Postoje filozofi čija djela pripadaju univerzitetima i bibliotekama, a postoje oni koji, više od jednog stoljeća nakon smrti, i dalje izazivaju rasprave, osporavanja i divljenje. Friedrich Nietzsche pripada ovoj drugoj skupini. Njegove knjige nisu samo filozofski tekstovi – one su izazov čitaocu da preispita gotovo sve što smatra neupitnim: moral, religiju, istinu, slobodu, pa čak i vlastiti život.

Rođen 1844. godine u malom njemačkom mjestu Röcken, Nietzsche je odrastao u porodici luteranskog pastora Carla Ludwiga Nietzschea. Otac mu je bio veoma važna figura u ranom djetinjstvu, ali je preminuo kada je Friedrich imao svega pet godina. Nakon te tragedije odrastao je okružen majkom Franziskom, sestrom Elisabeth, bakom i tetkama, u strogo religioznom i konzervativnom okruženju koje će kasnije postati predmet njegove oštre filozofske kritike. Iz tog svijeta izrast će mislilac koji će kasnije radikalno preispitivati temelje evropske kulture, uključujući religiju, moral i pojam istine.

Jedna od njegovih najpoznatijih rečenica u historiji filozofije glasi: „Bog je mrtav.“

„Bog je mrtav. Bog ostaje mrtav. I mi smo ga ubili. Kako da se utješimo, ubice svih ubica? Ono što je bilo najsvetije i najmoćnije od svega što je svijet još posjedovao, iskrvarilo je do smrti pod našim noževima: ko će tu krv obrisati s nas? Kakvom vodom se možemo očistiti? Kakve ćemo svetkovine pomirenja, koje svete igre morati osmisliti? Nije li veličina ovoga djela prevelika za nas? Ne moramo li mi sami postati bogovi samo da bismo se činili dostojnima toga?“

Ta rečenica vjerovatno je i najčešće pogrešno shvaćena. Nietzsche njome nije tvrdio da je Bog doslovno prestao postojati niti je jednostavno slavio ateizam. Njegova poruka bila je mnogo složenija. Smatrao je da je evropska civilizacija, razvojem nauke, racionalizma i modernosti, izgubila vjeru u vrijednosti na kojima je stoljećima počivala. Kako je kasnije tumačio Martin Heidegger, ovdje nije riječ samo o odbacivanju religije, nego o dubokoj promjeni duhovnog stanja čovjeka. „Smrt Boga“ označava nestanak temelja na kojima je zapadna kultura gradila svoje pojmove morala, smisla i istine.

Problem nije bio samo u nestanku religije, nego u pitanju šta dolazi poslije nje. Ako stare vrijednosti više ne važe, ko će stvoriti nove?

Još kao mladić Nietzsche je pokazivao izuzetan dar za klasične jezike, književnost i filozofiju. Studirao je teologiju i klasičnu filologiju u Bonnu i Leipzigu, ali ga je mnogo više od teoloških rasprava privlačila filozofija. Presudan utjecaj imao je Arthur Schopenhauer, čija je pesimistička filozofija ostavila dubok trag na mladog Nietzschea. Posebno ga je privlačila Schopenhauerova ideja da se iza ljudskog iskustva krije duboka unutrašnja pokretačka sila.

U isto vrijeme razvija prijateljstvo s kompozitorom Richardom Wagnerom, u kojem je neko vrijeme vidio umjetnika koji bi mogao obnoviti evropsku kulturu. Kasnije će se od Wagnera potpuno udaljiti, razočaran njegovim nacionalizmom, antisemitizmom i okretanjem kršćanskoj simbolici.

Već s dvadeset četiri godine postao je profesor klasične filologije na Univerzitetu u Baselu, i to bez završenog doktorata – što je u to vrijeme bilo gotovo nezamislivo. Njegova akademska karijera, međutim, trajala je kratko. Hronične migrene, nesanica, problemi s vidom i probavnim sistemom sve su više narušavali njegovo zdravlje. Nakon što je 1879. godine napustio profesorsku dužnost, započinje gotovo nomadski život, seleći između Švicarske, Italije i Francuske. Upravo u tom periodu nastaju njegova najznačajnija djela.

Za razliku od većine filozofa svog vremena, Nietzsche nije pisao suhoparne rasprave. Njegovi tekstovi puni su aforizama, metafora, pjesničkih slika i provokativnih misli koje više postavljaju pitanja nego što nude odgovore. Među njegovim najvažnijim djelima izdvajaju se Rođenje tragedije, Ljudsko, suviše ljudsko, Zora, Vesela nauka, S one strane dobra i zla, O genealogiji morala, ali i Tako je govorio Zaratustra, knjiga koja je istovremeno filozofski traktat, poetsko djelo i svojevrsna duhovna parabola.

U središtu njegove filozofije nalazi se ideja volje za moć. Taj izraz često izaziva pogrešna tumačenja jer se povezuje s političkom dominacijom ili željom za vlašću. Međutim, Nietzsche pod njim prvenstveno podrazumijeva unutrašnju pokretačku snagu života – životnu snagu svakog živog bića, težnju da raste, razvija se, prevladava vlastite granice i stvara nešto novo. Za njega je najveći poraz živjeti pasivno, prihvatajući tuđe vrijednosti bez propitivanja.

Iz te ideje proizlazi i njegov najpoznatiji koncept – nadčovjek (Übermensch). Tokom 20. stoljeća taj pojam često je zloupotrebljavan i pogrešno tumačen. Nadčovjek kod Nietzschea nije biološki superiorna rasa niti politički vođa. To je čovjek koji ima hrabrosti da sam oblikuje vlastiti život i preuzme odgovornost za svoje izbore, bez slijepog prihvatanja unaprijed zadatih moralnih obrazaca. On ne vlada drugima, nego prije svega sobom.

Jednako provokativna bila je i njegova ideja vječnog vraćanja. Nietzsche postavlja pitanje: šta kada bismo morali isti život živjeti beskonačno mnogo puta – svaku radost, svaki gubitak, svaku grešku i svaki trenutak sreće? Bismo li taj život prihvatili ili poželjeli da bude drugačiji? To nije samo teorija o vremenu, nego egzistencijalni test. Pitanje nije hoće li se život zaista ponavljati, nego živimo li tako da bismo ga poželjeli ponovo proživjeti.

Ništa manje oštra nije bila njegova kritika morala. Smatrao je da je evropska kultura razvila moral koji često veliča poslušnost, pokornost i odricanje, dok sumnjičavo gleda na snagu, stvaralaštvo i individualnost. Njegova kritika kršćanstva nije bila usmjerena protiv pojedinačnih vjernika, nego protiv sistema vrijednosti koji, prema njegovom mišljenju, čovjeka odvaja od vlastite životne energije.

Nietzsche je bio kritičan i prema samom pojmu istine. Smatrao je da ljudi često ne traže istinu zbog nje same, nego zbog koristi koju im donosi. Za njega mnoge „istine“ nisu vječne činjenice, nego ljudske interpretacije svijeta. Upravo zbog takvog pristupa mnogi ga smatraju jednim od prvih mislilaca koji su duboko utjecali na razvoj moderne psihologije.

Njegove ideje o volji za moć i nadčovjeku nacisti su kasnije iskoristili kao ideološko opravdanje vlastite politike, iako za takva tumačenja nema stvarnog uporišta u njegovim djelima. Nietzsche je otvoreno prezirao antisemitizam, ismijavao njemački nacionalizam i raskinuo odnose s Wagnerom upravo zbog njegovih političkih i rasnih stavova.

Nakon Nietzscheovog mentalnog sloma 1889. godine, njegova sestra Elisabeth Förster-Nietzsche preuzela je brigu o njegovoj ostavštini i uređivala njegove rukopise. Mnogi istraživači smatraju da je upravo ona, pod utjecajem vlastitih političkih uvjerenja, načinom uređivanja i predstavljanja njegovih spisa doprinijela kasnijim pogrešnim interpretacijama njegove filozofije.

Posljednje poglavlje Nietzscheovog života gotovo je jednako poznato kao i njegove knjige. U januaru 1889. godine u Torinu doživio je težak psihički slom. Prema poznatoj priči, vidio je kočijaša kako tuče konja, prišao životinji i zagrlio je prije nego što se srušio. Koliko je ta priča historijski precizna i danas je predmet rasprava, ali je nesporno da se nakon tog događaja više nikada nije oporavio.

Njegova bolest nikada nije dobila konačno objašnjenje. Nekada se vjerovalo da je uzrok bio sifilis, dok savremena istraživanja razmatraju mogućnost drugih neuroloških ili vaskularnih bolesti. Bez obzira na dijagnozu, njegov slom ne može se tumačiti kao dokaz za ili protiv njegove filozofije. Genijalnost ne pruža imunitet od bolesti.

U njegovom životu postojao je i intenzivan, ali složen odnos s Lou Andreas-Salomé, ruskom intelektualkom i književnicom, u koju se Nietzsche zaljubio. Njegova bračna ponuda bila je odbijena, a taj odnos dodatno je produbio osjećaj usamljenosti koji je obilježio njegove kasnije godine.

Više od stotinu godina nakon smrti, Nietzsche ostaje jedan od najutjecajnijih mislilaca moderne epohe. Njegove ideje nadahnule su egzistencijaliste, psihoanalitičare, književnike i savremene filozofe. Istovremeno, i dalje izazivaju nelagodu jer ne nude utješne odgovore.

Nietzsche od čitaoca traži nešto mnogo teže – da preuzme odgovornost za vlastiti život, preispita naslijeđene istine i pronađe smisao koji neće biti posuđen od drugih. Njegova filozofija nije poziv da slijedimo Nietzschea, nego da, kako je sam napisao, postanemo ono što jesmo.