Razgovarala: Iman della Luna Glušac
Šta zapravo čini dom? Prostor u kojem živimo, ljudi kojima pripadamo ili osjećaj sigurnosti koji ne mora nužno biti vezan za jedno mjesto? Upravo se tim pitanjima bavi nova predstava „Dva sa dva“, u režiji Ajle Bešić, koja kroz susret različitih ljudskih iskustava preispituje naše razumijevanje doma, bliskosti i pripadanja.
Ajla Bešić jedna je od mladih bosanskohercegovačkih rediteljica čiji se dosadašnji rad razvija kroz istraživanje međuljudskih odnosa, generacijskih iskustava i društvenih okolnosti koje oblikuju pojedinca. Od predstave „Sve to je iz kuće“, za čiju je režiju nagrađena na Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici, do projekata „Podroom“ i „Dva sa dva“, u njenom radu prepoznaje se interesovanje za teme koje iz ličnog iskustva prerastaju u šira društvena pitanja.
S Ajlom smo razgovarali o njenom rediteljskom razvoju, odnosu fotografije i pozorišta, savremenoj bosanskohercegovačkoj dramatici, položaju mladih umjetnika na domaćoj sceni i potrebi da kroz umjetnost nastavimo preispitivati društvo kojem pripadamo.
Predstava „Dva sa dva“, zajednički autorski projekat Ajle Bešić, Armina Behrema, Faruka Hajdarevića i Hane Zrno, nastala u koprodukciji Udruženja OKUP i Teatra 071, premijerno će biti izvedena 6. novembra 2026. godine u 20 sati u prostorijama CZKS-a u Sarajevu, na adresi Sime Milutinovića Sarajlije 2/II. Reprizna izvođenja zakazana su za 7. i 8. novembar, također u 20 sati, a ulaznice su dostupne putem platforme Karter.
U Vašem dosadašnjem radu, od predstave „Sve to je iz kuće“ do „Podrooma“ i novog projekta „Dva sa dva“, možemo prepoznati interesovanje za ljudske odnose, emocionalnu nesigurnost i društvene okolnosti koje oblikuju našu intimu. Jesu li to teme kojima se svjesno vraćate ili Vas upravo kroz umjetnički proces pronalaze pitanja koja još niste razriješili?
Da, svjesno se bavim intimnim i ličnim i mislim da je to suština i najljepši dio pozorišta. Čak i kada se bavim političkim ili nekim drugim kontekstom, zanima me kako on utječe na pojedinca ili određenu grupu. Nekada se svjesno i sebično bavim stvarima koje me duboko i intimno muče i koristim scenu kao ličnu terapiju. Međutim, u svakom tekstu i svakom procesu svi mi pronalazimo ono što nas iz nekog razloga frustrira ili intrigira.
Diplomirali ste pozorišnu režiju, a svoje umjetničko obrazovanje nastavili ste i u području fotografije. Koliko fotografski način posmatranja svijeta utječe na Vaš rediteljski rukopis? Razmišljate li o sceni prvenstveno kroz dramaturgiju teksta ili kroz kompoziciju slike, prostora, svjetla i tijela?
Volim gledati vizuelno uzbudljivo pozorište i o takvim predstavama najviše razmišljam poslije. Put izgradnje vlastitog, prepoznatljivog stila i rukopisa je dug. Potrebno je istraživati, raditi različite stvari i na različite načine kako bismo shvatili šta želimo, a šta ne, i gdje se najbolje snalazimo. Procesi pripreme su različiti. Nekada tekst ponudi sve, a nekada vidim jednu sliku oko koje gradim sve ostalo.
Predstava “Dva sa dva” | Foto: Kana Čustović
Vaša prva profesionalna predstava „Sve to je iz kuće“ donijela Vam je priznanje za angažovan i kreativan pristup aktuelnim temama. Danas, nekoliko godina kasnije, šta za Vas predstavlja društveno angažovano pozorište? Mora li umjetnost zauzeti jasan stav ili je njena najveća snaga upravo u tome što odbija ponuditi jednostavne odgovore?
Nikada svjesno ne kažem: „Sad ću raditi angažovano pozorište.“ Jednostavno, postoje stvari u društvu koje me frustriraju i želim se njima baviti, a nekada forma bude otvoreno angažovana. Stav je bitan, ali je važno ostaviti dovoljno prostora kako bi publika pronašla vlastiti stav.
U dosadašnjem rediteljskom radu više puta ste birali tekstove savremenih bosanskohercegovačkih autora, među kojima su Emina Omerović i Armin Behrem. Koliko domaća dramatika danas uspijeva artikulisati stvarnost u kojoj živimo i prepoznajete li u novoj generaciji dramskih pisaca autentičan glas našeg vremena? Šta je, prema Vašem mišljenju, potrebno da savremeni domaći tekstovi dobiju značajnije mjesto na pozorišnim repertoarima?
Domaće dramsko stvaralaštvo je kvalitetno, ali nemamo često priliku pročitati, vidjeti ili čuti te tekstove. Neki domaći dramski tekstovi imali su evropske premijere, što dokazuje njihov kvalitet, ali nikada nisu postavljeni na domaćim scenama. Ne postoji razvijeno izdavaštvo, nemamo tradiciju javnih čitanja i jedini način da neko primijeti tekstove kolegica i kolega jeste da ih oni sami šalju rediteljima ili institucijama.
Festival bosanskohercegovačke drame u Zenici jedini je koji se bavi domaćom dramatikom, ali ne nužno savremenom. Potrebno je da institucije poduzmu konkretne korake i otvore prostor za autore i autorice.
Predstava “Dva sa dva” | Foto: Kana Čustović
Predstava „Podroom“ otvorila je pitanja savremene intimnosti, emocionalne nestabilnosti i odnosa među mladima. Živimo u vremenu gotovo neograničenih mogućnosti povezivanja, a istovremeno sve izraženije usamljenosti. Šta Vam je rad na ovoj predstavi otkrio o načinu na koji danas gradimo bliskost i koliko smo zapravo spremni biti ranjivi pred drugima?
U „Podroomu“ smo se bavili konkretnim situacijama i odnosima u kojima likovi, zbog potrebe za pripadanjem, pristaju na mnogo toga. Ponekad imamo neku lažnu sliku odnosa, bilo koje vrste, koju je teško objektivno sagledati. Ljudi većinom nisu spremni biti ranjivi pred drugima jer se ranjivost povezuje sa slabošću, a niko ne želi biti slab kako ne bi bio povrijeđen.
Vaša nova predstava „Dva sa dva“ bavi se domom kao prostorom sigurnosti i pripadanja. Međutim, dom nije uvijek mjesto kojem se želimo vratiti, niti je porodica nužno sinonim za sigurnost. Šta je za Vas bilo najvažnije preispitati kroz ovu predstavu i koliko se Vaše lično razumijevanje doma promijenilo tokom rada na njoj?
Istraživali smo dom kroz ekonomski, društveni i intimni aspekt. Zanimalo me šta osjećaj doma i pripadnosti donosi unutrašnjem svijetu osobe. Razgovarali smo s mnogo ljudi i svima postavljali ista tri pitanja: kada su se osjećali najsigurnije, kada najnesigurnije i šta je za njih dom.
Bilo je jako emotivno preslušavati te snimke, ali i zanimljivo čuti koliko svako ima različito shvatanje doma. Ne postoji jedan tačan ili netačan odgovor.
Predstava “Dva sa dva” | Foto: Kana Čustović
„Dva sa dva“ nastaje kao zajednički autorski projekat četvero umjetnika. U takvom procesu reditelj više nije samo osoba koja interpretira postojeći tekst nego i učesnik u njegovom nastajanju. Koliko Vam odgovara kolektivni način stvaranja i šta se događa kada različite umjetničke vizije dođu u sukob?
Radili smo mnogo improvizacija u kojima se Hana i Faruk jako dobro snalaze i tako je nastao veći dio teksta. Imali smo dovoljno povjerenja da jedni drugima prepustimo dijelove posla za koje je svako od nas primarno zadužen. Armin je, kao dramaturg, ipak držao tekst pod kontrolom i sve naše misli zaokružio u cjelinu.
U relativno kratkom periodu radili ste na predstavama za odrasle, dokumentarnim i društveno angažovanim projektima, ali i na pozorištu za djecu. Šta Vas rad s najmlađom publikom uči o pozorištu? Postoji li nešto u dječijem načinu doživljavanja svijeta što odrasla publika, pa i sami umjetnici, s vremenom izgube?
Djeca ne razumiju pozorišne konvencije i ne prihvataju iluziju na način na koji to rade odrasli. Kada radim za djecu, jako sam pažljiva pri rediteljskim izborima i trudim se napraviti što zanimljiviji svijet.
Djeca su iskrena, glasno komentarišu i ukazuju na greške, tako da svaki propust ruši svijet predstave onako kako ga one vide. Djeca jasno staju na stranu likova, pružaju im podršku i raduju se zajedno s njima.
Predstava “Dva sa dva” | Foto: Kana Čustović
