Mirna Paočić: “Kuća za pisanje” – Dom je tamo gdje prestaje potreba za bijegom

Kuća za pisanje evidentno je roman koji proizlazi iz djela Mali roman o tišini po glasu kojim je napisan te po ponovljenim rečenicama i idejama, čime se potvrđuje dosljednost autora vlastitim idejama i mislima.

Roman prikazuje odnos oca i kćerke koji je realan, a ne idealan. Ova radnja i ovaj odnos vrlo su vješto postavljena pozornica za mnoge druge teme i ideje koje se izvode na toj pozornici, čin za činom.

Preteča njihovog odnosa leži u njihovim počecima. Otac je porijeklom sa Starog kontinenta, koji je, preživjevši rat devedesetih, sa sobom u Novi svijet donio svojevrsni PTSP s kojim nastoji živjeti. Njegovu kćerku Saru izrodio je Novi svijet i ona nikada nije bila na mjestu odakle je njen otac potekao.

Sara je rođena i odrasla u Americi, stoga u sebi nosi njihovu kulturu i njihove životne vrijednosti, koje su njoj sasvim bliske i prihvatljive. Sarin lik potvrđuje da genetika ne igra ključnu ulogu u individualnom psihičkom i karakternom sazrijevanju, nego da to ipak čini okruženje u kojem se nalazimo, definišući i budući put kojim idemo.

„Najlakše preživimo ako se prilagodimo. Samo što je to prilagođavanje s godinama sve teže.“

Kao otac, on pokušava da je zaštiti i u mnogim stvarima, u toj njemu nepoznatoj sredini, vidi potencijalnu opasnost za svoju kćerku, dok je ona, odrastajući u takvoj sredini, na to naviknuta. Pojam sigurnosti oboje doživljavaju drugačije. Ovim je istaknuta jedna frapantna istina. Ukoliko se s nečim često susrećemo, to nam postaje normalan dio svakodnevnog života, pa čak i kada je riječ o nasilju i zlu. Da li zaista treba da pristanemo na to da se na sve naviknemo, bez pružanja otpora ili zauzimanja stava o tome?

Na kraju se njihove uloge mijenjaju. Ona je tu da zaštiti njega. Jedna potpuno prirodna promjena uloga koja dolazi s godinama.

„Ja nikada nisam imao neko mjesto na koje bih otišao da se umirim, da tamo sredim svoje misli i ispraznim glavu od nepotrebnih strahova koji odasvud u nju stižu, u svakom času i svakoga dana.“

Iako hladna i bez empatije, ponekad pomalo drska, kako se čini, Sara ipak uspijeva na neki svoj način da mu kaže koliko ga voli, tako što odlučuje da mu u svom dvorištu sagradi malu kuću koju će on moći koristiti za ono što najviše voli i najbolje zna da radi – da piše. Time mu je „šapnula“ da ga želi pored sebe, sretnog, ispunjenog i zadovoljnog, a ne nesretnog. Dala mu je slobodu koju je ona sve vrijeme tražila i željela da i on razumije njenu potrebu za slobodom i vlastitim izborima. Dala mu je dom.

„Tvoj dom je tamo gdje prestaje svaka tvoja potreba za bijegom.“

Gradnja kuće prirodno otvara pitanje pripadnosti i pitanje gdje nam je dom.

„Meni je dom onaj emocionalni prostor koji se otvara u odnosu s bliskim ljudima. Njihovo prisustvo u mojoj stvarnosti je moja kuća. Sa smrću drage osobe onaj dio nas koji je ta osoba pamtila iščezne. Tako se taj svijet smanjuje. Tako mi iz svijeta iščezavamo.“

Djelo nameće i filozofsko pitanje bivstva svakog pojedinca i onoga što on svojim životom, radom i djelima ostavlja kod drugih ljudi, po čemu će ga pamtiti. I da će ga pamtiti onoliko koliko živi u sjećanjima tih ljudi. Zato ne dozvolite da iz svijeta iščeznete brzinom treptaja oka pukog posmatrača.

Još jedna fenomenalna ideja koju je autor postavio za razmišljanje jeste obuća koju nosimo, koja se, zbog načina hodanja, oblikuje prema nama, počne ličiti na nas. Obućom ostavljamo vidljiv trag na mjestu gdje prođemo. Ako obuću posmatramo kao simbol naših djela koja činimo tokom života i hodanja, onda će nas po tragu tih djela moći prepoznati i dugo pamtiti, ukoliko je trag dobar. Ukoliko je loš, poželjet će da ga kiša što prije spere. Pitanje je da li ćemo izabrati da naš trag zapamte po dobru ili po zlu. I uvijek pazite kako i gdje gazite.

Gledajući u obuću, može se vidjeti duša. Otac po svom dolasku u Ameriku izvlači pertle iz svojih patika (kao da mu tako „oštećene“ i nepotpune više liče na njega samog), baš kao što je i rat uspio da odnese možda mali dio njegove duše, ali vrlo važan za stabilnost daljeg koračanja i življenja. Fantastična simbolika.

Sara je simbolično predstavnik današnjih generacija za koje je empatija riječ iz njima potpuno stranog, nepoznatog (da ne kažem izvanzemaljskog) jezika, a njeno značenje i primjena misaona su imenica. Ako uzmemo u obzir da empatija i briga za druge grade odnos koji će nas međusobno povezati i stvoriti osjećaj sigurnosti i pripadnosti, bojim se da su današnje generacije osudile same sebe na „beskućništvo“. Vrlo brzo, kada ih više ne bude, neće imati ko da ih pominje u sjećanjima, trag njihovih stopala bit će brzo izbrisan. I tako će iščeznuti.

U djelu možemo uočiti još jedan gorući problem današnjice, a to je komunikacija. Komunikacija današnjice glavni je izvor nesporazuma. Danas se sve manje čita (promišlja), književnost se odbacuje kao dosadna i nepotrebna (opterećavajuća), pa dolazimo u situaciju da današnju omladinu ne možemo razumjeti, ne zato što su oni napredniji, a mi ostali „zarobljeni“ u prahistorijskom dobu, po njihovom mišljenju, nego zato što su počeli ubijati jezik (dok smo iznevjerovali u Njutone). A kada nestane kulture i književnosti, kada se jezik svede na gestikulacije i neartikulirane glasove, tu zamiru ideje, razvoj i promjene, a jedini smjer je strmoglavi put nazad (niz strmu ravan).

„Dragi Shakespeare, ja ovaj svijet ne razumijem.“

Nove generacije treba da budu odraz čitavog našeg truda i rada. A ono što mi vidimo kao odraz navodi nas na pitanje gdje smo pogriješili.

„Dok si odrastala pažljivo sam radio na tome da nipošto ne ličiš na mene, kako ne bi ponovila moje greške. Ja sam radio na tome da te oslobodim sebe, ali je moguće da sam imao pogrešnu strategiju, negdje sam pogriješio, a ne znam gdje ni kada. Htio sam samo da budeš slobodna. A pretvorio sam sebe u zbunjenog i nesigurnog oca.“

Postoji mala iskra nade u omladini koja je drugačija, u onima koji žele da svijet opstane.

„Ti pripadaš u vrstu koja je na izmaku. Ima privlačnosti u tom stanju, to je kao biti nešto drugo od onoga što je ljudsko. Možda sam u teškoj zabludi, ali mislim da vidim kroz sve ono što se dešava, kroz taj vrli novi svijet. A ono što vidim je smrt čovjeka. I taj užasni proces povezujem s kapitalizmom/feudalizmom. Nekoliko desetaka bogatih ljudi na svijetu uzima sudbinu ljudskog roda u svoje ruke. Oni su jednako ludi i zli kao što su bili nacisti. A ti odbijaš izaći iz dvadesetog stoljeća! Stvarno?“

Kuća za pisanje, kao i druga Semezdinova djela, poziva na književnost. Veoma je značajna jer se dotiče mnogih tema i problema s kojima se u današnjici susrećemo, kao što su pripadnost, problem komunikacije, izumiranje kulture i književnosti, nedostatak empatije i sigurnost, te postavlja filozofsko pitanje opstanka čovječanstva i traga koji svaki pojedinac svojim životom i djelima ostavlja na ovom svijetu.