Piše: Lamija Milišić
Foto: Monika Andrić
„Deinos“, posljednja predstava ovogodišnjeg MESS-a, inscenacijom plesnog podijuma isprva djeluje kao anticipacija proslave još jednog uspješno upriličenog izdanja festivala. Ovaj autorski projekat Amile Terzimehić je ne samo razlio vruć vosak svog pečata na 66. MESS, nego pritom do članova svoje publike iskapao putanju koja će ih, barem još neko vrijeme, podsjećati na ono što su „Deinosom“ proživjeli.
Ova plesna predstava uvodi nas in medias res u kamerni mizanscen, obojen drečavim svjetlima i ritmom elektronske muzike pa se ulaskom u teatarsku dvoranu uskim hodnikom osjećamo gotovo kao da smo spontano pronašli put do neke tajne zabave. Zavirivši u nepoznato, očekuje nas jednosatna izvedba koja govori jezikom tijela, u svoj njegovoj potenciji za transformisanje, deformisanje, ustrojavanje i rastroj njegove intimne (a time i političke) moći.
Četvrtasti prostor scene uokviruje razuđeno pozicionirana publika, u čiji reon glumci povremeno zalaze. To je taj utisak liminalnog prostora bliskosti njihovih i naših tijela, dok nas sve njiše ista muzika. Prostor je mapiran s nekoliko scenografskih elemenata – oni su, zajedno s kostimografijom (a za oboje je zaslužna Lejla Hodžić), orijentiri radnje, statične osovine oko i između kojih fluidnost tijela, a i duha, dobija na intenzitetu. Simultanost dekonstrukcije scenskih radnji ansambla samouvjereno vlada mapiranom teritorijom pa je ova hvalevrijedna koreografija Amile Terzimehić sve vrijeme trajanja predstave držala članove publike u dubokoj pozornosti i polako ih odlučila zaraziti transom opetovanih pokreta kojima se ženski i muški dio ansambla međusobno privlačio i odbijao. Vrlo brzo nam postaje jasno da su se muškarci povukli u publiku, da iz mraka promatraju žene na sceni, čiji izričaj utom postaje poletniji pa sve zajedno obujmljuju prazan prostor scene i čine ga svojim. Već tada, a tako će ostati do kraja predstave, čujemo kikot žena, dok muškarci ostaju nijemi, vrebajući iz zasjede.
Gradacija napetosti između muških i ženskih tijela kroz radnju „Deinosa“ je, zahvaljujući i dramaturgiji Emine Omerović, raslojena u stadije kroćenja pojedinih dijelova žene od strane muškarca, da bi do posljednje trećine radnje muškarci držali ukočena ženska tijela poput svojih svirepih instrumenata, u grotesknoj konstelaciji združene sa svojim tijelima. Ali, ta tijela žena nikako da srastu u muška, doživljavamo ih kao divlju silu koja se polako savija ali ne puca, već naprotiv, dobija na gipkosti. Ovo portretiranje žensko-muških odnosa, tanke granice između toplog zagrljaja i ledenog stiska, dijalektika motritelja i motrene – iako jasno komuniciraju naslovnu tematiku predstave (odnos jezivog i, istovremeno, zadivljujućeg), imaju potencijal za još kompleksnije raslojavanje svog značenja. Elementi koji doprinose tom raslojavanju, a već su u ovom obličju realizovani u „Deinosu“, su svakako muzika (Hanan Hadžajlić) i dizajn svjetla (Nedim Pejdah), sjajno nijansirani, dobroćudni „manipulatori“ naših utisaka o vizualnom aspektu predstave.
Potreba za pomenutim raslojavanjem dolazi od utiska da sve žene u predstavi utjelovljuju jedan te isti, homogen ženski subjekt (a jednako je homogen i muški subjekt „Deinosa“), koji se tek na momente usložnjava. Tomu je najčešće slučaj u scenama u kojima su likovi fizički i figurativno odvojeni jedni od drugih, najčešće u intervalima nakon traumatičnih događaja. Reakcija na traumu, taj proces preživljavanja, je za svakog lika ove predstave autentična. Tu se posebno ističe Lara Musa u jednoj od posljednjih scena, provocirajući žilavost neugodno deformisanog tijela i hipnotički izrazivši rezove njegovih mijena, kao da je bremenit novim, hrabrim duhom.
„Deinos“ je druga po redu predstava Novog teatra, a predstojeće reprize i zainteresovanost publike obećavaju uistinu nov tonalitet prisutan na sarajevskoj teatarskoj sceni. Potrebna je još samo malo veća smjelost da „Deinos“ svoju publiku od voajera straha gurne preko njegova ruba.
