Pred njegovim fotografskim objektivom rado su stajale brojne estradne zvijezde muzičke scene osamdesetih. Njegove fotografije su igrom sudbine postale poznate širom svijeta, ali tome ne pridaje neki značaj. Dugo je bio nepoznat podatak da je baš njegova fotografija nastala u opkoljenom Sarajevu iskorištena za photobook kultne rok-grupe Pink Floyd kojim je obilježeno 30 godina njihovog rada. To je ona fotografija na kojoj se vidi zid koji je tada štitio građane od snajperskih hitaca, postavljen na raskrsnici ulica Kulovića i Titova, na kojem je neko ispisao Pink  Floyd. Fotografija čeliste Vedrana Smajlovića koji svira u izgorjeloj Vijećnici služila je kao plakat festivala „Sarajevska zima“, a danas služi za naučne studije posvećene fotografiji, ali i njegovom radu. Govorim o skromnom fotografu Kemalu Hadžiću, koji jedanput godišnje obiđe Sarajevo u kojem se napoji energijom svojih prijatelja i potom se ponovo vrati u Ameriku, u kojoj živi više od dvije decenije i provodi svoje penzionerske dane čitajući knjige. I ranije smo pisali o njemu u Urban magazinu. Ovoga puta povod je njegova izložba simboličnog naslova „Neću da budem zombi“ otvorena početkom septembra u sarajevskom Centru kulture i mladih u Jelićevoj. Kemal je atipičan fotograf. Ne nosi nikada fotoaparat sa sobom, izuzev onda kada zna šta će da snima. Zanimljivosti radi, intervju smo dogovorili četiri dana ranije a da nismo razmijenili telefonske ili bilo koje kontakte kako je to danas uobičajeno. Došao je tačno na vrijeme i mjesto na kojem smo se dogovorili. Shvatit ću kroz razgovor da ne robuje vještačkom umu, nego se oslanja na vlastiti. Razgovor vodimo nekoliko sati prije otvaranja izložbe.

Piše: Leila Kurbegović

Foto: Dženat Dreković

Izložba „Neću da budem zombi“ je ciklus crno-bijelih fotografija na kojima se nalazi autor Kemal Hadžić sa šljemom na glavi naslonjen na neku od brojnih skulptura u Čikagu. Šljem je metafora borbe za slobodu, u ovom slučaju za slobodu umjetnosti i izražavanja. Autor smatra kako pretvaranje čovjeka u zombija traje već jedno stoljeće i da tome najviše doprinose mediji koji se nalaze u rukama velikih korporatista, a ljudi sami pristaju da uđu u mentalno ropstvo i misle onako kako neko drugi to hoće. Ne znam kako, ali smo imajući sve ovo u vidu razgovor počeli o energijama, primijetivši kako je u posljednje vrijeme sve više prisutna i ona negativna, ponekad čini se i opravdana.

„Čitav svijet je ustvari jedna licemjerna gomila. Svi lažu. Lažu o sebi, lažu o porodici, lažu o komšiluku, o prijateljima, međutim ovdje je specifična situacija, negativnu energiju proizvodi egzistencijalni problem. Ljudi žive veoma teško, a mediji ih filuju stalno novim stvarima i kod njih se javljaju nove želje, i taj raskorak između mogućnosti i želja stvara kod ljudi strašno nezadovoljstvo“, pojašnjava Kemal.

Upravo i o tome progovara njegova izložba i čini se kako je tek sada bio pravi čas da se nakon toliko godina prikaže u Sarajevu u galeriji namijenjenoj samo fotografiji. Nekako kao da nam ovim radovima Kemal upire prstom u probleme koji će tek doći ili su došli, a ogledaju se u otuđenosti i udaljenosti koju je potpomogla, kako kaže, i sama vještačka inteligencija.

Vještačka inteligencija

„Mi možemo pronaći hiljadu primjera i opravdanja za postojanje ove izložbe. Kroz politiku, kroz kulturu, kroz međuljudske odnose, zavisno od toga za šta smo stručnjaci. Ja nisam stručnjak ni za šta, ali to primijetim, jer gledam, pa vidim i žao mi što je tako. Evo npr. ako uzmemo djecu – vještačka inteligencija je sve prisutnija u njihovim životima. Ja imam unuke i to primijetim. Šta ta djeca rade? Igraju videoigrice u kojima nema ništa pozitivno. One ih ne uče kako biti pristojan, da se trebaju obrazovati, da trebaju poštovati starije, ne uče ih ni da budu humana i moralna ljudska bića, već ih uče da ubijaju. Ta djeca non-stop nekoga ili nešto ubijaju, i ne može biti negativnije. Znači da ta vještačka inteligencija koja je uzela maha u ljudskim životima, odnosno korporatisti koji proizvode te videoigrice i zarađuju na tome, uopšte ne razmišljaju o budućnosti civilizacije. I odrasli ljudi su u tome, ne samo djeca. To ja vidim svakodnevno. Jer taj proces transformacije čovjeka u nešto drugo, odnosno taj proces stvaranja jedne nove civilizacije u kojoj će značajnu ulogu igrati vještačka inteligencija započeo je poodavno i on sada tutnji galopirajuće. Ova djeca opsjednuta vještačkom inteligencijom neće znati živjeti bez nje. Evo, recimo, kada idete ulicom svi nose smart telefon. Upitaj ga gdje je Australija, reći će čekaj da vidim. Mora da traži gdje je Australija, ne zna reći odmah. Kada sam ja išao u školu, ja sam morao znati tačno gdje je Australija, pokazati je na karti, reći kakav je njen reljef, čime se bavi stanovništvo, šta se uzgaja, od čega žive, koliko stanovnika imaju, a ovi danas nemaju predstavu o tome i to moraju tražiti, a opet ne može tražiti ako nema radoznalosti. Današnje vrijeme je vrijeme zabave i vrijeme arene. Svake godine se izmišljaju nove igre na kojima će neko zarađivati lovu. Sve se prenosi i ljudi ustvari u tome uživaju i uopšte nisu zabrinuti što nemaju posla, oni su zabrinuti je li Mesi dao gol ili nije dao gol. To su tako nebitne stvari nad kojima se ja zgražavam. Kao primjer ću navesti da jedan prosječan evropski fudbaler zaradi za mjesec više od profesora univerziteta za čitav život. O čemu onda mi govorimo i gdje mi to živimo?“, pita se Kemal, kojem, vidim, i nije svejedno u kom pravcu ide civilizacija i budućnost ovog društva. Uočava i promjene u našem okruženju, koje su mu bolne i nedopustive.

„Kako sam čovjek koji ima godina, zapamtio sam i neko drugo vrijeme. Često sam na ulici sretao naprimjer Hamdiju Pozderca, Branka Mikulića, Ratu Dugonjića, Raifa Dizdarevića… Sve su to bili savezni funkcioneri, a kretali su se normalno, bez pratnje, jer su pripadali sredini iz koje su poticali. Današnja elita o sebi odaje sliku mafije. Oni su u džipovima zatamnjenih stakala, ispred su kola s rotacijom, iza su kola sa rotacijom, policija, obezbjeđenje, ne poštuju ništa, voze sto,  sto pedeset na sat, i svi im se moraju sklanjati. Pa gdje mi to živimo? Ali glavno pitanje je  ko su oni? I šta oni čine za ovu sredinu, ovaj grad, ovu državu i ovaj narod? Samo je uništavaju. Iz dana u dan ovdje je sve gore i gore. Ljudi žive gore, sve su nesretniji i nezadovoljniji, eto to je stvarnost u ovom momentu u ovoj sredini“, tvrdi Kemal.

Umjetnost na nivou ideje je magla

Iako je u posljednje vrijeme teško razdvojiti politiku od kulture, pokušavam da se vratimo na priču o umjetnosti i zanimljiv detalj koji iznosi naš sagovornik, a to je da smatra kako je sve manje onih koji prate umjetnost, posjećuju galerije, kina i teatre, i to generalno, ne samo kod nas. Postavlja se pitanje da li onda ta mala grupa ljudi zapravo na neki način spada u posebne ljude.

„Pitanje je veoma interesantno. Da bi čovjek bio ljubitelj umjetnosti, on mora imati obrazovanje. Mora imati i neki standard. U čitavom svijetu to je bila srednja klasa, znači intelektualci. Intelektualci su imali potrebu da u svojim stanovima imaju umjetnička djela da ukrase svoje kuće i da u umjetnosti uživaju. Danas se umjetnost svela na nivo ideje, a to je magla. To je nemoguće prodati.“

Kritika i kritičari gotovo da ne postoje, što ne iznenađuje mog sagovornika. „BiH nikada nije imala kritiku, pogotovo za likovno. Ja znam te ljude. Oni nikada nisu promovisali nijedno ime, a imali smo izvanrednih umjetnosti. Razlog je taj što su ti ljudi bili činovnici. Onda je postojao kompleks Ljubljane, Zagreba i Beograda. Postojao je problem neobrazovanosti i nesposobnosti, jer tamo je konkurencija bila žešća,  ljudi su radili. Ovdje nije trebalo raditi, nije trebalo nikoga promovisati. Ostao je i dalje kompleks tih sredina, koje i dalje funkcionišu izvanredno.“

Pitam Kemala da li se zaista mora otići iz ove sredine kako bi se čovjek ostvario, ali i bolje sagledao neke perspektive.

„Istina. Nekada je direktor Collegium artisticuma bio Fuko (Fuad Hadžihalilović) i on je pravio programe koje smo mi gledali tek tamo. Kada sam ja obišao muzeje po Americi koji važe za broj jedan, ali i ostale, vidio sam da je Fuko pravio svjetske projekte. I jednog dana kad sam ga sreo onako starog i bolesnog rekao sam mu: Fuko, želim da ti se izvinim, jer ono što si ti radio ja tada nisam shvatao, a danas mogu reći da si ti pravio velike stvari za ovu sredinu, čestitam ti. Čovjek je ostao zbunjen, a ja sam bio sretan što sam mu mogao reći istinu. Znate, ako živimo u šumi, ne znamo kako je u gradu, a na kugli zemaljskoj postoje gradovi i najveći broj populacije živi u tim gradovima. Znači, moramo vidjeti i provinciju, i selo, i malo veći grad, i metropolu da bismo mogli suditi o svijetu. Kada sam prvi put došao u Bosnu iz Amerike, desilo se da sam došao tačno na otvorenje izložbe u Collegium artisticumu i sreo sam mnogo kolega, prijatelja. Ja im kažem: Evo, došao sam u posjetu i u pravi čas da vas vidim i pozdravim. Ma ti se moraš vratiti, kažu oni meni, a ja im kažem da nisam tamo dugo, ali sam promijenio objektiv. Ja sada na život i na svijet gledam drugačije. Nekada je moj svijet bio sokak, a sada mi je vidik širok i ja vidim svijet. I neću da sebi uskratim taj pogled. Na moju mentalnu evoluciju najviše su uticale knjige i eseji. Čitao sam svašta. Najviše volim eseje, jer iz njih najviše učim, ali volim književnost i svake godine pročitam prilično veliki broj knjiga, jer mi to čini zadovoljstvo. Iz tih knjiga spoznajem neke nove svjetove, odnose i relacije, jednostavno umjetnost oplemenjuje i nju treba konzumirati da bi bio čovjek“, smatra naš sagovornik.  

Nedavno sam gledala dokumentarni film Srđana Šarenca „Bugarski san“ gdje jedna Njemica teško živi od svoje penzije i odluči da se preseli u Bugarsku i tako ona tamo živi svoj bugarski san. Mi svi mislimo da je u Njemačkoj bolje, ali eto ima i druga strana medalje. No, šta je sa američkim snom i kakva je realnost?

„Što se tiče umjetnosti, veoma mali broj ljudi živi od nje. U gradu u kojem živim, ja vjerujem da četiri-pet hiljada ljudi koji su završili fakultete rade kao građevinski radnici. To je surova realnost. Međutim, u Americi majstor može živjeti veoma komotno i slobodno. Što je njegovo zanimanje rjeđe, on može zaraditi više para i živjeti komfornije. I obični radnik može zaraditi za pristojan život, puno bolji nego ovdje. Tamo se živi s tim da je egzistencija lakša, ali za sve izbjeglice u Americi život nije ljepši. Meni je najljepši život ovdje. U Bosni je ljepše, ali tamo  lakše živim. Kada bih mogao Ameriku i Bosnu smiksati, to bi bilo najbolje. Ovdje imam prijatelje, a za mene su država i grad zapravo moji prijatelji, moji poznanici i komunikacija s njima.“

Kemal Hadžić je ostao u Sarajevu tokom rata, a onda je nakon doživljenih brojnih razočarenja odlučio poslušati prijatelje i otići tamo gdje može postići mnogo više.

„Ja sam se družio s pjevačima, sa estradom, s likovnim umjetnicima i književnicima. Jedan od mojih prijeratnih prijatelja bio je muzičar Henda (Mugdim Avdić – Henda). I on me je nagovarao da idemo u Ameriku. Jer on je tamo već bio, zarađivao, imao je prijatelja u New Yorku. Međutim, meni je bilo ovdje izvanredno, bolje nego u Americi. Nisam pristajao na to. Nisam znao ni engleski. Međutim, još  u ratu jedan od svjetski poznatih fotografa tražio je da se upozna sa mnom jer je vidio moje fotografije i kad smo se upoznali prvo me je upitao šta ja radim ovdje. Rekao sam da sam vojnik, a on kaže da me ne pita to, nego zašto sam ovdje i znam li ja koliko sam dobar fotograf. Za tebe je svijet, rekao mi je. To je malim dijelom doprinijelo da odem. Desilo mi se ovdje mnogo loših stvari. Desilo mi se naprimjer da sam krajem 1994. i početkom 1995. godine bio bolestan. Svaka dva-tri dana imao sam bubrežne napade. Odem kod prijatelja koji radi u Vojnoj bolnici i on mi kaže da su mi bubrezi kao kod djeteta. A ja u Hitnu pomoć idem svako malo jer su to nepodnošljivi bolovi i ležim pola sata na stolu jer ne mogu ustati. Uzrok je bio psihičke prirode. Kako sam prešao granicu, nikada se bolovi više nisu pojavili.“

U Americi se Kemal u početku bavio fotografijom i postavkama izložbi, ali kako su godine odmicale digitalizacija je donijela mnoge novitete i Kemal nije uhvatio korak s vremenom, pa je radio neke druge poslove koji su mu ipak ostavljali dovoljno vremena da se bavi svojom analognom fotografijom, mada se kasnije okušao i u digitalnoj.

Digitalna fotografija

„Digitalna fotografija ima beskonačno mnogo prednosti. Do konačnog rezultata se dolazi brže i lakše, nevjerovatno je koliko je to uznapredovalo i koliko je korporatizam investirao u te proizvode da bi uzeo što više love. Nisu oni to radili zbog fotografa, jer digitalna fotografija je odigrala negativnu ulogu kada su u pitanju fotografije. Ja znam naprimjer da je u ovom gradu živjelo stotine fotografa od fotografije. Danas malo ko. A vjerujem da danas ima 10.000 fotografa jer svi su danas fotografi, ali se od fotografije ne može živjeti. Čak sam negdje pročitao da je fotografija zanimanje koje je zadnjih 20 godina najviše devalviralo u svijetu.“

Kemal smatra da je odlika dobre fotografije stvar doživljaja. „Mi smo različiti ljudi, različito vidimo, različito percipiramo i mislimo. Ja mislim i tvrdim da nikakve razlike nema u konačnoj izvedbi između digitalne i analogne fotografije. Samo što  je do analogne fotografije put daleko duži i analogna fotografije je više kasnila. To vam je isto kao kada odete u prodavnicu da kupite odijelo ili odete kod krojača da vam skroji odijelo. Analogna je poput krojača, uzima mjeru i sl. Kada radim u analognoj tehnici, onda razmišljam o svakom snimku, nikada neću pritisnuti okidač na ništa, a ovi koji rade s digitalnom da bi prodali jedan snimak rade po tristo fotografija i na kraju biraju jednu. Ja nisam imao mogućnost izbora, ja sam morao izabrati prije slikanja“, pojašnjava Kemal  svoj doživljaj procesa izrade digitalne i analogne fotografije.

U zadnje vrijeme Kemal se posvetio snimanju panorame, i to starim fotoaparatom iz 1958. godine.

„Snimam panorame aparatom FTA koji je napravljen 1958. godine. To znači nevjerovatne panorame. Nevjerovatno je da je čovjek napravio takvu kameru koju do danas niko u svijetu nije uspio napraviti jer je ta panorama najšira od svih kamera koje postoje. Za mene je izazov i ta nemogućnost dobre slike. Ta neka lagana neoštrina koju daje taj objektiv proizveden u Rusiji, koji se ne može porediti s nekim objektivom u Japanu, Njemačkoj i šta ja znam. To mi je izazov i  tim se igram, i za tu vrstu fotografije moram tražiti specijalne motive, jer on mora biti razvučen i ispunjen. A onda kada to gledam to mi više ne izgleda kao fotografija, nego kao dokumentarni film. I putujem kroz tu fotografiju i gledam svijet. To mi je izazov.“

Dok se kreće i dok ima potrebe za fotografijom i izložbama, moj sagovornik kaže kako će uvijek izlagati u Sarajevu, jer ovdje pripada.

„Pogrešno je mišljenje umjetnika iz ove sredine da on pripada svijetu. To nije tačno. Niko ga tamo neće. On je tamo samo izbjeglica kao i onaj iz Afganistana, Sjeverne  Afrike i sl. Moraš da budeš nadljudski sretan, da upoznaš nekoga ko će u tebe investirati, i to je ravno dobitku na lutriji. To se desilo jedino Marini Abramović iz bivše Jugoslavije, prije i poslije nije nikome. I ja ne znam kome će se to desiti“, zaključuje naš sagovornik, kojem se ipak posrećilo da živi i povremeno radi u Americi a izlaže u Sarajevu pred svojim prijateljima koji mu uvijek daju novi polet za sljedeći dolazak i novu izložbu.