Razgovarala: Dragana Brkić Hodak
Foto: Lejla Radović

Angažman Dragane Smart (rođene Beljkašić) kao inicijatora i spoljnog saradnika na izložbi “Dobrivoje Beljkašić – slikar nemirne mašte”, koja je u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, oktobra ove godine, upriličena povodom obilježavanja sto godina od rođenja ovog umjetnika i likovnog pedagoga, bila je jedinstvena prilika za druženje i razmjenu iskustava na polju struke i opsežan razgovor o stanju muzejskih i galerijskih institucija, za koji vjerujemo da će stručne ljude, kao i ljubitelje i poštovaoce likovnih umjetnosti, zanimati. Želja nam je bila da predstavimo domaćoj javnosti rad i profesionalna ostvarenja ove uspješne Sarajke i Bosanke koja već 32 godine živi i radi u Bristolu, u Velikoj Britaniji.

Možete li nam ukratko opisati svoje odrastanje i atmosferu Sarajeva u kojem ste odrastali?

Imala sam vrlo sretno djetinjstvo. Odrasla sam na Koševu, a pohađala Osnovnu školu “Ahmet Fetahagić” za koju me vežu divna sjećanja. Školski poligon je bio kao mikrokosmos na kojem sam spoznala razne tipove ljudi, i dobrih i loših, i nježnih i agresivnih, a pravila školskog igrališta su me nekako pripremila za kasniji život u kojem sam se morala sama snalaziti. Bilo je tu i jako talentovanih ljudi, koji su kasnije postali poznati muzičari, doktori, naučnici, poduzetnici i razni drugi stručnjaci u svojim poljima. Moja porodica je bila ‘miješana’, multikulturna i multireligijska, u njoj sam naucila poštovati običaje svih religija, ali poprimiti i zdravu dozu skepticizma. Roditelji, a i deda sa tatine strane te baka sa mamine strane, su bili prosvjetni radnici, tako da sam rano bila usmjerena ka sticanju znanja i vrijednostima sekularnog društva u socijalističkom obrazovnom sistemu. Mislim da je odrastanje u tom sistemu dosta uticalo da uvijek stavljam opšte dobro ispred potreba pojedinca.

Pošto je moj tata, Dobrivoje Beljkašić, bio i akademski slikar i likovni pedagog, provodila sam dosta vremena uz umjetnost, naučila sam kako se miješaju pigmenti i boje, učila sam o svijetu kroz historiju umjetnosti, voljela sam kreativne aktivnosti i muziku. Sa šest godina sam počela da učim engleski jezik, a uz mamu, Gordanu Beljkašić, prof. njemačkog jezika, sam također naučila njemački, tako da mi se bilo lako opredijeliti za Jezičku gimnaziju (nekadašnji Školski centar ”Pero Kosorić” – Peta gimnazija) i kasniji studij engleskog jezika. Paralelno sam pohađala i običnu i muzičku skolu, i stekla dosta dobro obrazovanje. U tatinom ateljeu u Vijećnici upoznala sam puno studenata umjetnosti, tatinih prijatelja umjetnika, pisaca i glumaca. Takva atmosfera u kojoj sam odrastala je razvila moju potrebu za kreativnošću i umjetnošću, ali i dala određeni moralni kompas, koji me i danas dobro služi u profesionalnom i privatnom životu.

Dragana sa prijateljicama iz školskih dana i mladosti

Diplomirali ste Anglistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1989. godine. Potom, 1991. selite se u Bristol, Velika Britanija. Kako ste, u kojim  okolnostima i kada, počeli da radite na RWA? 

Da, po dolasku u Veliku Britaniju sam prvo živjela u Wiltshiru, a kasnije preselila u Bristol, odakle je moj suprug. Taj grad mi se odmah svidio, jer me je po veličini podsjećao na Sarajevo. Imao je staro urbano jezgro, a priroda je bila nadomak ruke – u roku od pola sata vožnje možete biti u divnoj okolini i zelenilu. Bristol ima dosta studenata na dva velika univerziteta, jako je kreativan grad, a također ima i jedan buntovan duh. Mnogo raznih etničkih skupina u njemu živi, po zvaničnim podacima u zadnjih 10 godina, govori se 91 jezik u gradu. Dakle, isto toliko različitih kultura iz cijelog svijeta živi u Bristolu i čini ovaj grad kosmopolitskim. Nakon nekoliko različitih poslova na Univerzitetu Zapadne Engleske, prijavila sam se za jedan projekat na Kraljevskoj Akademiji Zapadne Engleske, jer je između Akademije i mog univerziteta tada postojala saradnja. Projekat je više bio menadžerskog tipa i trebao je da traje nekoliko mjeseci. No, obim i kompleksnost mog posla su stalno rasli, tako da sam tamo ostala preko šest godina i napredovala do najodgovornije vodeće pozicije u toj ustanovi. Bila sam odgovorna za poslovanje cijele organizacije, od programa izložbi do popravki krova, od stvaranja novih izvora prihoda do sklapanja saradnje sa spoljnim ustanovama. Na kraju ovog ugovora, kao priznanje za moje zalaganje na poslu, Akademija mi je dodijelila titulu počasnog člana kraljevske akademije, na što sam vrlo ponosna.

RWA during Crimes of Passion exhibition exterior

Šta je to RWA (Kraljevska akademija zapadne Engleske), možete li nam je opisati u nekoliko rečenica? 

RWA (Royal West of England Academy) je jedna od pet kraljevskih akademija u Britaniji, osnovana 1844. godine s ciljem unapređenja likovne umjetnosti u regiji, umjetničkog obrazovanja, unapređenja likovne baštine i širenja razumijevanja i cijenjenja vizualne umjetnosti kod šire javnosti, Također je nezavisna, samofinansirajuća dobrotvorna organizacija kojom je prvobitno upravljao Savjet umjetnika, a kojeg je kasnije zamijenio moderniji Odbor povjerenika. Ima nekoliko izložbenih prostora vrhunskog kvaliteta i muzejsku zbirku umjetničkih djela koja uključuje slike, crteže, grafike, skulpture, fotografije i neke arhitektonske radove. Po osnutku je također imala i prvu umjetničku školu u jugozapadnom dijelu Britanije. Osnovala ju je žena, Ellen Sharples, koja je također bila umjetnica, što u to vrijeme nije bilo nimalo uobičajeno. Ona je skupila sredstva da se sagradi veleljepna zgrada s velikim svijetlim prostorijama, idealnim za prikazivanje umjetničkih djela, koja je otvorena 1858. godine. RWA također ima i članstvo od preko 200 umjetnika, a naročito mi se svidjelo što je bila prva Kraljevska akademija u Britaniji, koja je u svoje članstvo primala i žene. Danas je to sasvim normalna pojava, ali u 19. vijeku je to bilo jako progresivno.

Sjećam se, kada sam došla na razgovor za posao, proveli su me kroz zgradu i pokazali prostorije u kojima se nalazi zbirka od nekoliko hiljada umjetnina. Zapahnuo me je onaj isti poznati miris, karakterističan za uljane boje, terpentin i slikarski materijal kojim je odisao i tatin atelje u Vijećnici. U tom trenutku sam spoznala da sam došla na pravo mjesto i da ću biti sretna na tom poslu. Taj miris i okruženost umjetničkim slikama su mi dali osjećaj da sam kod kuće, na svom terenu, na pravom mjestu. Tako je i bilo. S puno kreativne energije sam pristupila poslu i sa svojim malim, ali izvrsnim timom, nastavila tradiciju organizovanja izložbi i priređivanja obrazovnih aktivnosti, ali i razvijanja drugačijeg programa da bi se povećao broj posjetitelja. Proširili smo saradnju s drugim organizacijama i uveli jedan komercijalniji pristup poslovanju. Mnoge stvari smo modernizirali i, što je najvažnije, razvijali smo mogućnosti za priliv sredstava iz raznih izvora. Pošto je RWA samofinansirajuća ustanova, morali smo uz puno kreativnosti i velikog truda da uvedemo razne novine koje su donosile nove prihode i povećavale broj posjeta izložbama. Uradili smo analizu naše stalne publike, kao i publike koja ne dolazi, pokušavajući da razumijemo motivaciju ljudi zašto dolaze ili ne dolaze, i programe prilagodili onome što je publika tražila. Analizirali smo izvore prihoda i rashoda i potencijal dodatne zarade od svake aktivnosti koju smo izvodili. Pažljivo smo razmatrali različite finansijske modele i odlučivali šta ćemo implementirati, a šta ne. Bila je konstantna borba za opstanak, ali smo uspjeli ne samo da se održimo, nego i da damo novu životnu energiju našem cjelokupnom programu rada. Naravno, bez profesionalno sposobnih i posvećenih ljudi to ništa ne bi bilo moguće. Ja se i dan danas divim tom našem malom timu i gledam taj period s velikom zahvalnošću za njihovu podršku i predanost unapređenju posla.

RWA during Crimes of Passion exhibition interior

Kako biste opisati način rada kulturnih institucija u Velikoj Britaniji i kod nas u BiH, koje su najveće sličnosti i razlike?  

Što se sličnosti tiče, kultura je izgleda univerzalno jedna od najmanjih stavki u državnom budžetu. Kulturne institucije u Britaniji se mogu prijavljivati za sredstva i manji broj njih dobije neka sredstva od Arts Councila na nekoliko godina. No, nikad nema dovoljno novca da pokrije sve potrebe i onih uspješnih aplikanata/prijavnika, a pogotovo ne svih organizacija koje se prijavljuju i kojima bi ovakva investicija bila prijeko potrebna. Slično je s dodjelom sredstava iz gradskih budžeta. Javni budžeti su sve manji, tako da su neke važne kulturne institucije u Bristolu nedavno dobile obavijest da im se ukidaju javna sredstva, a nekima se drastično smanjuju. Prijavljivanje za projekte je puno uobičajenije, mada nije idealno, jer postoje osnovni troškovi institucija koji se ne mogu uključiti u budžet jednog projekta, a koje odnekud treba pokriti, npr. redovne plate službenika ili popravke instalacija.

U principu, puno se manje u Engleskoj kulturne institucije oslanjaju na državne izvore finansiranja i one koje grad ili država finansiraju moraju imati i druge izvore prihoda da bi pokrile sve troškove. Zato, organizacije moraju konstantno da se prijavljuju za projekte, da razvijaju strategije za prikupljanja novca iz raznih izvora, da sarađuju s privatnim i obrazovnim sektorom i da organizuju komercijalne aktivnosti od kojih se sva zarada ponovno ulaže u osnovne potrebe organizacije. Mislim da ima dosta potencijala da se stvori jedan zdraviji finansijski model s mješavinom izvora prihoda za bosanskohercegovačke kulturne institucije.

Također, u Britaniji postoje profesionalna udruženja koja služe za stručno povezivanje i razmjenu znanja, što unapređuje i struku i pojedince, npr. muzejski pedagozi, historičari umjetnosti, kustosi, itd. Ovakva profesionalna udruženja su postojala prije devedesetih godina prošlog vijeka i u Bosni i Hercegovini, ali koliko sam vidjela, više ne rade u istoj mjeri. Možda je došlo vrijeme da se kolege ponovno uvežu, i pokrenu razmjenu iskustava i ideja te da tako doprinesu razvoju profesionalne prakse u državi, a i šire. Profesionalno usavršavanje je jako važno za uspješan rad pojedinaca i prosperitet institucija, a ne košta puno.

Koju izložbu ili projekat RWA pamtite kao posebno profesionalno iskustvo i zašto? 

Jedan od najinteresantnijih projekata je bila izložba graffiti umjetnika u galerijama RWA. Prijedlog za izložbu ‘Crimes of Passion’ nam je došao od grupe mladih kustosa i umjetnika, nekih koji su bukvalno samo slikali na ulicama. Neki su već bili etablirani, ali svi su upotrebljavali gradske ulice umjesto platna za slikanje. Vrlo rizično je bilo izvesti takav poduhvat i dati dozvolu za 47 graffiti umjetnika da tretiraju cijelu historijsku zgradu i prilaz prema njoj kao svoje platno i kao lokaciju za multimedijalna zbivanja. Njihov pristup je bio potpuno drugačiji od tradicionalnog pristupa pripremanju izložbi nase galerije, a za to nismo imali ni pravu infrastrukturu. U roku od 6 sedmica smo morali promijeniti i kompjuterski sistem i uspostaviti mogućnost prodaje robe, npr. majica, dukserica i limitiranih edicija grafika da bismo omogućili jedan potpuno novi komercijalni pristup koji je ova izložba sa sobom donijela. Bilo je sve dosta stresno, ali svi smo vjerovali u viziju ove izložbe i potencijal da se naša tradicionalna institucija demokratizira ovim putem. Također smo željeli i da građanima Bristola pružimo jedan jedinstven kulturni događaj. Ovaj sudar dvije potpuno drugačije kulture rada (ulični umjetnici i akademski slikari kraljevske akademije) je stvorio ogromnu kreativnu energiju, koja je bila pozitivna i za umjetnike i za našu galeriju. Na otvorenju smo imali redove ljudi koji su strpljivo čekali da uđu i vide izložbu.

Posjete velikog broja ljudi su se nastavile i tokom cijele izložbe, a nova publike je također nastavila dolaziti i na buduće izložbe. Jako smo puno radili u pripremnom periodu, bili smo svi premoreni, ali smo na kraju svega bili jako zadovoljni rezultatima. Mi smo svi mnogo naučili kroz taj projekat. Izložba je finansijski bila uspješna i donijela nam puno nove publike. Bila je najposjećenija naša izložba te godine. Uticala je i na promjenu naših internih procesa, a pristupili smo i budućim izložbama na puno dinamičniji način. Stekla sam i nova prijateljstva kroz ovu izložbu koja i danas traju, četrnaest godina nakon ovog projekta.

Dragana i Julian Reily, britanski ambasador u BiH

Nakon RWA prelazite da radite na Bristolski univerzitet. Koja je vaša funkcija bila tamo i koji su to radni zadaci? 

Nakon RWA prelazim na Univerzitet Zapadne Engleske, a poslije toga na Bristolski Univerzitet (Bristol University). Moj trenutni posao je Head of Public Engagement with Research.  Nije baš lako prevesti na naš jezik jer takav posao, mislim, ovdje ne postoji. Recimo, moglo bi se reći, saradnja društva i nauke. Moj tim uspostavlja saradnju između istraživača iz raznih polja nauke s lokalnim zajednicama i organizacijama, razvija projekte u kojima učestvuju i građani i naučni istrazivači kao ravnopravni stvaraoci novog znanja, gdje se naučni rad stavlja u službu potreba društva i rješavanju problema u tim zajednicama.

Od engleskih univerziteta se danas očekuje da budu korisni, i odgovorni društvenoj zajednici u kojoj su locirani, a ne da samo proizvode znanje koje ne riješava potrebe društva. Saradnja sa zajednicom se ostvaruje ne samo kroz istraživački rad, nego i kroz rad sa studentima. Oni, u stvari, sve više i više očekuju da rade na konkretnim projektima sa spoljnim organizacijama, da bi stekli radno iskustvo u okviru svoje buduće struke. Svrha takvih projekata je da studenti rade na rješavanju stvarnih, konkretnih problema, da stečeno teoretsko znanje primijene u praksi, da razvijaju timski rad na takvim projektima. Na taj način, konkretno pomažu nekoj spoljnoj organizaciji i razvijaju svijest o društvenoj odgovornosti, kao i ulozi pojedinca u društvu. Na primjer, studenti geografije su radili na mjerenju i analizi zagađenosti vode u jednom dijelu riječnog toka. Njihovi izvještaji su poslužili lokalnim organizacijama za zaštitu okoline, kao i državnim institucijama da uvedu bolju filtraciju.

Noć istraživača, Bristolski univerzitet

Šta je to što Bristolski univerzitet (Bristol University) nudi svojim studentima, a što još ne postoji kod nas ili ćemo možda imati u skorijoj budućnosti?

Ne bih baš mogla odgovoriti potpuno na ovo interesantno pitanje, jer nisam napravila sistematsku komparaciju institucija visokog obrazovanja u Bristolu i Sarajevu, ili šire. Što se tiče poslova koji su meni bliski na Bristolskom univerzitetu, mislim da se puno više posvećuje pažnje povezivanju naučnika i studenata sa društvenom zajednicom i praktičnoj primjeni akademskog znanja na konkretne situacije.

Ovakvi studentski projekti su dio nastavnog programa za koje oni dobijaju ocjene. Kod studenata se razvija svijest o potrebama društva, unapređenju profesionalne prakse i odgovornosti prema timu i prema klijentima. To je sad već uhodano i uglavnom uspješno. Mislim da u Sarajevu postoje neki primjeri takvog rada, ali nije prisutno na svim katedrama.

Kakav je grad Bristol danas, koliko se i kako promijenio u ovih proteklih 32 godine vašeg života i rada tamo?

Bristol je vrlo živ grad, ima puno kreativnih ljudi. Kreativna industrija je vrlo razvijena, kao i duh saradnje i povezivanja. Dva univerziteta doprinose prilivu mladih ljudi iz cijelog svijeta. Na primjer, studenti čine 10% populacije grada. Ima dobru muzičku scenu, i internacionalnu kulinarsku ponudu. Stalno se otvaraju restorančići s odličnom hranom iz cijelog svijeta. Kosmopolitski je grad u kojem se govori 91 jezik, tako da smo navikli na puno etničkih manjina koje čine ovaj grad vrlo lijepim i šarolikim. Grad je progresivan i ima jedan buntovan duh koji se meni sviđa.

Na primjer, statua Edwarda Colstona, koji je bio robovlasnik u XVII i XVIII vijeku, je srušena i bačena u rijeku 2020. godine. Statua mu je bila podignuta jer je sagradio dosta zgrada, otvorio škole, itd. od zarade trgovinom porobljenim ljudima iz Afrike i robom koju su proizvodili. Naravno, mnoge generacije Bristolaca ga vide kao simbol rasizma i opresije. Mnogi pojedinci, organizacije, a i lokalne vladine ustanove su ozbiljno shvatili da se ovaj dio bristolske historije mora drugačije tretirati, ne samo priznati uloga onih koji su se obogatili na ovaj nehumani način, nego i riješavati problem sistema koji i danas omogućava neravnopravnost i nejednakost svih građana. Organizacije, kao što su univerziteti, u saradnji s gradskim vlastima, sada ozbiljno pristupaju mijenjanju sistema da bi se obezbijedila jednakost i ravnopravnost svih građana, a i poboljšanje ekonomske i obrazovne situacije u mnogim dijelovima grada.

Velike promjene se vide i u raznim inicijativama za zaštitu urbane i prirodne okoline, naročito od 2015. godine kada je Bristol bio proglašen jednim od Evropskih zelenih glavnih gradova. Već godinama redovno recikliramo ambalažu, uvedene su razne mjere za smanjenje broja vozila i zagađenosti zraka, npr. gradski autobusi ne naplaćuju karte u mjesecu u kojem ste rođeni da bi više ljudi koristilo javni saobraćaj. Čak i male promjene u ponašanju pojedinaca, vlasti i industrije, utiču na poboljšanje okoline i smanjenje zagađenja.

Dragana na otvaranju izložbe

Koji su vaši najveći izazovi i strahovi danas?

Najveći izazov, a i strah, jeste da ostanem zdrava i vitalna što duže mogu. Također, veliki izazov su mi i nove tehnologije. Stalna tehnološka dostignuća mijenaju svijet oko nas, htjeli mi to ili ne, tako da se stalno moramo prilagođavati i učiti, da nas vrijeme ne bi pregazilo. Npr., mnogi moji prijatelji danas plaćaju račune mobitelom. Pitam se da li će za 30 godina uopšte postojati gotovina. No, takav razvoj tehnologije povlači sa sobom i mnoga etička pitanja oko upotrebe naših osobnih podataka, kontroliranja svih naših aktivnosti, odluka, digitalnog otiska i svega onoga sto radimo, pa čak i mislimo. Na svima nama je velika odgovornost da takav brz napredak tehnologije prate i etički i pravni regulativni sistemi.

Gdje i kako vidite sebe u budućnosti?

Za sada uživam u svom poslu, ali željela bih da manje radim, a da više vremena posvetim kreativnim projektima.

Kćerka ste akademskog slikara koji je stvarao punih 70 godina života, sve do svoje smrti. Da li se i sami bavite umjetnošću, imate li tu umjetničku žicu u sebi?

Imala sam sreću da od oba roditelja naslijedim umjetničku žicu. Tek nakon majčine smrti otkrila sam neke njene akvarele iz gimnazijskih dana. Očigledno da je i ona imala talenat za umjetnost, mada ga, nažalost, nije njegovala. Možda joj ni prilike, a ni njena skromnost, nisu dozvolile da se tome posveti. Ja sam uvijek gajila ljubav prema primijenjenoj umjetnosti, pa se zadnjih dvadesetak godina bavim izradom nakita i emajla na bakru. To radim u slobodnom vremenu, pored redovnog posla i ostalih obaveza. U tome zaista uživam i željela bih da imam više vremena za to. Mislim da je kreativnost jako važna bilo čime čovjek da se bavi, tako i ja svakom poslu pristupam kreativno, ali nisam umjetnica. Mislim da je jedan umjetnik u porodici dovoljan!

Kao menadžer sa širokim iskustvom u kulturi i umjetnosti, da li pratite umjetnike danas, kako vam se čine likovne scene današnjice?

Trudim se da idem na izložbe, naročito mladih umjetnika. Volim da posjećujem izložbe studenata završne godine studija. Prijatno me je iznenadila izložba studenata Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu koju sam nedavno posjetila. Također volim da kupujem slike, grafike i skulpture mladih umjetnika, jer njih treba podržati na početku karijere. Toliko je danas umjetnička scena raznolika da ne mogu da izdvojim neke posebne pravce. U zadnje vrijeme su me jako dojmili radovi internacionalnih umjetnika poput Zineb Sedire, francusko-alžirske umjetnice nastanjene u Londonu. Njen kratki film pod nazivom ”Mother Tongue” pokazuje emotivne spone, ali i jezičke barijere, između tri generacije žena koje žive u tri različita govorna područja. Također mi se sviđa i spona nauke i umjetnosti, koja se može vidjeti u mnogim djelima bristolskog multimedijalnog umjetnika Luke Jerrama.