Piše: Mirza Skenderagić
Foto: Velija Hasanbegović

Teatar jeste oduvijek bio prostor za dočaravanje nečijih priča, dalekih bajkovitih ljubavi, teških antičkih tragedija i još težih komedija ili onih svakodnevnih odraza sadašnjosti. I animatori tih priča vječito nastoje sakriti svoje postupke, kako bi gledatelja opčinili da su svjetovi koji nastaju na sceni trenutna opipljiva stvarnost ili isto tako živo i blisko snoviđenje. Predstava „Pad Granade“ koja je izvedena petog i šestog dana ovogodišnjeg MESS-a, zajedničko je ostvarenje nizozemskog kolektiva Hotel Modern, pisca Abdelkadera Benalija, uz živu muzičku izvedbu Chrisa Sarisa, koji kao teatarski „animatori“ u pravom smislu te riječi u potpunosti ogoljavaju pokazivanje priče koju je dječaku Abdelkaderu ispričao njegov stric, a koja počinje 2. januara 1492. godine, kada je Granada pala pod vlast katoličkih kraljeva. Ali Abdelkader svoju priču ne počinje padom i progonom, već s hobotnicom koju je stric ulovio i tihom svirkom na lutnji, dok uporedo na zidu nastaje stari svijet od sjena. Život, to je ono što se zapravo diže iz mraka prošlosti, a život čine zvukovi, mirisi, boje i glasovi, koji omogućavaju da glinena lutka postane posljednji kralj maurske Španije. Iako ostaje pitanje da li bi doživljaj prikaza bio snažniji da je cjelokupni postupak animiranja ostao skriven kao u tradicionalnom teatru sjena, njegovo otkrivanje je donijelo neobičan osjećaj saučesništva i „živog“ poigravanja, sa teatrom, sa historijom, sa životom.

Dakle, Hotel Modern na sceni ostavlja tri velika stola sa posebno napravljenim reflektorima, ispred kojih onda redaju raznorazne makete građevina, mostova, ulica, drveća, grana, šuma, zatim figure koje predstavljaju ljude, životinje, insekte, ali i predmete poput boca, žica, čaša, noževa, tacni, kokošijih mreža, mišijih kaveza, isječenih traka narandžastog celofana koji pod svjetlom na zidu oslikavaju lomaču.

Ono što se vidi često nije onakvo kakvim se čini, jeste jedna od ideja koju ova predstava naglašava. Animirajući čarobni svijet iz priče, a prezentujući zapravo banalnost njegovog nastanka, ova predstava stvara dvostruki osjećaj kod gledatelja i u svojoj suštini dokazuje da se u teatarske svjetove ne mora vjerovati samo kada uspješno varaju publiku, već i kada otkrivaju svoje trikove dok magija još uvijek traje. Tako je gledateljima ostavljeno da sami izaberu šta žele gledati, ono što je ispred ili ono što se rađa na platnu. Taj jedan isti proces je zapravo neraskidiv pa se može posmatrati uporedo ili čas iz jedne, čas iz druge perspektive. Kao takav, on pred čula gledatelja donosi sjećanje osmogodišnjeg dječaka – sjećanje na priču njegovog strica, priču od koje je nastao jedan vrtlog mnogih boja i raznih glasova, sa užasnom istinom skrivenom negdje između sjena. Pred dječakom, a zatim i pred gledateljima, nastajat će civilizacija i pojavljivati se likovi čije će glasove posuđivati lutke, a njihove siluete će nalikovati tijelima nekadašnjih heroja i zločinaca kakve ih je dječak u svojoj glavi stvorio.

Civilizacija se gradi od ničega, od sitnih, naizgled bezvrijednih detalja. Sve počinje letom leptira, simbolom preobražaja, slobode, ljepote i nježnosti, ali i prolaznosti svega – čak i sedam stotina godina će proći poput treptaja krila, jer je raspad neminovan. Nestati će i nešto tako lijepo poput misli o zajedničkom smijanju i plakanju: „Kad se Jevrej smijao, smijao se i musliman. Kad je kršćanin plakao, plakao je i Jevrej.“ Mladi Abdelkader ne zaboravlja na ljude dok se iz tame probija njegova Granada, pa jedan plamen svijeće lutku pretvara u njegovog „pra pra pradjeda“ – posljednjeg kralja Granade, jer historija je jedna i čine je i sadašnjost i prošlost.

A onda će sve početi da se raspada. Poput klice mržnje koja se može uočiti tek pod povećalom, ali koja će glas promijeniti u prijetnju, posvađati prirodu, osiromašiti arhitekturu, zamračiti svjetlost i od ljubavi će ostati samo vrisak mržnje. U vatri sjena gorjet će stvarna glumica, što savršeno ukazuje na beskonačnost teatarske igre u ovoj predstavi, u kojoj neće postojati granice između različitih umjetničkih formi – od teatra sjena i lutkarstva, preko žive muzike i radiofonske animacije do scenskog pripovijedanja i mizanscenske glumačke igre. Sve će raditi za život na sceni, i djelovat će kao da je život traljavi i suptilni, duhoviti i bolni, dosadni i zabavni, šašavi i poetski, spokojni i užasni teatar, jer on to upravo i jeste.

Kraj civilizacije će ponovo doći s letom, od leptira do aviona, i ne preostaje ništa drugo nego mahati prema dalekoj prošlosti u kojoj je nekada postojao grad iz bajke.