Nina Ugljen Ademović, arhitektica i profesorica: Arhitektura je uvijek dio kontinuiteta

Razgovarala: Elma Hodžić

Unutar složenog polja savremene arhitekture, koje se neprestano preispituje između kontinuiteta i transformacije, djelovanje arhitektice i univerzitetske profesorice Nine Ugljen Ademović izdvaja se dosljednošću i teorijskom utemeljenošću. Dolazeći iz porodice arhitekata — kao kćerka Zlatka i Zlate Ugljen — njen profesionalni put od početka je bio uronjen u složeni svijet arhitektonske teorije i prakse. Svoj profesionalni put gradi kroz kontinuirano preispitivanje odnosa između naslijeđa i savremenosti, pri čemu arhitekturu razumijeva kao cjelovit i odgovoran čin oblikovanja prostora. Njeno djelovanje obilježeno je senzibilitetom prema mjestu, memoriji i kontinuitetu, ali i jasnim kritičkim stavom prema procesima koji narušavaju integritet urbanog i kulturnog pejzaža.

U razgovoru koji slijedi, Nina Ugljen Ademović promišlja ključna pitanja savremene arhitekture — od odnosa teorije i prakse, preko reinterpretacije graditeljskog naslijeđa, do izazova djelovanja u tranzicijskim i globaliziranim urbanim kontekstima. Kroz refleksiju o vlastitom iskustvu i prostoru Sarajeva kao slojevitom kulturnom tekstu, otvara mogućnost razumijevanja arhitekture kao procesa koji nadilazi puko građenje, uspostavljajući je kao prostor kritičkog mišljenja, kulture i društvene odgovornosti.

Vaš profesionalni i intelektualni put odvija se unutar složenog polja arhitektonske prakse, teorije i naslijeđa — kako danas, s vremenske distance, sagledavate vlastitu poziciju unutar tog višeslojnog konteksta?

Svako ko odabere arhitekturu za svoj profesionalni put, trebao bi biti svjestan kako se njena ljepota i privlačnost kriju u njenoj složenosti. Kao neko sa iskustvom i u teoriji, a i u praksi, mogu reći kako je teško preferirati jedno naspram drugog. Arhitektura je uvijek prožimanje teorije i prakse. Gotovo se može reći, kako jedno bez drugog nemaju pravu vrijednost, niti potrebnu cjelovitost. Kao profesorica na fakultetu imam obavezu artikulirati  ta znanja i tako ih prenositi studentima. A kako teoretska  znanja ne bi ostala apstraktna, tu je arhitektonska praksa koja ih otjelovljuje. Međutim, to nije sve. Ako promatram malo šire, svoju poziciju, kao i poziciju svojih kolega, vidim ju i u neprestanoj borbi za arhitekturu koja će humanizirati svoje okružje, koja će inzistirati na  kontinuitetu, a ne njegovoj razgradnji. Konačno, ono što učim svoje studente je ono što i sama nastojim u praksi. Time se brani obrazovanje i dignitet profesije.

Arhitektura je uvijek dio kontinuiteta

U kojoj mjeri je za Vas arhitektura disciplina kontinuiteta, a u kojoj prostor lične i generacijske reinterpretacije — posebno imajući u vidu Vaše formativno iskustvo i rad u okviru Sarajevo kao specifičnog kulturno-historijskog ambijenta?

Arhitektura je uvijek dio kontinuiteta što, suprotno nekim recentnim vjerovanjima, ne ograničava slobodu i kreativnost. Važno je znati pravilno valorizirati vrijednosti koje su dio prostornog kontinuiteta, dakle one koje već postoje u  izgrađenom, definiranom okružju.  Nešto što stvaramo danas, nastavak je onoga što je stvoreno jučer, ali i težnja da svoju vrijednost dokaže i u budućnosti. Iz tih saznanja sam zaključila kako podržavanje prostornog  kontinuiteta, zapravo,  podržava kontinuitet sa sociološkog ili antropološkog stajališta i nije prepreka novim vizijama prostora, nego dapače, nadahnuće iz kojeg može nastati nešto kreativno, inovativno. U tom kontekstu, Sarajevo je iznimno inspirativno. Sve burne društveno-političke promjene koje, tijekom stoljeća, prelaze preko naših prostora, oblikovale su ovaj specifičan kulturni identitet, koji se svojim značajnim dijelom materijalizira kroz arhitekturu. To je vrijedno polazište za istraživanje, kreativnost, stvaranje.

Kao što ne mogu zamisliti arhitekturu koja negira duh mjesta, tako ne mogu niti arhitekturu koja odbacuje svoje vrijeme. Svako vrijeme je neponovljivo, a arhitekti su tu kako bi tu činjenicu oblikovali, svojim znanjem, stavovima i, najvažnije, svojim senzibilitetom. Senzibilitet bi se mogao prikazati i kao posebno čulo koje integrira sva ostala i kojem se moramo prepustiti u određenoj mjeri. Spoj znanja i intuicije rađa individualna djela, jedinstvena, neponovljiva, ona koja će potaknuti emocije i razmišljanja, kojima ćemo se željeti ponovo vratiti. Carlo Scarpa je rekao „Ako je arhitektura dobra, osoba koja gleda i sluša osjetit će njene dobre učinke neprimjetno.“ O „copy paste“ arhitekturi i razlozima njezina progresivnog širenja, ovdje ne bih govorila.

Vaša praksa se formira na razmeđu snažnog porodičnog naslijeđa i savremenih arhitektonskih diskursa — kako tumačite kontinuitet i diskontinuitet u odnosu na rad vaših roditelja?

Ja to, ipak, gledam kao kontinuitet. Moja mama je radila u Muzeju revolucije (Historijski muzej) BiH kao jedina u svojoj struci. Bavila se koncipiranjem izložbenih prostora i izložbi, te dizajnom interijera i opreme za eksponate. To je bilo u vrijeme kada se širom Bosne i Hercegovine otvaraju muzeji posvećeni NOB-u. Tata je predavao na fakultetu i intenzivno radio u praksi. Tako sam i ja arhitekturu, od najranijeg djetinjstva, percipirala na različite načine i kroz bogatstvo mogućnosti koje sa sobom nosi. I danas je svako područje arhitekture, za mene, ostalo iznimno privlačno.

Zato bih, ponovo, istakla kontinuitet, jer su ta temeljna znanja koja su mi prenijeli roditelji i danas prostor na kojem gradim nova znanja, prilagođena novim suvremenim potrebama i suvremenim tendencijama u arhitekturi.

U kojoj mjeri se arhitektonsko naslijeđe može posmatrati kao “živi materijal” — nešto što se reinterpretira — a u kojoj kao autoritet koji zahtijeva kritičku distancu?

Govoriti o arhitektonskom nasljeđu, uvijek, je izazov. To je vrlo osjetljivo područje, koje često  izlazi izvan sfere struke, mjesto na kojem se sučeljavaju različiti interesi. Za mene osobno, graditeljsko nasljeđe bi trebalo biti isključivo područje struke, stručnosti, znanja, nepristranosti. Politika nikada ne bi smjela odlučivati o sudbini graditeljskog nasljeđa, nego isključivo profesije koje razumiju istinske vrijednosti i prepoznaju potencijal.

Ako je potrebno, radi veće objektivnosti, često je uputno angažirati i stručnjake iz inozemstva, ali učiniti sve da vrijednosti opstanu i kontinuitet se održi. To ni u kome slučaju ne znači, zamrzavanje stanja u kojem je ono, često zapušteno i prepušteno propadanju. Vrijedni objekti graditeljskog nasljeđa iz različitih perioda mogu se vratiti u život novom namjenom i adekvatnom rekonstrukcijom koja neće ugroziti njihovu oblikovnost i autentičnost. Takvi zahvati dozvoljavaju nove intervencije, međutim, to se mora raditi sa jasnim konceptom sinteze očuvanja postojećeg i kreativnog novog, da bi  se postigao kontinuitet. I, da, arhitektonsko nasljeđe je kao što kažete „živi materijal“, kojemu samo nedostaju pravilne suvremene metode zaštite i postupci integracije novoga kako bi revitalizirao svoj značaj, ali i značaj okoline u kojoj se nalazi.

Rušenje, devastacija, propadanje je najgore rješenje, a mi, nažalost, najčešće biramo upravo to rješenje. Trenutno smo na dovoljnoj vremenskoj distanci da možemo objektivno i oprezno kritički promišljati naslijeđene vrijednosti objekata izgrađenih nakon Drugog svjetskog rata do 1990-tih godina. Ipak, bez obzira na napore struke, to još nije zaživjelo.

Iskustvo prostora

Vaši projekti često pokazuju senzibilitet prema prostoru kao nosiocu kolektivnog pamćenja. Kako pristupate odnosu između arhitekture i memorije, posebno u kontekstu gradova poput Sarajevo?

Memorija, pa tako i memorija mjesta, pojmovi su kojima se isuviše često služimo, ne promišljajući stvarnu vrijednost toga o čemu govorimo i odgovornost koju sa sobom nosi. Možda je to najbolje razumjeti kroz komparaciju pojmova prostor i mjesto. Za arhitekte je svaki prostor dragocjen. Prazan ili izgrađen, on svoje postojanje i svoj potencijal, predstavlja svojom fizičkom prisutnošću. Mjesto je nešto drugo, nešto „intimnije“ što u sebi integrira različita memorijalna značenja, te zato arhitektura koja je prisutna na njemu više nije, isključivo, prostorna, materijalna struktura, nego prostor ispunjen značenjem, koje se reflektira i izvan njega. To tzv. „iskustvo Mjesta“ kada govorimo o arhitekturi, pojavljuje se u našoj kolektivnoj memoriji, ali isto tako, integrira naša individualna iskustva i sjećanja, te je plod socio-kulturne interakcije. Konačno, mjesto doživljavamo različitim čulima, kao što sam već rekla.

Zato projektiranje uvijek počinjem istraživanjem interakcija koje postoje i autentičnosti određenog mjesta, njegovom značenju nekada i sada, te pokušavam pronaći suvremene načine njihovog oblikovanja u arhitektonsku strukturu.

To je kontinuitet o kojem ste me pitali i najvažnija stvar koju sam o arhitekturi naučila od tate. Na tom mjestu nastaje ideja o budućem objektu, koja je pokretač cijelog kasnije projektantskog procesa. Sarajevo je toliko raznoliko, te dodatno opterećeno različitim tumačenjima te slojevitosti, da je neiscrpan izvor ideja. Studentima o tome predajem na diplomskom Modulu i oni uče kako interpolirati nove objekte u takva okružja. Konkretan primjer u Sarajevu na kojem sa radila s tatom je idejni projekt namjene i arhitektonskih zahvata na Bijeloj tabiji, kao zaštićenom graditeljskom nasljeđu, i prostora koji ju okružuje. U toku istraživanja bilo je potrebno ići daleko u prošlost i vidjeti, ne samo kako je izgledalo kroz povijest, nego i kako su to mjesto doživljavali stanovnici, umjetnici i sl. tek onda , sa oprezom i senzibilitetom prema zatečenom izrađen je projekt, kao svjedočanstvo ovog našeg vremena i suvremenih potreba u suživotu sa  prošlosti.

Kako biste pozicionirali vlastiti rad unutar savremenih teorijskih tokova u arhitekturi — da li se više oslanjate na fenomenološke pristupe prostoru, kritički regionalizam ili neku treću paradigmu?

Sve ono što arhitekturu ili arhitektonske izričaje, danas,  svrstava pod neke zajedničke nazive nije mi prihvatljivo i tu se ne snalazim. Tako učim i studente, jer naše vrijeme i arhitektura su prerasli takve vrste podjela. Kao što sam već rekla, najvažniji je osjećaj prema prostoru, što znači da bih se odlučila za prvo – fenomenološke pristupe prostoru. Iskustvo prostora, često, lebdeće i metafizičko otjelovljeno u arhitektonskim formama. Najkraće rečeno.

Vaša praksa uključuje i rad na enterijerima – prostoru koji je često podcijenjen u teorijskim raspravama. Kako vidite ulogu enterijera kao autonomnog arhitektonskog medija?

Važnost interijera i njihovog dizajna, do najsitnijeg detalja, nikako se ne bi smjelo podcjenjivati. To se, podjednako odnosi i na teoretski diskurs. Smatram kako se interijer ne može promatrati odvojeno. Istina, interijeri posjeduju svoju osobnu logiku nastajanja, ali ona bi trebala biti dijelom cjelokupnog arhitektonskog djela. Također, danas je teško interijere razdvojiti od cjelokupnog okruženja. Arhitekti i dizajneri davno su spoznali, kako i okružje izvan zatvorenog prostora generira specifičnu atmosferu koja utječe na naš doživljaj unutar prostora.

To ne isključuje specifičan jezik dizajna, ali najuspjelija arhitektonska rješenja su ona u kojima isti autor radi sve – ono što nazivamo total dizajn ili barem ima utjecaj na izbor dizajnera, s kojim dijeli slična promišljanja. To nas, na izvjestan način, vraća na prvo pitanje o cjelovitosti i kompleksnosti arhitekture, ali i na još jedno aktualno pitanje, kako u teoriji, tako i u praksi – da li arhitektonske forme trebaju podržavati „povijesni determinizam“ ili im, ipak, dati autonomiju.

Kao profesorica na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, kako balansirate između prenošenja znanja i poticanja kritičkog mišljenja kod studenata? Šta smatrate ključnim u formiranju nove generacije arhitekata?

To ću vam lako i kratko odgovoriti – poticanje i razvijanje kritičkog promišljanja je ključno i ne samo u arhitekturi ili akademskoj zajednici, nego na svakoj razini i sferi u kojoj djelujemo. Studenti bi trebali započeti studij sa znanjima o važnosti kritičkog promišljanja i posjedovati neke osnovne vještine, koje će na studiju razvijati. Smatrajući kako je to neophodna osobina intelektualca i akademski obrazovanog čovjeka, moje prenošenje znanja studentima uvijek je protkano poticanjem razvijanja kritičkog promišljanja i nepristranih stavova. Tako se uče adekvatnijem i stručnijem pristupu onome što se dešava u prostoru.

O kontinuitetu stvaranja

Koliko je danas moguće razvijati arhitektonsku praksu koja je istovremeno lokalno ukorijenjena i relevantna u međunarodnom diskursu?

Mislim da je moguće kao i prije, jer se izvrsnost i kvaliteta uvijek prepoznaju. Lokalne ili regionalne karakteristike ne smiju biti prepreka stvaranju suvremenog izričaja i suvremenog arhitektonskog djela. Naprotiv, one se trebaju suptilno, ali znakovito utkati u univerzalni arhitektonski rječnik, dakle, onaj koji je razumljiv, singularan na globalnoj razini. Upravo te karakteristike nastaju iz osobenosti podneblja, kulturnog identiteta, povijesti, a dužnost arhitekta je da ih ne ponavlja, ne kopira, čak niti parafrazira, nego da pronađe njihov trag ili otisak i utisne ga u suvremeno oblikovanu arhitektonsku formu. Slično je i sa funkcijom koja je, također, promjenjiva kategorija, ali ipak sporijim tempom.

U kontekstu postsocijalističkih i tranzicijskih prostora, kako vidite transformaciju urbanog pejzaža i gdje prepoznajete prostor za arhitektonsku intervenciju koja ima istinski javni značaj?

Još prije nekoliko desetljeća Lefebvre je zagovarao tezu po kojoj su urbani fenomeni  naša cjelokupna stvarnost, dakle, sve što nazivamo društvena praksa ili socijalna problematika.  Danas se potvrđuje istinitost te tvrdnje, jer su urbani fenomeni, u praksi, postali globalni fenomeni. Sa druge strane, društva koja prolaze kroz procese tranzicije, iako dijele isti proces, ne sučeljavaju se uvijek na isti način.

Prvi izazov je proces globalizacije, a onda dolaze  i procesi tranzicije, iz kojih, čini mi se, nismo posve izašli. Kada govorimo o našim prostorima (osobito Sarajevu) i urbanim transformacijama, usudit ću se reći kako smo zagazili u jedan negativni trend, koji neselektivnom privatnom kapitalu donosi korist, a zbog kojeg zajednica trpi. Javni prostori i javne zelene površine, preko noći nestaju. Kada se upitamo zašto, nećemo naći niti jedan stručan ili zreo odgovor, zato što ga niti nema. Zato što smo tranziciju iskoristili kako bismo uveli investitorski urbanizam. Stambena naselja bez pratećih infrastrukturnih sadržaja i trgovački centri, sa uvijek istim sadržajima, gutaju javne prostore. Gradovi se moraju promišljati uz pretpostavku njihovog širenja, ali samo i jedino na osnovu stvarnih potreba, studija izvodljivosti i sl. Nikada na osnovu separatnih želja ili zahtjeva. Tek tada će svaki građanin biti ravnopravan korisnik i uživati pogodnosti života u gradu.

Istinski javni značaj, za mene, imaju institucije kulture. Sada konkretno mislim na Muzej suvremene umjetnosti Ars Aevi. To je nešto što ima višestruki značaj kako za umjetnost, tako i za arhitekturu, dakle, kulturu. Zato zagovaramo formiranje Muzejske četvrti – Zemaljski muzej, Historijski muzej i muzej Ars Aevi, zaslužuju biti oblikovno i funkcionalno artikulirani u prostoru. Zatim, prostor Bijele tabije, na čijem sam idejnom rješenju radila sa tatom, koje kao sjecište rekreacije, umjetnosti, edukacije na tom jedinstvenom prostoru. Da je postojalo razumijevanje za njihov značaj, već odavno bismo se mogli uvjeriti u njihovu održivost.

Na koji način knjiga “Zlatko Ugljen: Arhitektura/Kritike/Osvrti/Intervjui”, koja je nedavno objavljena, doprinosi novom čitanju Ugljenovog opusa — da li je vidite prije svega kao dokument vremena i valorizaciju njegovog rada, ili kao aktivan prostor za reinterpretaciju njegovog arhitektonskog i kulturnog naslijeđa u savremenom kontekstu?

U Knjizi je sublimirano sve što se spomenuli.  To je, svakako, dokument jednog vremena, ali to je i prikaz tatinih najznačajnijih ostvarenja, gdje se kroz tekstove može vidjeti kako je ta arhitektura primljena i valorizirana od strane renomiranih članova arhitektonske zajednice, bivših studenata, umjetnika, korisnika, ne samo u regionalnom prostoru, nego i šire. Tu se nalaze i tatina razmišljanja o arhitekturi, ideje koje ga nadahnjuju i vode kroz svo ovo vrijeme. Međutim, a to sam već negdje govorila, i ponovit ću kako ova knjiga nije zatvorena cjelina, nego naprotiv ona je poticaj da se sagledaju teorija i praksa u svojoj cjelovitosti, da se sve može postići stručnošću, kreativnošću i inventivnošću, te konačno, koliko je važan osobni senzibilitet prema prostoru i čovjeku unutar njega.

Ako bismo arhitekturu Bosne i Hercegovine čitali kao tekst, koji su njeni ključni pojmovi — i na koji način želite da bude interpretirana u budućim historiografijama arhitekture?

O ovome bi se moglo dugo razmišljati, a ja vam, za sada, mogu kratko odgovoriti na drugi dio pitanja. Voljela bih da arhitektura BiH bude interpretirana kao bogato graditeljsko nasljeđe, nastalo na kontinuitetu stvaranja, poštovanju izgrađenog i prirodnog konteksta u čijem je središtu ČOVJEK. To su moje želje, ali trenutno ih, nažalost, ne mogu vezati za arhitekturu kojoj svjedočimo.