, žena i djece pred očima cijelog svijeta, ali u ni jednom momentu kod svih novinara koji izvještavaju iz razorene Gaze se ne osjeti mržnja i bijes, gube najbliže članove porodice, drhti im glas pred emocijom, ali i dalje nastavljaju raditi svoj posao profesionalno. Kako je moguće ostati profesionalan i smiren a istovremeno Vam se privatno i poslovno dešavaju najstrašnije scene u životu?

– Nisam u Gazi i ne znam tačno kako se ljudi osjećaju. Ali mislim da ljudi znaju da se sloboda ne može postići bez žrtava. Žao mi je što to kažem, ali put do slobode je često krvav. Stanje smirenosti koju vidimo kod ljudi iz Gaze ima religiozni kontekst koji prozilazi iz islamskog vjerovanja i prihvatanja da ne možete živjeti ni tren duže nego što vam je Bog odredio.

Izlagali ste širom svijeta, dobitnik ste važnih priznanja za svoje impozantno i dugogdišnje umjetničko djelovanje – šta Vi lično osjećate sada? Narod Gaze prolazi kroz sistemsko uništenje i genocid. Da li gubite nadu? Postoji li nada u Vašem srcu? Da li su Palestnici usamljeni?

– Imam nadu jer Palestinci uvijek imaju nadu. Smatramo da je naš stav ispravan. Ljudi znaju da su njihovi korijeni u ovoj zemlji još iz drevne historije i izgovor koji koriste cionisti, da im je Bog dao/obećao ovu zemlju, nije nimalo uvjerljiv. Ne samo za Palestince, nego i za većinu svijeta. Posebno one mlade i prosvjećene ljude. Prošli smo na desetine još nasilnijih okupacija i okupatori su uvijek odlazili.

Dolazim iz države koja ima iskustvo agresije, rata i genocida. Četiri godine smo bili pod opsadom, a mnogi naši umjetnici su karijere izgradili na ratnim temama i pričama. Da li mislite da će svjetska javnost dati više prostora palestinskim glasovima da govore o svom iskustvu? Ili će to biti samo umirivanje savjesti zbog zločina nad palestinskim narodom?

– Ne znam šta mislite pod svijetom, ali ako mislite na Zapad, nisam optimista. Obični ljudi, publika, bi nam mogli dati mnogo više prostora, ali u svijetu umjetnosti sumnjam. Umjetničke institucije su dio vladinih institucija koje su neprijateljski raspoložene prema Palestincima, svaka iz svojih razloga. U Njemačkoj je to razumljivo, ali u zemljama poput Francuske, Velike Britanije, a ponekad i Italije se osjeti nostalgija za kolonijalizmom i vole da igraju tu ulogu kad god im se ukaže prilika. A u Palestini to i mogu, jer se većina arapskih vlada tome ne protivi.

Mislite li da će moć kreacije uspjeti pobijediti moć destrukcije? Vjerujete li u opstanak?

– Da, vjerujem u čovječanstvo jer se snaga stvaranja pokazala jačom od uništenja.

The struggle goes on, ulje na platnu, 2016; Art by Sliman Mansour

S obzirom na to da običan čovjek osim izlaska na ulicu, protesta i traženja pravde ne može skoro ništa učiniti sve dok nema volje političkih lidera, imate li neku poruku za svakog od nas?

– Obično savjetujem ljudima da se upoznaju sa različitim kulturama, sa kulturom Palestine jer tako jača osjećaj pripadnosti i razumijevanje. Bez ovog osjećaja pripadnosti bit će lakše razdvojiti ljude u borbene grupe i klanove, gdje će se međusobno ubijati. Moramo osjećati i podržavati jedni druge, a bez osjećaja pripadnosti to ne možete učiniti. Književnost i sve kreativne umjetnosti mogu stvoriti vezu da se ljudi bolje osjećaju i pomažu jedni drugima.

Foto: Fares Mansour