Piše: Vanja Kovačević
Foto: Velija Hasanbegović
Ako je Prst, drama Doruntine Baše, kako ju je odredila i sama autorka, bio „kažiprst koji ne zna u kom pravcu da pokaže i nije u stanju da otkrije počinioca“ i ako je bio „sjenka ogromnog prsta koji ukazuje na tebe, čineći da osjećaš krivicu“, onda je njena drama Njih više nema prst koji upire u nas, govoreći nam kako nam se stvari koje nerijetko iz nas izvuku najgore (za koje ni sami nismo znali da su u nama) ne bi ponovile. Predstava, nastala u koprodukciji Hartefkta, SARTR-a i My Balkans, koju je režirao Andrej Nosov, odigrana posljednje večeri 66. MESS-a, priča je koja ukazuje da su zaborav i nemanje odgovornosti opasne kategorije. U centru zbivanja našla se Sadika, žena koja na svoj rođendan, u staračkom domu u Holandiji, daleko od ognjišta, priziva uspomene na članove svoje porodice ubijene u Srebrenici. Preplićući sjećanja i stvarnost, Sadika, u tumačenju Mirjane Karanović, gradi svijet bola (lišenog srdžbe i bijesa), rezignacije, patnje, kroz koju povremeno provijava ljubav i, što je posebno važno, straha od zaborava. Kako od sopstvenog (u pitanju je žena krhkog zdravlja, koju demencija lagano počinje da nagriza) tako i kolektivnog. Time nas je protagonistkinja direktno p(r)ozvala na odgovornost, što je pojačano i činjenicom da se svi – i glumci i gledaoci – nalaze na sceni, u čemu je sadržana jasna namjera reditelja da od pasivnih posmatrača načini aktivne učesnike priče. Da pokaže kako se Srebrenica desila i nama i da je jedini način oporavka da se suočimo s tim – okom u oko, srcem u srce. Ma koliko bilo bolno.
Sva temeljna idejna mjesta pojačana su i doslovno u scenskom prostoru. Pri ulasku na scenu (na kojoj su zajedno i glumci i gledaoci) dobijate slušalice koje nosite tokom cijele predstave. U prvom trenutku mogli biste pomisliti da će jedan dio predstave biti odigran na stranom jeziku. Međutim, u pitanju je nešto sasvim drugo: takvim postupkom reditelj želi da intimizira i intenzivira odnos svakog gledaoca pojedinačno s protagonistima priče, a pogotovo sa Sadikom. U takvom ozračju, direktno suočeni ne samo s njenom pripoviješću, bolnom i potresnom, već i sa sobom, shvatate da ste i vi djelimično krivac ako niste ništa uradili da spriječite pogrom, a mogli ste. Tada postaje jasno da se cijela predstava Andreja Nosova kreće u prostoru između krivice i odgovornosti. Iako njegova namjera nije da proziva, reditelj nam nedvosmisleno saopštava da krivica i odgovornost nisu kolektivne, već pojedinačne kategorije i da iza svakog nečovještva stoji neko ko ima ime i prezime. Bježanje od tih stvari i njihovo neprihvatanje (prebacivanje na drugog, neimenovanog, i zamagljivanje) vodi ka nepravdi i, što je posebno zastrašujuće, ponavljanju istog. A to nam se ne smije dogoditi. Nikada više, ni po koju cijenu.
Sadika, koja nastoji da što duže ostane u svom svijetu u kojem je moguć njen ponovni susret s mrtvim suprugom i djecom, iako ih nije mogla spasiti, stalno se iznova preispituje da li je mogla još nešto da učini, pa se precizno može konstatovati da se kod nje krivica očituje na nivou subjektivne ravni kroz ćutnju, grižu savjesti, osjećaj stida, nelagode… kroz stalna preispitivanja da li je bila dobra majka. Kroz njene dileme istovremeno je dat odnos društva i pojedinca, odnosno pojedinca i historije, u kojoj je jedinka uvijek na gubitku.
Sadikin svijet je fikcija, kao što je to i ona na izvjestan način. Jedino što je održava da ne postane sjena jeste sjećanje („smiješna lupa koja sitne stvari uveličava“), zahvaljujući kojem su još uvijek tu članovi njene porodice. Kada ne bude nje, i oni će nestati. Ostaće samo brojevi ili neidentifikovani dijelovi tijela otkriveni u nekoj masovnoj grobnici. I to je trenutak u kojem gledalac shvata značaj Bašine pripovijesti, koja nije samo još jedna u nizu mnogih već prije svega priča koja nastoji da istinski opomene, podsjeti i ukaže da i mi možemo učiniti nešto. Njen cilj nije da nam predoči kako se nešto dogodilo već da skrene pažnju na to kako se to ne smije ponoviti.
Iako se ne kreće u registru povišenih tonova, „Njih više nema“ predstava je koja udara tamo gdje najviše boli, koja ne štedi, uprkos svemu, i koja jasno saopštava da je u pitanju mnogo više od puke pripovijesti jedne skrhane žene koja je izgubila sve. Ovo je priča koja sugeriše, kako ističe i Alban Ukaj, koliko je lako proći pored bola drugih, a koliko teško kada ti doživiš taj bol.
Krivica, odgovornost, zaborav i sjećanje konstitutivni su elementi ove glumački ubjedljive predstave. Iako se sa scene čuje mnogo glasova, na njoj su samo tri glumca. Pored Mirjane Karanović, u njoj igraju Svetozar Cvetković i Albin Ukaj, koji su, bez obzira na svoje umijeće koje su pokazali na malom prostoru (ako hoćeš da pogodiš u centar, onda moraš da promašiš sve ostalo, zar ne?), prije svega u funkciji podcrtavanja emocije i priče koju vješto i ubjedljivo vodi Mirjana Karanović.
Ono što je posebno zanimljivo, a što se dominantno očituje u sceni proslave rođendana, kada je protagonistkinja za stolom sa svojim suprugom, jesu momenti tišine i ćutanja. Tišine kao prirodnog stanja stvari i ćutanja kao želje da se ne govori. Ali njeno ćutanje prevazilazi uobičajeni nivo i način shvatanja jer ne označava samo prekid govora već nastanak jednog posve novog konteksta u kojem neizdrživa bol zauzima centralno mjesto.
Šta je Mirjana Karanović uspjela da postigne ulogom Sadike? Da pokaže svoj glumački raskoš? Da. Ali značaj njene uloge u nečem je drugom: osim što je uspjela da život jedne žene pretvori u umjetnost, ona je uspjela da umjetnost pretvori u život. Da jednu pojedinačnu pripovijest izdigne na nivo simbola pred kojim treba da zastanemo i duboko se zamislimo. Jer ako to ne učinimo, preostaje nam samo da se sjetimo Beckettove misli da je svaka riječ nepotrebna mrlja na tišini ništavila.
