“Možda se moja utjeha nalazi jedino u pisanju. Možda se smisao mog života nalazi jedino u riječima, napisanim i onim budućim. Možda je smisao postojanja čovjeka ta da stvara i ostavlja stvoreno iz sebe.“

Piše: Mirna Paočić

Patnja je dobra jer je pokazatelj da je postojalo nešto do čega nam je stalo.

Zelenac je miran, dubok dio rijeke tamnozelene ili modrozelene boje. Baš poput ovog djela, mirno ispričana priča puna dubine koju treba istražiti, poput dubine duše u koju čovjek smješta sve ono što mu život daje. I sreću i tugu. Istovremenu želju za zaboravom i za mogućnošću vječnog pamćenja. A modrozelena i privlačna da u nju zaronite i sami se stopite s emocijama koje tu obiluju. Da uronite u filozofiju koju nudi ovaj zelenac. Daje svakom čitaocu mogućnost da upozna ne samo autora nego i samoga sebe kroz emocije koje su prenesene u poetičnim, mirnim rečenicama koje na kraju poput efikasne psihoterapije pružaju utjehu i nadu poput majčinog zagrljaja.

Ovo je jedna vrlo intimna priča s obzirom na to da je napisana u vidu dnevničkog zapisa. Ovakva forma me navela da i ja svoje utiske i emocije, kao i razmišljanja koja je u meni izazvala, prenesem u formi čitalačkog dnevnika za svaki dan čitanja, kojih je ukupno bilo pet, a od njih pet četiri su svojom atmosferom (nećete vjerovati) u potpunosti pratili piščev narativ.

Prvi čitalački dan

„Nije svaki dan predviđen da u njemu nađemo utjehu.“

Počinjem čitanje, ne znajući sa sigurnošću u šta se upuštam. Pokušavam „napipati“ likove u toj svojoj tami neznanja, u pokušaju da se s njima bolje upoznam.

Iako je ljeto, ovih dana smo imali dosta kiše i blago zahlađenje. Danas je samo tmurno. Oblaci nad mojim gradom kao da su osjetili atmosferu sa početka Zelenca, koja me ispunila tugom jer autor sahranjuje svog oca. I ja ga sahranjujem sa njim i suosjećam s gubitkom. Ali lijepi stil pisanja opis takve situacije odvlači od ruba patetike i vuče me da čitam dalje. Dnevnička forma samo još više produbljuje intimnost priče i sjećanja.

Autor opisuje mnoge lijepe uspomene i sjećanja na oca, ali ujedno opisuje i sadašnje trenutke koji prolaze bez njegovog prisustva. Neizmjerno velika tuga je uočljiva u jednostavnom početku zapisa u kojem kaže: Bit će tri mjeseca kako Sejo nije živ ili Njegova smrt ulazi u treći mjesec života.

Drugi čitalački dan

„Građeni smo od svjetlosti i njoj se vraćamo. Od vode i njoj se vraćamo. Od zemlje i njoj se vraćamo. Od zraka i njemu se vraćamo. Ponajviše smo građeni od ideja i snova, a oni su stvoreni od riječi. Njima se vraćamo cijeli život.“

Ušla sam u drugi dan od početka čitanja. Vremenska prognoza: djelimično oblačan ljetni dan. U toku noći kiša je skvasila sivi asfalt koji je postao crn. Kao siv je bio tmuran, sada je još i gori.

I autor u današnjem dijelu opisuje vodu. Samo što on opisuje tekućicu, ljepoticu, koja nezaustavljivo protiče. U njenim opisima vidno je koliko je autor povezan s njom i koliki uticaj ona ima na njegov život. On je rijeka. Njegova duša je rijeka iz koje mu riječi naviru, skladno i nezaustavljivo, a iako su ponekad ispunjene tamom, u svojoj dubini kriju životni smisao.

Odsustvom dijaloga kao da pokazuje da je očevim gubitkom izgubio važnog životnog sagovornika. S njim nestaju i izgovorene riječi. Njihova povezanost se ogleda i u čestim dolascima oca u njegove snove.

Odbrojavanjem sati i dana od očevog preseljenja kao da odbrojava vrijeme do trenutka kada će se privići na činjenicu.

Autor se stalno prebacuje kroz nekoliko perspektiva: njegovo sjećanje vezano za oca iz prošlosti i djetinjstva; sjećanje na mjesta gdje je bio kada je ocu bilo loše i period nakon očevog preseljenja. Stalnim zbunjivanjem naše čitalačke svijesti, a i svoje, on pokušava da se privikne na njegovo odsustvo. Zbog toga ga često sanja i vidi ga u vodi, nebu, pticama, osjeti ga u zvucima.

Divim se ljudima koji uspiju ovakvu vrstu tuge ovako lijepo prenijeti na papir, dokumentovati svoja osjećanja, poput testamenta.

Potom biva prekinuta tuga za ocem kada saznaje da mu je drugarica, nakon bolesti, takođe zauvijek otišla. Promijenjen je fokus, ali je patnja i dalje stvarna i sveprisutna. Čitajući ovo razmišljam koliko je ova knjiga, iako od korice do korice ispunjena smrću, ustvari puna nade i utjehe koju u teškim trenucima svaki pojedinac pronalazi u sehari svojih sjećanja i uspomena. I nečija patnja je pokazatelj postojanja pojedinca.

Treći čitalački dan

Zelenac ulazi u treći dan čitanja u novom okruženju, ide u Zenicu. Vremenska prognoza: sunčano i vedro. Kao i ton današnjeg pročitanog dijela u kojem opisuje samo lijepe uspomene na oca. Mislim da nijedna napisana knjiga ili snimljena reportaža o herojstvu njegovog oca ne bi mogli da sačuvaju uspomenu bolje nego pero njegovog Faruka. U historijske činjenice bi se svi miješali, u emocije ne smiju.

Četvrti čitalački dan

„Priroda je toliko preplavljujuća da sam u potpunosti zaboravio na smrt bližnjih, i na vlastitu smrtnost.“

Kada 25. travnja ode na pecanje, on toliko opisuje ribe i ribolov, njihovu borbu tokom pecanja, i dok ih izvlači iz „života“, da čitajući sve to ja zapravo ne vidim ribe. Vidim ljude. Njihove živote i sudbine. I koliko god bili mali ili veliki naši životi u suštini se ne razlikuju od života riba.

Posmatrajući prirodu dok se iznova budi kroz godišnja doba daje mi nadu da i naši životi neće proći bez ostavljenog traga.

Opisuje kako i u ribolovu i u prirodi nije sve lijepo i idilično, naročito kada se iz mraka treba izaći na obalu i napipati glavni put kroz rastinje.

U današnjem čitalačkom danu zadivila me rečenica kojom definiše ljubomoru.

“Zbog hrabrosti moj otac je često bio meta ljubomore ljudi, koji su u njemu vidjeli ono što oni nikad nisu mogli postati. On im je bio razotkrivajuće i razočaravajuće zrcalo.“

Tako jedna prosta rečenica s tolikom dubinom da se u njoj može ugušiti i sama ljubomora.

A potom je uslijedio „šamar“. Toliko me snažno osvijestio dio o životu pušaka. Nikada o tome nisam razmišljala, što je vrlo naivno s moje strane. Možda sam mislila da je ratno naoružanje spremljeno negdje u „podrume i tavane“, u mrak, skriveno, da se zaboravi. Te demone i heroje ne treba „buditi“ iz sna, jer su ipak oni nosioci velike tuge i sudbina. Ali oni su već do današnjeg trenutka promijenili sigurno već nekoliko ratova i još više zatrovali svoju savjest, ko zna za čijim gorkim suzama. Ovo me pratilo dugo u mislima u ovom četvrtom danu.

Peti čitalački dan

„Svaka godina života ovdje je uspjeh.“

Ulazim u završnicu knjige i autor se već privikava na svoj gubitak. Ne znam da li sve ovo vrijeme on tješi sebe ili mene (čitaoca).

Takođe u ovom dijelu spominje kako sanja ranjavanje koje se dogodilo tokom rata prije dosta godina. Kao da želi reći da, koliko god vremena da prođe, na tugu i bol se ne možemo navići, možemo samo naučiti kako živjeti s njima.

„Takav je ljudski život, kada nestane odnosi sa sobom množinu neispričanih priča.“

Knjiga je poput psihoterapije, jer pokazuje kako se običan čovjek nosi s gubicima i emocijama, pri čemu bol zapravo jača dušu.

Čitam zadnje stranice. Ponovo je vraćen fokus na oca, odakle je sve i počelo. Začarani krug iz kojeg se treba iščupati.

„Utjeha je neka građevina koja nikada ne može biti završena. Ona je od lišća,metala i slika,od vode i vjetra, cvjetova, od jutra i mraka, od svega i ničega. I propast svijeta ima svoju utjehu. Naš svijet je građevina koja nikada ne može biti dovršena. Ona je samo dio utjehe za kojom tragamo.“