Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

Nije bilo nikakvo čudo što je učinio nešto takvo. Čekao je samo priliku da prozor na visokom prizemlju bude otškrinut pa da uđe. Već mu je bilo dosta što je skoro svaki dan išao u školu sa krčećim crijevima i što su mu se smijali imitirajući zvuk sirene hitne pomoći: „Hitna je situacija, glad, glad!“ Sve su to govorili, hvatajući se za svoje stomake koji su boljeli samo od smijeha, dok mu nisu nudili ni komad hljeba znajući da je eto gladan. Baš je smiješno. Da, uistinu smiješno, pogotovo kad si tinejdžer. Smiješno je kad ideš u završni razred srednje škole, rijetko sit dolaziš na nastavu, a kad se vraćaš kući vraćaš se u ruševine majci sa braćom i sestrama, plaču jer nema ni mlijeka, kad je zima sve što ostaje su deke, slojevi deka da se ugriju. Nije još bio punoljetan i nigdje ga nisu htjeli zaposliti. Htio je ostaviti školu, ali mama je bila uporna da izdrži još malo, preživjet će već nekako.

I tako je Said odlučio pratiti ko u obližnjoj zgradi često izlazi, živi sam, ostavlja stan prazan. Bio je očajan u namjeri da skupi malo novca, maštao je o tome da obraduje majku i braću i sestre, i već je bio spreman na krajnji korak. Uskoro je upratio jednog čovjeka u kasnijoj srednjoj dobi, po njegovoj procjeni mogao je imati pedesetak godina. Imao je malo dužu prosijedu srebrnastu kosu koja je dosezala gotovo do ramena, razdjeljak je bio počešljan malo nadesno, a na nosu nataknute naočale sa crnim okvirom. Nosio je sako sa karakterističnim šarama na ramenima. Imao je gotovo klišeizirani profesorski izgled, i Said je to mislio, ali bilo mu je svejedno šta taj čovjek radi, nije želio ulaziti u dalje analize njegovog karaktera, duše, čega li već. Dovoljno mu je bilo to što je znao da taj čovjek ima dovoljno za život, živi sam, nema ženu, nema dijete, pa ako od njega uzme neće mu nanijeti nikakvu štetu, a sebi bi mogao bar kratko učiniti olakšanje.

Nije znao obijati vrata pa se domišljao kako će ući. Gledao je nekad u filmovima da neki otvaraju vrata ukosnicama, šnalama za kosu ili karticama nalik na kreditne ali odakle njemu išta od toga? Onda je razmišljao, ako prozor bude otškrinut ili otvoren, možda mu je to prilika, samo malo treba da se popne. Ali kako da se popne da ga niko ne vidi? Kad je radni dan, nema puno ljudi u toj okolici a i kad ih ima, većinom su potpuno ravnodušni, kreću se kao mravi u mravinjaku i ne okrznuvši ga pogledom najčešće. Pa zar nije dovoljno bilo to što na krčanje njegovih crijeva ne samo da nisu reagirala djeca iz razreda već nisu znaka davali ni profesori ni pedagozi? Je li bilo moguće da niko ništa nije primjećivao ili se takav potez činio naprosto lakšim? Nije ga više bilo briga, zato nije osjećao nikakvu krivicu niti strah. Ako ga neko vidi, pa šta, neka ga ulove, koja kazna to njemu može biti strašnija od one koju već živi?

Zato je, čim je vidio da je prosijedi profesor zašao za okuku sa torbom u ruci, Said počeo da se penje na grmlje ispod otškrinutog prozora, kojeg je malo dotakao i on se već širom otvorio. Imao je prilično sreće, i uskoro se našao kako glavom grabi prema naprijed, pa ramenima, pa strukom i na kraju su uletjele i njegove noge. Čuo je lavež psa napolju i provirio je vidjevši kako upravo pored zgrade prolazi neki čovjek držeći psa na uzici. Ali čovjek je samo prošao ravnodušno, a bilo je nemoguće da nije vidio ono što se upravo zbilo dok je Saidova pozadina virila s vanjske strane prozora dok se uguravao u profesorov stan. Da, to je samo mravinjak, ode ravnodušni dalje u cirkus ravnodušnosti.

I tako se Said našao u tuđem stanu. Poslije ruševina i oronulih zidova u koje je svaki dan morao dolaziti, nije očekivao da će ga zapljusnuti ikakvo osjećanje kad uđe u kuću. Međutim, kad je ušao, zaslijepila ga je iznenadna toplina koja je odisala u stanu. Nije očekivao od jednog sredovječnog samca toliko reda i sklada u bojama. Sve je imalo nekakav narandžasti, topli odsjaj. Zapanjile su ga umjetničke slike na zidovima, posebno jedna na kojoj je bila naslikana crvenokosa žena sleđa kako drži baklju sa plamenom da se odbrani od lovaca bez lica, dok pored njenih krvavih nogu stoji riđa lisica, pandan njene divlje prirode koju brani. Stajao je kao ukopan ispred te slike, ni sam ne znajući da u sebi ima taj skriveni vir i potrebu za simbolikom. Kao da se pred njim dešavalo neko otkrivenje, važnost shvatanja utjelovljenja duševne simbolike u vanjskom svijetu. Iznenada je poželio da baš on zna slikati i crtati, da izrazi sva previranja u duši za koja kao da dosad nije ni znao da postoje jer nije imao kad misliti od gladi i stalnih poniženja i ismijavanja. Poželio je da zna svirati i skladati note. Poželio je smišljati priče.

A u skladu sa tom svojom željom, koračajući dalje kroz tuđi stan, u dnevnoj sobi ugledao je veliku komodu sa policama punih knjiga. Najednom više nije bio siguran da li se možda ipak nalazi u nekoj skrivenoj biblioteci. I iznenada ga je prisustvo tolikog broja knjiga zarobilo, osjećao je kao da se nalazi u nekoj skrivenoj dimenziji između svjetova. Nikad nešto takvo nije doživio u svojih sedamnaest godina. A možda je to bio samo dio njegovog razvoja, sjećao se kako je profesorica psihologije pričala o nekoj teoriji Erika Eriksona pa im je rekla da se oni, adolescenti, sad nalaze u fazi kad otkrivaju identitet ili su potpuno zbunjeni, konfuzni. Kad je o tome pričala, nije mu bilo najjasnije o čemu govori, samo je pomišljao kako je taj Erik malo suzio raspon moguće dobi u kojoj se to dešava. On možda jest bio jedan siromašni mladić kojem često krče crijeva od gladi, ali vidio je svojim očima toliko tobože odraslih i nazovimo izgrađenih osoba koje nisu znale ko su i koje su lutale posvuda s glavom u izgrađenim intelektualnim oblacima a put srca nisu znali. Ali sad mu se činilo, u ovom trenutku, okruženom slikama i knjigama, kao da najednom osjeća u sebi poziv za traganjem koji nikad prije nije imao.

Said je stajao tako u profesorovom stanu i nije se sjećao razloga zašto je tu ušao gotovo naglavačke kroz prozor. Prišao je polici sa knjigama, primaknuo joj se i polahko prelazio prstima po hrbatima korica, nasumično gledajući naslove koji su stajali tu. Kad je trebalo čitati lektire u školi, nije imao kad i većinom ih je sve preskakao pokušavajući jednostavno preživjeti. Ali sad je prepoznao jedan takav naslov koji je preskočio, da, bio je to „Zločin i kazna“ Dostojevskog. Znao je on s časova o čemu se taj roman radio, i mislio je kako je ironično da stoji sad ovdje gotovo kao Raskoljnikov, ali nije on imao namjeru nikoga ubiti, ali kako stvari sad stoje više ne može ni predvidjeti tok svojih postupaka pa ko zna šta bi se moglo dalje desiti. Nasmijao se i nastavio dalje gledati naslove, pa je opet prepoznao jedan, da, to je bio „Stepski vuk“ Hermana Hessea. Ovaj put, izvukao je knjigu i umjesto da ide tražiti negdje neki skriveni novac ili hranu, zatekao je sebe kako stoji i čita knjigu. Toliko opušten da sjedne ili legne na profesorov kauč dok čita ipak nije bio pa je stajao i dalje, misleći da će svaki čas ispustiti knjigu. Kazaljke su otkucavale, a on nije mario, jer i dalje u sebi nije osjećao ni krivicu ni strah a od čitanja kao da je i sama glad nestala.

I dalje bi on tako stajao ne osjećajući ni bol u leđima, da najednom nije čuo zvuk škljocanja ključa u vratima. Pogledao je na sat i tek tad shvatio da je satima već tu i da je pročitao veliki broj stranica. Šta sad? Ništa nije opljačkao ali kako pojasniti zašto stoji tu u tuđem stanu i čita knjigu? Strah se prvi put u njemu pojavio otkako je ušao kroz prozor, i to je najednom bio neki novootkriveni strah, jedan u nizu zapljuskujućih osjećanja koja su ophrvavala njegovo biće. Nije preostajalo ništa drugo nego da se pokuša sakriti, pa šta bude.

O autorici

Jasmila Talić-Kujundžić rođena je 1989. godine u Banjoj Luci. Osnovnu i srednju školu završila je u Zenici, a u Sarajevu, gdje i danas živi, magistrirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu. Njen prvi roman „Nebeski prozor“ (BMG, Bosanska medijska grupa, 2025.) nagrađen je na konkursu festivala „Moja prva knjiga“ kao najbolji rukopis. Šest godina radila je kao urednica omladinskog časopisa „Preventeen“, a iskustvo u radu s djecom i mladima sticala je i kroz angažman u školama i dnevnim centrima. Objavljivala je poeziju, prozu, eseje i članke u brojnim časopisima, portalima i antologijama. Dobitnica je prve nagrade na konkursu za najbolju novinsku priču koji je 2008. godine raspisao list „Naša riječ“ iz Zenice. Trenutno je posvećena majčinstvu i pisanju.