Piše: Vanja Kovačević
Foto: Velija Hasanbegović

Ljubav i znanje su, vjerovatno, jedina dva resursa koji se dijeljenjem uvećavaju. Kada to zaboravimo, počinjemo da se zatvaramo u svoj (mikro)svijet u kojem formiramo kriterijume vrijednosti koji gotovo i da nemaju dodirnih tačaka sa realnim, a za posljedicu imamo sumnju, nemogućnost ostvarenja komunikacije sa drugim i, što je najgore – ljubavi. I upravo to bi mogla biti početna dramska situacija predstave Snajper, prikazane drugog dana na MESS-u, nastale u koprodukciji Teatra 071, Scene MESS i Multimedijalnog centra kulture i sporta, koju je po tekstu Damira Karakaša režirao Dino Mustafić.

Iako komad pripada ranoj fazi Karakaševog stvaralaštva i književnom rodu ne pretjerano karakterističnom za opus stvaraoca koji skreće pažnju kvalitetom i provokacijom (u najboljem smislu riječi, jer nas nagoni na promišljanje svijeta u kojem živimo i, što je podjednako važno, svjetova u nama), u njemu ćemo naći neke od ključnih elemenata poetike po kojoj ga i danas čitaoci prepoznaju. U prvom redu hirurškoj vivisekciji trulih dijelova društva (ili, ako baš hoćemo da zaoštrimo do kraja – društva u cjelini), naglašenom ironijskom kontekstu, apsurdu, dovođenju u pitanje stvari koje se (zarad sitnosopstveničkih interesa) ne bi trebale dovoditi u pitanje i nerijetkoj upotrebi groteske shvaćene kao prostora gdje smijeh prelazi u podsmijeh. Mustafić je, shodno atmosferi, izabrao (skučeni) stan, pa već manji scenski prostor (od onih na koje smo navikli) izaziva nelagodu i najavljuje spazmatičnu atmosferu koja ukazuje na jedan od važnih slojeva predstave: gubljenje jasne demarkacione linije između glumaca i gledalaca u kojoj ovaj drugi prestaje da bude puki posmatrač i postaje aktivni učesnik priče. Nemoćan koliko i protagonisti da bilo šta uradi. Jer i on u situaciji u kojoj su se našli ostaje zaleđen i bespomoćan.

U trenutku ulaska gledalaca u stan, a ne izgovaranjem prve replike, predstava suštinski i počinje. U njenom centru dvoje je protagonista (kasnije će se pridružiti još jedan) razapetih između nada, očekivanja i iluzija, na jednoj, i nemogućnosti da se snađu u stvarnom svijetu, prepunom buke i bijesa, na drugoj strani. Najjednostavnije: u pitanju je pripovijest o rubnim situacijama u kojima ljudi sa periferije života i događaja, uslijed nemogućnosti da se pronađu u stvarnosti, povlače poteze koji će ih, umjesto, kako oni kažu, u svijetlu budućnost odvesti u još dublji bezdan, o čemu svjedoči i replika: „Živjet ćemo naš san. Samo me ti prati“. U toj naizgled jednostavnoj, optimističnoj rečenici nijesu sadržani samo nada, uzbuđenje, vjera i snažan emocionalni naboj, već i najdublje razočarenje, nemogućnost izlaska iz začaranog kruga života, besmisao koji prati dvoje mladih ljudi koji bi trebali da budu na početku priče. Svojim djelovanjem u društvu lišenom pravih kriterijuma oni su, nažalost, prebrzo došli do samog kraja. A natrag ne mogu. Jer zahvaljujući lažima možete daleko stići, ali se nemate kamo vratiti (Vedad Čano lažima podstiče vjeru i aktivizam Anastasije Dunjić). Na taj način njihova potraga za smislom preokreće se u radikalizam i ekstremizam koji hirurški precizno zasijeca atmosferu današnjeg vremena u kojoj glas izgubljene generacije (koja se uprkos svemu i dalje bori za svoja prava) sve slabije čuje, a njeni odjeci postaju sve tiši.

Na taj način priča o pokušaju bijega u bolji svijet pretvara se u svoju suprotnost, jer (anti)junaci komada ne shvataju da ne mogu pobjeći od sebe. Produbljivanjem situacije u kojoj su se našli, odnosno sve jačim insistiranjem da posao za koji su unajmljeni dovedu do kraja, njihov tragizam postaje sve vidljiviji. Jasnoj slici situacije u kojoj su se našli doprinosi sočan, živ jezik čija osnovna funkcija u ovom slučaju nije da ukaže na ljepotu i stilistiku književnog, već da gledaocu omogući da se prepozna u situaciji u kojoj su se našli. (Naravno, identifikacija ovdje ne znači da treba da se prepoznamo na nivou situacije, već na onom dubljem, egzistencijalnom, odnosno ljudskom smislu. A osjećaj nemoći i razočaranja, u državi koja tone kao Titanik, kako će reći jedan od (anti)junaka, svima nam je veoma dobro poznat.) Ulaskom trećeg lika u priču (tumači ga Senad Alihodžić) pojačava se njihova nada, a istovremeno njihov pad postaje dublji. U sukobu dva stava, dva svijeta (iako je slikar nekada mislio kao dvoje mladih, sada ih ubjeđuje u suprotno), jasno se ispoljavaju razlike, ali se uočava i zajednički imenitelj sadržan u pitanju šta mi danas možemo učiniti da bi svijet bio bolji. Da li promjena kojoj težimo mora biti izvedena nasilnim putem i, u krajnjem, da li smo odgovorni za sopstvena djela.

Glumci su likove slikali snažnim bojama i širokim dijapazonom valera (od ushićenja i radosti do nekontrolisanog bijesa, sumnje i preispitivanja sopstvenih stavova) na gotovo do kraja naturalistički način, u čemu donekle, s pravom, jer to zahtijeva uloga, odstupa Alihodžić. Njihova namjera bila je da na što upečatljiviji način dočaraju karaktere običnih ljudi u neobičnim, ekstremnim situacijama. Vedad Čano kretao se u rasponu od sirovosti i surovosti do nježnosti, od nepokolebljivosti do sumnje. Anastasija Dunjić svoj lik gradila je u prostoru od upečatljive nenametljivosti, bojazni za svoj i život bebe koju nosi, do izuzetne moći žene spremne na sve kako bi ostvarila svoj cilj. Senad Alihodžić je, pak, u drugačijem registru gradio lik kućepazitelja i neostvarenog slikara, pa smo na sceni vidjeli smirenog, iskusnog, manipulativnog čovjeka u čijim rukama drugi postaje sredstvo za ostvarenje sopstvenog cilja.

Odgovor na pitanje zašto je Mustafić odabrao gotovo naturalistički način pripovijedanja priče nalazimo u posljednjoj sceni kada se četvrti zid teatra ruši pred nama, kada glumci razbijaju iluziju i govore da je oružje koje su koristili u predstavi rekvizita, a ne pravo i kada publici nude da ga i ona uzme u ruke. Sve to jasno ukazuje na stav da se i pored razbijanja iluzije i rušenja četvrtog zida, suštinski skoro ništa ne mijenja, jer, kako je zapisao slavni jugoslovenski dramatičar, život često potkazuje pozorište. A upravo je u tome naša sreća, ali i tragedija, zar ne?