Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Velija Hasanbegović

Narodno pozorište Sarajevo priprema nešto što do sada nismo vidjeli na njihovoj sceni! Dramska predstava „Seljačka opera” Darvasa Benedeka i Pintéra Béle, u režiji Andrása Urbána, premijerno će biti izvedena na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo 17. aprila, s početkom u 19.30 sati.

S Vedranom Božinović, dramaturginjom i glumicom u predstavi “Seljačka opera”, razgovaramo o tome kako je nastajala predstava te zašto je “Seljačka opera” relevantna za savremeno društvo. Kako izgleda život scene i predstave prije premijere? Kako bi izgledao svijet da u njemu nema pozorišta i umjetnosti?

Kako protiču pripreme za premijeru predstave „Seljačka opera“? Možete li nam opisati kako izgleda život scene prije premijere?

Premijera je sad već jako blizu i to je dodatno uzbuđenje za sve – od onih ljudi koje publika vidi na sceni, do onih koji su iza scene i koji su, zapravo, publika nastajanja predstave. S jedne strane izuzetno sam uzbuđena jer je pred nama veliki zadatak. S druge strane, već desetak dana znam da imamo predstavu nekako na dohvat ruke. Sad je potrebno samo još toliko napora da je zgrabimo. Kraj svakog procesa nastanka predstave je kao posljednja tri kilometra maratona. Sve te boli. Imaš osjećaj da cilj nikad nije bio dalje. U isto vrijeme, raduješ se i strepiš da li ćeš ga dostići. I znaš da je sad trenutak da uložiš svu snagu i izdržiš – inače smo, što se kaže, džaba krečili.

Koji su bili izazovi rada na predstavi? Koliko dugo zapravo traju pripreme za ovako slojevitu predstavu?

Kako sam ja radila kao dramaturginja predstave, moj rad počeo je još prošle godine. Naime, Seljačka opera Darvasa Benedeka i Pintéra Béle igrana je po Evropi, pa i SAD-u, ali samo na izvornom jeziku – mađarskom. Koristila sam dva postojeća prevoda na engleski i srpski, koji su zapravo titl prevodi predstave, kako bih napravila tekst koji će biti vjeran originalu, ali koji će se istovremeno uklopiti u muziku, koja je zadata. U cijelu priču krajem prošle godine ulazi Lejla Jusić, koju nekako smatram pridruženim članom Drame Narodnog pozorišta Sarajevo i velikom prijateljicom naše kuće, koja je uklapala tekst u zadati ritam notnih zapisa. Početkom godine počinju korepeticijske probe s glumcima. Lejla je uradila mnogo posla jer je sa svakim od devet glumaca propjevala cijelu ulogu. U februaru nam se priključuje maestro Fuad Šetić, koji je u međuvremenu s orkestrom od tri violine i kontrabasom uvježbavao muziku. Fuad je muzički beskrajno talentovan i inteligentan mladi čovjek uz svu svoju, da ne kažem švicarsku, preciznost, jako duhovit i bilo je zadovoljstvo surađivati s njim. Onda, početkom marta, počinju probe s rediteljem Andrásem Urbánom koji radi na način da predstava uvijek nastaje iz onih glumaca koji će je igrati. Mnogo smo improvizovali na zadate teme, koje su uvijek bile u vezi s komadom. Volim način na koji András radi jer je uvijek dobar za ansambl – on uspijeva da iz ljudi izvuče ono najbolje, ali su njegove predstave uvijek zajedništvo. Ja vjerujem da je pozorište zajedništvo, tim a ne soliranje, i zato sam jako uživala u radu sa svim kolegama iz Narodnog pozorišta Sarajevo, ali i dragim gostima Mirvadom Kurićem, Amrom Kapidžić, Aldinom Omerovićem, Makom Čengićem, Sanelom Krsmanović Bistrivodom, Saninom Milavićem, Sanjinom Arnautovićem i Sarom Seksan. Uz sve su nam se priključili i mađarski koreograf Krisztian Gergye, jedan od onih ljudi s kojima želite raditi još nekad u životu i Adisa Vatreš, kostimografkinja i scenografkinja koja je predstavi dala vizualnost. Trajalo je, ali je svaka faza bila izuzetno uzbudljiva. To uzbuđenje se stalno osjeti na glumcima. Čini mi se da svi mi jako volimo ovu predstavu od trenutka kad ona još i nije bila predstava. I to je uvijek dobar znak.

Po čemu je predstava „Seljačka opera“ relevantna za savremeno društvo?

Ovo je priča o porodici. Priča o čovjeku napisana s puno ljubavi za čovjeka i sve njegove mane. Ali i o tome kako nas sve ono što je naša zajednička prošlost prati i određuje naš život, čak i ako ne znamo ništa o njoj. U isto vrijeme je i duhovita i potresna. Podsjeća na sve one trenutke za našim porodičnim ručkovima u kojima se proguta i knedla, a ne samo supa, kako bismo nastavili biti zajedno. Svaka porodica ima svoje tajne. Sad je samo pitanje – šta se desi ako se u istom danu sve te tajne otkriju. Za mene je najvažnije i najpotresnije upravo to pitanje prošlosti koja nas prati. Grijesi roditelja prenose se na djecu i na djecu njihove djece. Imamo li prava ostavljati budućim generacijama vlastiti otpad?

Kako se, u simbiozi muzike i pokreta, stvara dramsko doživljaj? Šta nam to nudi i otkriva „Seljačka opera“?

Mislim da smo napravili predstavu koja se gleda na dah. Ona traje sat i petnaest minuta i u svakom trenutku je praćena živom muzikom. Gotovo svaka izgovorena riječ se pjeva. Mnogo se pleše. Muzički, ovo je spoj roka, kantrija, baroka, folka – dakle jedan gulaš, ali jako dobro skuhan gulaš s melodijama koje je lako prepoznati i na koje je lako zacupkati u publici. Istovremeno se priča jedna vrlo važna priča. Do sada na sceni Narodnog pozorišta nikada nismo imali ovakvu vrstu predstave i zato je i najavljujemo kao nešto što do sada niste vidjeli. Na našoj sceni sigurno niste.

Koja je Vaša omiljena scena ili trenutak u predstavi i zašto?

Kada mjesecima pjevate replike i slušate replike kolega koje se pjevaju onda van proba niko više ne može izgovoriti neku od rečenica koje se pojavljuju u predstavi, a da na nju nemate potrebu da otpjevate odgovor. Mjesecima mi u glavi zvone melodije, uvijek različite ali uvijek vezane za Seljačku operu. I znam da je tako sa svima.

Koja je, prema Vašem mišljenju, uloga publike u pozorištu? Kako publika može najbolje podržati rad pozorišta i uživati u predstavi?

Pozorište postoji samo dok ima publiku. Moja omiljena definicija pozorišta je ona Petera Brooka – glumac, gledalac i prazan prostor. Morate imati onoga koji vas gleda. Ali čija uloga nije pasivna. Naša publika je naš sagovornik. Sve što radimo, radimo radi toga da s njima, tim ljudima van prostora scene koji su najčešće u mraku, iskomuniciramo one stvari koje nas se duboko tiču. Čak i kada nam se smiju (ili se smijemo zajedno). Pozorište je ta živa umjetnost koja je svake večeri naizgled ista, a zapravo potpuno drugačija – u zavisnosti od toga ko vas gleda. Zato jer je jedinstveno, mislim da je vječno. I da ga ništa neće moći zamijeniti. Publika će uvijek dolaziti da vidi uživo nekoga ko umire na sceni. Makar znala da to i nije zaoprave. To je ta dječija igra – šta je tu stvarno, a šta nije. Jer su neke stvari itekako stvarne, itekako nas se svih tiču. Često pričamo o tome kako mi zapravo i ne znamo ko je naša publika. Ne znamo ko su ljudi koji idu u pozorište niti njihove motive. I često kažemo kako će biti strašno, ako publike ne bude. U posljednje vrijeme mnogo razmišljam i o tome da li publika shvata kako će jednako strašno biti ako ne bude nas na sceni. Jer, s kim ćete se onda smijati i plakati?