Piše: Lamija Milišić
Foto: Hamza Duraković

Ovako dođe kraj glavnom programu 66. MESS-a: ne s tutnjem, već sa cviljenjem.[1] Iz želje za iskrenošću cvileža bez patvorenosti tutnja, dakle u najpozitivnijem mogućem smislu me na ove završne stihove Eliotovih „Šupljih ljudi“ podsjetila završnica pomenutog festivalskog programa – obilježena predstavom „Vještice iz Salema“ – s tim da je režiser Oliver Frljić tu šupljinu shvatio kao đavolji duhački instrument i odveo je na put duge, prkosne, na rubu sloma nasmijane, lukave pa i zavodljive – cvileži.

Njegove „Vještice“ same sebe u jednom času opisuju kao „Brechta za idiote“, što će reći: ova predstava preuzima breme makartilnog društva u kom je nastao njen tekst iz pera Arthura Millera, potom svjesno i gotovo karikirano preuzima breme savremenog balkanskog, vječito kompleksaškog, hiperpolitičkog konteksta i odnosa prema Zapadu (ili bilo kojoj drugoj političkoj sili uopće) – i svim tim referencama smišljeno zasićuje publiku. Dovela nas je u stanje tobožnje šokiranosti i nestašluka smjelim prozivanjima, imenom i prezimenom, aktera društveno-političkog igrokaza kog smo dio. Dovela nas je u stanje humora crnjeg od kipa Sotone na čije smo se prisustvo na sceni, s vremenom, navikli.

Ova prezasićenost aluzijama – koju bismo inače osudili kao pretjeranu eksplanatornost predstave – Frljićevom britkom poetikom u službi je procesa, takoreći, ironijskog raščaravanja radnje „Vještica“. To se prevashodno radi ogoljavanjem prostora i popratnim, protivtežnim, zaodjevanjem likova, te simultanim vremenskim linijama sedamnaestovjekovnog Salema, dvadesetovjekovne Amerike i sadašnjeg Balkana – linijama koje invazivno i tako ritmički i glumački harmonično presijecaju jedna drugu da bi ukazale na istovjetne obrasce vještičarenja ljudske prirode. Pod pomenutim duetom ogoljavanja i zaodjevanja mislim na manir potentno iskorištenog kontrasta prazne (brehtovske?) scene i likova koji na nju svako malo ulaze sa hiperbolom rekvizita (užad, svesci knjiga, raspelo, đavolji tron itd.) na sebi, koje potom u prostoru scene šire i od kojih prave scenografiju. Mizanscen se montira i kadrira pred nama pa likovi npr. u scenama ispitivanja (kojih ima mnogo jer sve odreda pokazuju kako je politički/moralistički progon pojedinca deformisanje društvene odgovornosti u klateću sjekiru kojoj meta, a time i samoprozvana pravda, možda nije jasna, ali je zajamčena) sami drže reflektore i rukovode svjetlom na sceni koju prožima, čini se, sve gušća tama. Ovo kadriranje je, kao i svako u Frljića, vrlo svjesno i dobro uštimano značenje koje, između ostalog, odražava kadrirani život Marilyn Monroe i Arthura Millera na tragu poznate nam krilatice da je privatno uvijek političko.

Ironijski hiperbolisani, džinovski elementi scenografije: Sotonin kip/tron, raspelo u običnom izdanju, potom i svojevrstan disko-križ – svi oni kao da se pozivaju na dugu (književnu, filmsku, pripovjedačku uopće) tradiciju prema kojoj se portal nekog idola/ideala (zlog ili dobrog) u ljudski svijet skriva u izvjesnom (posljedično zlom ili dobrom) predmetu naglašene eksternosti. To je tradicionalno tako s namjerom, između ostalog, dokazivanja izostanka inherentnog morala u čovjeku, fantaziranja o našoj pasivnosti u matriksu života, usmjeravanja klateće sjekire daleko od sebe. Namjesto omče stežemo si oreol oko vrata.

Kôd ironije ove predstave nam u svoj svojoj punini postaje jasan kontinuiranim tematiziranjem vještica u „Vješticama“, ne kao općenitih, bespolnih i bezrodnih žrtava „nacije cinkaroša“, nego kao (u 21. vijeku i dalje neobičnih) žena. Blistave glumačke interpretacije članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih odražavaju figuru vještice kao: figuru žene koja je ustrajna u slobodnoj volji (Nikolina Prkačin), žene kojom se manipuliše kratkoročno a koja vraća još gorom manipulacijom dugoročno (Hrvojka Begović), žene koja se grohotom smije jer je već sve suze isplakala radi pada svojih ideala (k. g. Linda Begonja, a na tragu slepstika zaigrano izvedenim dijaloškim reakcijama, toliko vjerno spontanim da se čini da su improvizacija) i žene vladarice svoga tijela (Petra Svrtan). Ovdje je pogotovo bitna tematika (spontanog) pobačaja, te tematika femicida, koje su iznesene kroz zrcalne likove žena iz 17, 20. i 21. vijeka. Naravno, glumački elan nadahnut autentičnom zaigranošću zajedno s kolegicama iznijeli su glumci Ugo Korani, Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Milivoj Beader i Ivan Jurković.

Sve vrijeme provedeno u pisanju ove kritike sam se trudila iscrtati mapu kompleksne poetike ovih jedinstvenih „Vještica iz Salema“, nastojeći da vam dočaram tek neke od mnogih slojeva značenja (a sve sigurno nisam uspjela uočiti iz jednog gledanja). Frljićevi „šuplji ljudi“ cvile do konca predstave uz izjavu: „Bolje vlast u Paklu, nego služba na Nebu.“ Ako vam ovo zvuči predramatično, zapitajte se svakodnevno pitanje: bolje korisna laž, nego samozadovoljena istina?

[1] Eng. This is the way the world ends/ Not with a bang but with a whimper. T. S. Eliotovi „Šuplji ljudi“ u prevodu Ivana V. Lalića.