Arhitektica Dajana Čolić svoj profesionalni rad razvija na sjecištu arhitekture i urbanizma, s posebnim senzibilitetom za odnos između prostora i ljudi koji u njemu žive, rade i susreću se. Obrazovanje u Sarajevu i Stuttgartu, međunarodno profesionalno iskustvo i angažman na projektima urbanog razvoja oblikovali su pristup u kojem prostor nije tek funkcionalna ili estetska cjelina nego ambijent koji utiče na kvalitet života, čuva tragove svakodnevice i otvara mogućnosti za susrete. Njen profesionalni interes obuhvata različita mjerila – od enterijera prilagođenog potrebama porodice do javnih prostora koji doprinose životu zajednice.

U razgovoru za Urban magazin Dajana Čolić govori o iskustvima i idejama koje su oblikovale njen odnos prema prostoru, o povezanosti privatnog i javnog te o odgovornosti arhitekture prema ljudima i budućim generacijama. Kroz primjere vlastitog rada približava nam promišljanje prostora u kojem funkcionalnost i vizuelni identitet imaju puni smisao tek kada odgovaraju stvarnim potrebama ljudi.

Kako doživljaj prostora utiče na Vaš pristup arhitekturi i urbanizmu?

„Urbanizam je veliki enterijer, enterijer je mali urbanizam“ – rečenica našeg poznatog arhitekte Amira Vuka Zeca sažima ne samo moj profesionalni pristup nego i način na koji razumijem prostor i njegov uticaj na život i odnose među ljudima.

Grad i enterijer ne doživljavamo samo očima već svim čulima. Pamtimo teksture, razmjeru, svjetlost, zvuk i toplinu. Prostor oblikuje naše iskustvo, utiče na način na koji se krećemo, boravimo i susrećemo s drugima. Svaki prostor nosi svoju priču, a naš je zadatak da je prepoznamo, razumijemo i pretočimo u oblikovanje koje odgovara potrebama ljudi koji ga koriste.

Kako su Vaše obrazovanje u Sarajevu i Stuttgartu te profesionalno iskustvo u Njemačkoj oblikovali Vaš pristup arhitekturi?

Obrazovanje na univerzitetima u Sarajevu i Stuttgartu postavilo je temelje mog profesionalnog puta i omogućilo mi sticanje zvanja magistre arhitekture. Ipak, diplomu sam oduvijek posmatrala kao početnu tačku, a ne kao završetak učenja. Na moj pristup uticali su iskustvo starijih kolega, različiti načini razumijevanja prostora i postepena promjena vlastite perspektive – trenutak kada sam okolinu počela posmatrati ne samo kroz njene vidljive karakteristike nego i kroz vlastiti doživljaj grada i ljudi koji ga oblikuju.

Tokom studija u Stuttgartu bila sam dio katedre za urbanizam, prostorno i strateško planiranje grada. To iskustvo pomoglo mi je da šire sagledam procese oblikovanja prostora i razumijem da arhitektonske i urbanističke odluke nadilaze trenutne potrebe. One utiču i na to kakvo okruženje ostavljamo budućim generacijama. Kasnije sam, kroz profesionalno iskustvo u Njemačkoj, dodatno osvijestila koliko kvalitetno promišljanje prostora podrazumijeva poznavanje prošlosti, razumijevanje sadašnjosti i odgovornost prema budućnosti. Vjerujem da prostor koji ima dušu i identitet može biti blizak ljudima bez obzira na jezik kojim govore.

Koje Vas je promišljanje o prostoru posebno inspirisalo u profesionalnom radu?

Poseban utisak na mene ostavio je dijalog o poetici prostora između bosanskohercegovačkog književnika Dževada Karahasana i arhitekte Amira Vuka Zeca. Karahasan je govorio o savremenom čovjeku, krizi dijaloga i gubitku duhovnog prostora u modernom, otuđenom svijetu. Govoreći o enterijerima i namještaju koji se brzo sklapa, rasklapa i prilagođava čestim selidbama, otvorio je pitanje prostora koji više ne uspijeva sačuvati kontinuitet života i ličnih iskustava.

Otisci prstiju na namještaju, materijali koji stare i predmeti koji čuvaju uspomene nisu nužno nedostaci koje treba ukloniti. Oni mogu biti tragovi boravka, korištenja i vremena provedenog u prostoru. Upravo ti tragovi daju prostoru ličnu dimenziju i svjedoče o tome da on nije samo fizički okvir nego i dio čovjekovog iskustva.

Ta misao mi je bliska i u vlastitom radu.

Kako su se kroz Vaš profesionalni put povezali projektovanje enterijera i oblikovanje javnih prostora?

Moji dosadašnji projekti uglavnom su obuhvatali javne površine, dječije parkove i prostore okupljanja, dok su moji prvi profesionalni koraci bili vezani za projektovanje enterijera. Rad na različitim vrstama prostora pomogao mi je da prepoznam koliko su njihove namjene različite, ali i koliko ih povezuje činjenica da su oblikovani za ljude i njihove potrebe.

Privatni i javni prostor razlikuju se po mjerilu, načinu korištenja i odnosima koje omogućavaju, ali u oba slučaja važno je razumjeti kako ljudi u njima žive i kako ih doživljavaju. Danas mogu reći da se moj profesionalni put razvijao postepeno, malim, ali sigurnim koracima, pri čemu su iskustva iz jedne oblasti obogaćivala moje razumijevanje druge.

Dajana Čolić

Kako upoznajete potrebe i navike klijenata prije nego što počnete oblikovati enterijer?

U radu s klijentima nastojim što bolje upoznati njihove želje, navike i svakodnevne aktivnosti. Razumijevanje načina života često daje ključne odgovore na pitanja organizacije prostora, njegovog rasporeda i izbora materijala. Zbog toga mi je važno da enterijer ne bude samo vizuelno privlačan nego i funkcionalan, prirodan za korištenje i prilagođen ljudima kojima je namijenjen.

Smatram da dobar enterijer ne počinje od unaprijed zadate forme ili stila, nego od razumijevanja onih koji će u njemu boraviti. Možda sam upravo zbog takvog pristupa projekte birala pažljivije, ali su iz tih saradnji nastali prostori i uspomene na koje sam i danas ponosna.

Koji biste projekat izdvojili kao primjer svog pristupa oblikovanju enterijera?

Izdvojila bih jedan od svojih posljednjih projekata, porodični enterijer u kojem je posebna pažnja posvećena dnevnom boravku kao središnjem prostoru okupljanja. Polazište je bilo stvoriti dom koji odgovara načinu života porodice i u kojem se funkcionalnost prirodno povezuje s osjećajem topline i pripadnosti.

Želja investitora bila je stvoriti topao i funkcionalan dom rustikalnog karaktera, uz upotrebu prirodnih materijala i pažljivo odabranih tonova. Kombinacijom drveta, nježnih neutralnih nijansi, maslinastozelenih detalja i upečatljivih elemenata nastojali smo uspostaviti ravnotežu između jednostavnosti i karaktera. Posebnu pažnju posvetili smo dnevnom boravku i trpezariji, prostorima u kojima se porodica svakodnevno susreće.

Jedno od zanimljivijih rješenja je televizor diskretno integrisan u ugradbeni ormar. Namjera je bila da tehnologija ne dominira prostorom, nego da se uklopi u cjelinu i ostavi u prvom planu ono što je za ovaj dom najvažnije – porodični život, zajedničko vrijeme i svakodnevni trenuci koji prostoru daju lični karakter.

Kako ste pristupili oblikovanju bašte hotela Mövenpick u Sarajevu?

Projekat bašte hotela Mövenpick u Sarajevu predstavlja drugačiji kontekst za promišljanje odnosa između prostora i njegovih korisnika. Za razliku od porodičnog doma, koji se oblikuje prema potrebama konkretne porodice, hotelska bašta namijenjena je različitim korisnicima i dio je šireg urbanog okruženja. Zbog toga je važno uskladiti karakter prostora s njegovom namjenom i načinima na koje će ga ljudi koristiti.

I u ovom projektu cilj je bio oblikovati ambijent u kojem se ljudi osjećaju ugodno i dobrodošlo, prostor koji omogućava susrete, razgovor i odmor. Bez obzira na to da li je riječ o privatnom ili javnom prostoru, smatram da je važno uspostaviti ravnotežu između funkcionalnosti, vizuelnog identiteta i iskustva koje prostor pruža svojim korisnicima.

Kako arhitektura može doprinijeti kvalitetnijem svakodnevnom životu pojedinca i zajednice?

Vjerujem da arhitektura i urbanizam mogu značajno doprinijeti kvalitetu svakodnevnog života kada se njihove mogućnosti sagledavaju šire od vizuelne privlačnosti i same funkcije. Važno je razumjeti potrebe pojedinaca i zajednice, ali i način na koji prostor utiče na njihove navike, međusobne odnose i osjećaj pripadnosti.

Bilo da je riječ o domu, poslovnom prostoru, hotelskoj bašti ili javnom mjestu okupljanja, polazište bi trebalo biti isto: prostor treba promišljati u odnosu na ljude koji ga koriste i iskustva koja u njemu nastaju. Njegova vrijednost nije samo u tome kako izgleda ili čemu služi nego i u tome kako omogućava svakodnevni život.

Zato za mene urbanizam jeste veliki enterijer, a enterijer mali urbanizam. Razlikuju se po mjerilu i složenosti, ali ih povezuje odgovornost prema ljudima i načinu na koji će prostor postati dio njihovog života.