Goran Mikulić, vlasnik izdavačke kuće Art Rabic: Sjećanje na Marija Mikulića i očuvanje bh. naslijeđa kroz izdavaštvo

Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Halid Kuburović

Goran Mikulić, vlasnik izdavačke kuće Art Rabic, ubraja se u ljude koji uvijek rade po nekoliko projekata u isto vrijeme. Ovaj put sam ga zatekla baš između dva velika događaja: promocije knjige „Mario Mikulić – Sjećanja, slike, crteži, bilješke, govori i pisanja“ u BKC-u i pripreme velike postavke pod nazivom „Mariovih sto godina“ u Collegium Artisticumu. Knjiga je nagrađena na tek završenom XXXV Međunarodnom sarajevskom sajmu knjiga, a pripreme za izložbu su uveliko u toku. Sve su to povodi za razgovor sa Goranom Mikulićem, koji kontinuirano njeguje sjećanje na svog oca, velikog umjetnika Marija Mikulića. U razgovoru otvaramo i brojne druge teme i elemente naslijeđa Bosne i Hercegovine koje Goran Mikulić kroz knjige pokušava otrgnuti od zaborava.  

Prije nego ste pokrenuli izdavačku kuću Art Rabic, radili ste preko dvadeset godina kao građevinski inžinjer. Kako se inžinjer građevinarstva našao među knjigama, u kulturi?

To je jedna jako lijepa priča. Učestvovao sam u pravljenju najvećih zgrada u Sarajevu, pred Olimpijadu. To je bilo najveće gradilište u Jugoslaviji – u pitanju su Unisovi neboderi koje zovu Momo i Uzeir i zgrada RTV doma. Uživao sam u tome. Školovao sam se i ponosan sam na sve stambene i poslovne objekte koje sam napravio. Ja sam to ispričao svojim unucima – danas kada prođemo gradom, oni me pitaju: „Dida, jesi li ti ovo napravio?“ Bio sam ovdje cijeli rat, ratovao sam i ranjavan sam više puta. Nisam dao da me neko pomjeri sa mog praga. Ne dam nikome! Zato sam ostao. Mislio sam da ću imati posla kada rat stane i kada krene obnova grada. Počeo sam raditi i imao sam neke ugovore. Međutim, građevinska mafija, prisutna svugdje u svijetu pa i kod nas, imala je svoje zahtjeve. Ja nisam htio da učestvujem u tome i odlučio sam se povući iz toga. Paralelno s tim, moj veliki prijatelj, Izet Kiko Sarajlić, me jedan dan zamolio da mu objavim knjigu. Ja sam, znate, imao jednu malu mašinu za štampu memoranduma i vizitki. Ja mu kažem: „Ti si naš najveći poeta. Imaš svoje izdavače, objavljuješ svugdje po Evropi.“ Kaže on: „Gorane, neki neće, a  neki ne smiju.“ Kiko je bio britkog jezika – a meni je to bio izazov. Tako objavimo njegovu „Knjigu oproštaja“, koja je ostvarila veliki uspjeh. U nekoliko desetina hiljada primjeraka se knjiga fotokopirala u Beogradu. Izdavači iz Evrope su kasnije kontaktirali Kiku i knjiga je prevedena, koliko se sjećam, na 12 jezika.  To me malo zanijelo, pomislio sam kako je ovo dobro! Druga knjiga je bila katastrofa. Na promociju te knjige je došla rodbina autora, dva recenzenta i promotor. E sada… pomislim da bi trebalo još jednu knjigu, pa još jednu, pa još dvije… Moj prijatelj, Aziz Hadžihasanović, dugogodišnji urednik Oslobođenja, mi predloži da napravim knjigu o Sarajevu. Tako nastane knjiga „Sarajevo, moj grad“. Napravio sam je iz želje da nove generacije bolje upoznaju svoj grad. Okupio sam 24 autora. Knjiga je doživjela nevjerovatan uspjeh pa sam taj poduhvat pretvorio u ediciju, u kojoj je svako drugo izdanje posvećeno ličnostima koje su obilježile historiju našeg grada. Sarajevo je imalo veliki broj uspješnih ljudi, a ove moje knjige o našem gradu su završile na svim kontinentima.

Za mene su, među knjigama, najljepše monografije. Razmišljao sam o tome kako je naša kultura poznata, ali i nepoznata u svijetu. Mnogo je neispričanog. Sarajevo je, zapravo, muzej. Šta sve imamo? Stećke, sevdalinku, Sarajevsku hagadu, Olimpijadu… Potrudio sam se da okupimo najbolji tim i napravimo ove monografije. Ukupno 27 monografija. Do sada sam objavio 497 knjiga i priredio puno izložbi. Ovo je 16. post mortem izložba Marija Mikulića. I to su stvari u kojima ovaj, po vokaciji inžinjer, jako uživa.

‘A šta ćemo onda braniti?’

Spomenuli ste da ste uvijek bili okruženi lijepim: muzikom, slikom, različitim stvaralačkim procesima. Koliko je odrastanje u takvom okruženju utjecalo na Vaše viđenje knjige i kulture?

Imao sam sreću da sam sin slikara, Marija Mikulića. Sigurno me to i usmjerilo. Odrastao sam u porodici u kojoj se išlo na izložbe, premijere i promocije. Takvo je vrijeme bilo da ministarstvo dodijeli stanove umjetnicima. U mojoj zgradi je stanovao nevjerovatni Toma Janić, režiser koji je napravio kultni film „Crni biseri“. Njegova žena Ubavka Janić je bila evropska balerina – redovi su bili u evropskim gradovima kada ona nastupa. Milivoj Bačanović, prvak jugoslovenske opere. Ahmed Hromadžić, pisac. Inžinjeri razni. Mi smo svi živjeli kao kolonija. Išli smo skupa na premijere, na koncerte, izložbe. Odrastao sam u tom nekom miljeu, u društvu u kojem je sasvim normalno bilo uživati u umjetnosti. Odrastali smo uz knjige. Dobro su me učili i u školi: da volim državu, da volim porodicu, da volim prijatelje i svoj grad. Sve se može izdati, osim ovog što sam naveo.

Čini mi se da danas nije tako – da djeca misle da je Mozart čokoladica ili kladionica. Danas je kultura gurnuta na leđa, u hrvanju se to kaže „tuš“. Ne mogu da se načudim kako se država odnosi prema kulturi. Prije godinu, dvije, kada sam bio u velikom Prado muzeju u Madridu, posmatrao sam redove za ulazak u muzej. Kod nas ljudi bježe od muzeja, između ostalog, jer mogu slomiti noge ako krenu preko stepenica Historijskog muzeja BiH. To je tragedija ovog grada. Možda bi bilo bolje da ne okitimo grad za praznike, a da uložimo u muzeje i kulturu. Drugačije se ranije odnosilo prema umjetnicima. Recimo, slikar napravi izložbu. Na otvorenje dođu velikani jugoslovenske ekonomije, direktori važnih preduzeća. Oni odmah kupe slike, pomognu umjetniku. Nije izostajala ni pomoć ministarstva. Ne može se ništa raditi bez novca. Pa ni u kulturi. Mora se nešto uložiti. Država ne samo da ne pomaže, već i kažnjava. Ispričaću jedan neobičan slučaj. Upadnu lopovi u atelje Marija Mikulića, mog oca, i ukradu gotovo kompletnu zadužbinu. Prijavim ja to, policija napravi zapisnik. Nedavno me kontaktiraju ti isti lopovi da mi prodaju slike mog oca. Ja, naravno, ne pristanem na to. Prijavim sve policiji – i opet ništa. I na kraju, kakva je to metropola bez baleta i opere? Novac koji dobijemo za pojedine projekte je jednostavno uvredljiv.

Unatoč izazovima, Vi i dalje djelujete. Šta Vas motiviše?

Želja da mladost zna gdje živimo i da u tome uživa. Često se vraćam na Čerčilovu izjavu u Drugom svjetskom ratu. Kada su mu tražili novac za oružje i odbranu, odgovorio je da nema. Upitali su ga: „Pa, zašto dajete novac za kulturu?“ Odgovorio je: „A šta ćemo onda braniti?“ Kultura se gradi godinama – ne smije se rušiti. Pokušavam istrajati zbog novih naraštaja, zbog svojih unuka. Ja da ne održavam Marija na površini, on bi bio zaboravljen.

‘Ovo je šta nakon mene ostaje’

Kako je bilo odrastati uz Marija Mikulića?

Uvijek je bio velika podrška. Bilo je zanimljivo. Zove me jednom da dođem da nešto vidim. Pita me: „Šta vidiš?“ Kažem: „Ništa.“ Kaže: „Ovo je šta nakon mene ostaje.“ A na slici platno i štafelaj. Tu sliku smo koristili kao motiv za novu monografiju. Ne možeš u monografiji predstaviti sve o jednom umjetniku, to je samo zrnce njegovog rada. Kada otvorite ovu monografiju, na poleđini je pozadina platna.

Vi ste inicirali postavljanje spomen ploče na zgradi u centru Sarajeva u kojoj se nalazi atelje u kojem su stvarala četiri velikana. Možete li nam reći nešto o tome?

Prateći radove mog oca, došao sam do podatka da su u ateljeu u kojem je on stvarao živjela i radila četiri velika imena: Todor Švrakić, Roman Petrović, Ismet Mujezinović i moj otac, Mario Mikulić. Što se to ne bi negdje zabilježilo? Što se ne bi okačila neka ploča sa tom informacijom? Ja to, kao ideju, postavim na Facebook. Poslije sat vremena mi se javlja načelnik Općine Stari Grad i kaže da ćemo to i napraviti. Uz pomoć prijateljice, Nade Salom, sastavim tekst i tako nastane ploča. Nisu svi komentari bili pozitivni, ali ja vjerujem da je svaki grad bogatiji za onoliko ploča koliko ima u javnom prostoru. Znači da se nešto tu dešavalo. Znači da pamtimo. Nisu, naravno, svi velikani dobili mjesto u javnom prostoru, a neka bi imena trebalo i počistiti.

Sjećanja, slike, crteži, bilješke…

Šta nam pripremate na novoj izložbi o Mariju Mikuliću?

Puno toga! Moram da se zahvalim Historijskom muzeju BiH, Muzeju Sarajeva, Umjetničkoj galeriji BiH – ali i mnogim prijateljima koji su mi omogućili da slike iz njihovih kolekcija prikažem na izložbi. Očekuje nas 320 radova – to je jedna od najvećih izložbi jednog umjetnika u ovom gradu. Mario je to zaslužio. Na ovaj način ja vraćam dug svom ocu. Uložio je puno ljubavi u mene – ispravno me postavio na životni put i uvijek mi je za života bio podrška. Umro je u najboljim slikarskim godinama, sa 66. A ja sada imam 75. Ja sam danas devet godina stariji od njega u trenutku kada je umro. Ne mogu se ja s njim takmičiti u dometima rada i djelovanja, ali ovo je moja vrsta potrebe da nešto napravim. I ne mogu odstupiti od toga. Jednostavno ne mogu. Ovo je doživotan posao. Već sada imam pripremljene četiri knjige koje će uskoro ugledati svjetlo dana.

Knjige koje će biti u toku godine?

U toku mjeseca. Dvije ili tri će biti u knjižari do kraja mjeseca.

Nedavno ste dobili još jedno značajno priznanje, nagradu na Međunarodnom sarajevskom sajmu knjiga i učila. Zašto su nam nagrade važne? Zašto nam je važan prostor za razmjenu knjiga i promociju čitanja?

Ja iza sebe imam brojne nagrade u oblasti izdavaštva. Nagradu iz Beograda, iz Ljubljane za najljepšu knjigu, iz Frankfurta… Svake godine dobijem u Sarajevu nagradu – ili za najbolji izdavački poduhvat (četiri godine zaredom) ili za dizajn. Dragan Stefanović sa kojim godinama sarađujem je jedan od najboljih dizajnera u Evropi. To je dizajner koji je u dizajnerskom smislu napravio Bijelo dugme, Indexe… Dobitnik je prve nagrade za plakat Olimpijade. Genijalac.

Nagrade puno znače, ulaze mi u biografiju. Ja uvijek kidišem na nagrade jer znam da ono što radimo vrijedi. Bitno je da se održi sajam knjiga zbog tradicije. Još važnije, da se knjiga približi čitatelju. Mislim da je važno voditi računa i o izdavačima. Pored plakete bi izdavači trebali dobiti neku makar simboličku nagradu. Smeta mi što smo prestali nagrađivati i valorizirati rad.

Ja stalno razmišljam o knjigama i potrebama čitatelja. Tako sam radio na razvijanju džepnih izdanja, kako bi knjiga po dizajnu i obimu bila što bliže čitatelju. Knjiga mora biti praktična, a ne teška osam kilograma – da ne možeš disati od nje, da je lagana i uz tebe… Stalno.

Ja se mnogo potrudim i oko promocije. Ne dozvoljavam da se mnogo priča oko knjige. Knjigu pročitaj – ali ja vas zovem da se družimo i razgovaramo. Na promocijama se pjeva, druži, razgovara.