Piše: Lamija Milišić
Foto: Velija Hasanbegović

Nakon što je 2017. osvojio „Grand Prix“ i „Zlatni lovorov vijenac za najboljeg reditelja“ za „Pet lakih komada“, Milo Rau ponovo je obogatio program Internacionalnog teatarskog festivala MESS, ove godine predstavom „Slučaj Pelicot“. Udruživši snage sa višegodišnjom saradnicom Servane Dècle, u četiri sata predstave oblikovao je gotovo četiri mjeseca suđenja koje je obilježilo francusku, a ubrzo i svjetsku, stvarnost treće decenije dvadeset i prvoga vijeka.

Rauova poetika odlikuje se, između ostalog, metodom sačinjavanja kolaža činjenica, kolaža dokumentarnog materijala zapisnika sa suđenja, medijskih reportaža i intervjua, aktivističkih govora, te filozofskih, aposteriornih uvida u te iste činjenice. Vjerujem da se mnogim gledateljima ovakav teatarski jezik može na prvi pogled učiniti sociološkom studijom tek ugošćenom na scenu, a ne „imerzivnim“ teatrom. Međutim, za teatar jedno od temeljnih pitanja, pitanje društvene odgovornosti – koja se namjerava pojednostaviti (ovdje u slučaju osude i kažnjavanja jezivog, čak deset godina sazrelog, razrađenog sistema silovanja i zlostavljanja) priklanjanjem punitivizmu – u ovoj se predstavi itekako, vrlo oštroumno problematizira.

Kako jedan od iskaza, kog pred kraj čujemo, jasno ističe: ono što je ponekad „politički korisno“ nije nužno „sociološki tačno“. Drugim riječima, izolovanje čina zla da bi ga se punitivistički osudilo i time fingiralo na pravdu uslijed političke korisnosti – nije sociološki tačno jer je ta izolacija umjetna dok zlo potiče i biva učinkom društva kom svi mi pripadamo. Upravo je teatar najdjelotvorniji način provociranja osjećaja ove kolektivne odgovornosti, doživljaja zapetljane mreže svih naših odnosa, i empatije i nasilja, kao generativnih sila s jasnim posljedicama. Rau i Dècle predstavom „Slučaj Pelicot“ aranžiraju kolaž činjenica teatarskim jezikom koji, u svoj svojoj elokventnosti, mora balansirati između tačnosti (banalnosti zla) i istine (banalne činjenice zla smještene u kontekst njenog nastanka – društva koje je omogućilo). Imajući na umu ovu distinkciju, kolaž započinje rezanjem idilične slike planine Ventoux, koja povezuje Pelicotove sa Petrarcom – pa tako nas predstava u uvodu podsjeća na fragment njegovog „Uspinjanja na Ventoux“ u kom pjesnik uzvišenu ljepotu planine i svijeta kog čovjek osvaja uspoređuje s neistraženim predjelima ljudske prirode. Za nešto ciničnije gledatelje, ljepota vanjštine ovdje naslućuje ružnoću nutrine: tokom iduća četiri i po sata, pratit ćemo suđenje Dominiqueu Pelicotu i još pedesetorici „sasvim običnih“ muškaraca za silovanje njegove supruge, Gisèle Pelicot.

Polifonija ljudi na razne načine povezanih s ovim slučajem je orkestirana formom sudskih svjedočenja, govora, pisama, članaka i slično, a svaku oraciju izgovara u crno odjeven lik na crnoj sceni, za govornicom u koju je usmjerena kamera iz gledališta, projicirajući krupni kadar lica tih likova na pozadinu scene. Isprva mi se ovaj efekat učinio suvišnim budući da je atmosfera sudnice već dočarana ostatkom inscenacije. Međutim, kako su se glumačke izvedbe počele nizati jedna za drugom – a ovdje se treba napomenuti da je režiserski koncept takav da se svaka izvedba predstave realizuje sa lokalnim glumačkim ansamblom  gdje trenutno gostuje, intenzivirajući efekat bliskosti nasilja koje se tematizira – ovaj činilac kamere postao je jasniji. Kao prvo, krupni kadar lica naglašava aspekt bivanja svjedokom svake osobe na sceni, njihove riječi su snimljene, zabilježene u kolektivnu memoriju. Kao drugo, još važnije, krupni kadar fokusira pažnju na facijalnu ekspresiju glumaca koja je u ovoj predstavi smjerno uređena tako da se u svakom iskazu kreće od taksativnog izvještaja, da bi se ovo iznošenje činjenica presrelo pitanjima sudskih lica i polako preraslo u emotivnu reakciju. Ta niska fakata počinje praviti čvorove i saplitati se od samu sebe. Tako tačnost prerasta u istinu. „Slučaj Pelicot“ odlikuje se manirističkim svjetonazorom utoliko što je sva tragedija već završena kada radnja predstave počinje: zli čin je već počinjen i stoga iz predstave izostaju šok ili skandal. Naspram toga se publiku smješta u poziciju susramlja ili posrednog saučesništva u društvu koje je dopustilo to zlo. U tom pogledu, „Slučaj Pelicot“ je četverosatni proces prepoznavanja našeg vlastitog lica u krupnom kadru.

Glumci se povremeno sapliću u govoru, nekima je dikcija savršena i hladna, a nekima uronjena u jadanje, pravdanje kojeg se njihov lik na koncu očito srami, a i publika sve više kako predstava odmiče. Jedna od najupečaljivijih izvedbi je svakako ona Medihe Musliović kada intepretira svjedočenje same Gisèle. Budući da su govorna radnja i lice osovina izričaja, Musliović ovdje iznosi potresan susret boli i ponosa, dugotrajne kaljuže laži i rušilačke sile istine. Pogled joj je istovremeno prazan od živosti i nepregledan od aveti, ispražnjen od svih značenja ove žene čija se persona sada svela na žrtvu silovanja, tako nesretno uprošćenu, no koja se sada bori za viši cilj društvene pravde. Zaista su sve glumačke interpretacije progresijom predstave jačale jedna drugu i ohrabrivale polifoniju, s tim da je intenzitet utjelovljivanja karaktera napredovao kako je predstava odmicala pa su izvedbe u početnim scenama bile obilježene nijansom nesigurnosti. Pored Musliović, istakla bih i izvedbu Belme Lizde Kurt, s likovima koji apstrahiraju društvo pa se čine hladnim, a zapravo tako dirljivo to sve rade da bi iznijeli istinu o društvu u kom žive; potom izvedbu Mone Muratović, s likovima koji istupaju iz duboko tematizirane kulture šutnje bijesom punim nade; te izvedbu Gorana Popovića, s likovima slikovito karikiranih građana koji odražavaju javno mnijenje.

Iako je u medijskoj najavi opisana kao „scenski sudski proces“, ova predstava svoje značenje raslojava upravo propitivanjem čina suđenja. Replikom „Većinu neuračunljivih djela ne čine neuračunljivi ljudi“, odražava se onaj Petrarkin uvid u s početka: ljudske misli, djela i riječi često su u kakofoničnom odnosu i mi velikim dijelom uživamo u mogućnosti održavanja ovog paradoksa, ove ambivalencije ljudskog postojanja u svijetu. Ova predstava itekako je svjesna toga pa sam sudski proces (na kom je samo naizgled zasnovala svoju radnju) do kraja posljednje scene stavlja „pod debeli upitnik“ to kako se cijelim postupkom suđenja, parafraziram, borba protiv nasilja izjednačila sa mehanizmima kažnjavanja. Teatar pruža mogućnost izlaska iz začaranog kruga činjenja nasilja i potom nasilne kazne za taj čin. I tako je „Slučaj Pelicot“ teatarskim majstorstvom postao slučajem ljudskog stanja uopće.