Teresa Freitas (Lisabon, 1990) je portugalska fotografkinja i koloristkinja čiji se rad kreće između street, dokumentarne i fine art fotografije, s posebnim fokusom na boju kao centralni narativni element. Njene prepoznatljive pastelne, ali i zasićene vizuelne kompozicije, kao i način na koji gradi slike kroz instinktivno prepoznavanje prizora, učinili su je jednom od upečatljivijih autorica savremene vizuelne scene. Sarađivala je s brendovima poput Porschea, Netflixa, Issey Miyakea i Pantonea, a kroz radionice i online kurseve aktivno istražuje i podučava upotrebu boje u fotografiji. Početkom 2022. u Seulu je imala samostalnu izložbu koju je u samo tri mjeseca posjetilo više od 110.000 ljudi, čime je dodatno potvrđen njen globalni utjecaj i prepoznatljivost.

U intervjuu za Urban magazin govori o trenutku kada je u San Franciscu počela drugačije doživljavati boju, o fotografiji kao odnosu između stvarnosti i suptilne fikcije, te o potrebi da slike ostanu vezane za ono što je zaista vidjela — a ne za ono što bi moglo biti konstruisano.

Ove godine, Teresa Freitas je članica međunarodnog žirija Sarajevo Photography Festivala, koji odlučuje o pobjednicima i nagrađenim radovima u okviru ovogodišnjeg, petog izdanja festivala.

Postoji trenutak u razvoju fotografa kada se percepcija boje iznenada promijeni — ne postepeno, nego odjednom. Sjećate li se tog trenutka? Je li to bila slika, film, grad ili nešto sasvim svakodnevno?

Prvi put kada sam posjetila San Francisco, prije osam godina. Odrasla sam u Lisabonu, okružena bojama, ali ih zapravo nisam svjesno registrirala. Lako je zanemariti ono što nam je stalno pred očima. Nakon tog putovanja vratila sam se s mnogo jasnije definisanim osjećajem za ono što tražim — i ono što ne tražim.

Vaš prepoznatljiv izraz počiva na ravnoteži između nježnih pastelnih tonova i snažnijih, zasićenih detalja — nečemu što istovremeno djeluje stvarno i suptilno izmješteno. Kada stojite na ulici, spremni da fotografišete, koliko je taj proces svjestan? Je li s vremenom postao instinktivan?

Rekla bih da je i jedno i drugo. Boja je prva stvar koju primijetim, gotovo automatski. Ponekad je sve vrlo instinktivno — vidim prizor i odmah znam zašto mi odgovara. U drugim situacijama postoji nešto što me povuče da pritisnem okidač, ali bez potrebe da to racionalno objašnjavam. Razumijevanje često dolazi kasnije, kroz proces editovanja.

Jacques Tati, Hayao Miyazaki — i zamrznuti kadar. U njihovim radovima, kako ste rekli, boja nije dekoracija nego narativ. No oni imaju pokret, muziku, trajanje. Vi imate jedan kadar. Šta za Vas zapravo znači “filmsko” kada nema filma u pokretu?

Kada kažem “filmsko”, mislim na određenu nestabilnost stvarnosti. Na sliku koja proizlazi iz nečeg stvarnog, ali je blago pomjerena — kao da pripada svijetu kojem ne možete u potpunosti pristupiti. Taj suptilni pomak dovoljan je da u inače običan prizor unese element fikcije, a upravo to pokušavam postići kroz boju.

Vaš javni rad — brendovi, izložbe, radionice — ima prepoznatljiv vizuelni jezik. Ali šta nastaje kada kamera nije ni za klijenta ni za publiku? I da li te fotografije ikada ugledaju svjetlo dana?

Većina onoga što se može vidjeti na mojim izložbama zapravo potiče iz ličnog rada, ali je pažljivo selektovana i postavljena u određeni kontekst. Kada putujem, intuitivno tražim prostore koji sadrže elemente koji me privlače — boju, strukturu i određenu dozu igre. Fotografišem i mrtvu prirodu i portrete, više kao neku vrstu vizuelnog dnevnika. Ipak, ako nešto ne izlažem, to je najčešće zato što ne osjećam da me u potpunosti predstavlja ili jednostavno još nije dostiglo željeni nivo.

Postoje li mjesta koja ne možete fotografisati? Ne u tehničkom smislu — nego emocionalno. Mjesta koja su previše lična, bolna ili jednostavno previše Vaša da biste ih dijelili. Ili je fotografija za Vas način stvaranja distance od svega?

“Ne mogu” je prilično snažna formulacija. Nikada nisam imala potrebu da fotografišem ono što je lično — porodicu, bliske odnose i slično. Fotografiju ne koristim kao način procesuiranja emocija ili sjećanja. Ako išta, ona za mene djeluje suprotno — kao način okretanja prema vani. Budući da dosta vremena provodim u vlastitim mislima, fotografija mi pomaže da uspostavim vezu sa svijetom, prostorima i ljudima.

Vi ste i fotografkinja i koloristkinja — što znači da je oduvijek postojalo pitanje gdje završava “zabilježeno”, a počinje “konstruisano”. Danas, kada AI može generisati savršenu pastelnu ulicu Lisabona bez ijednog koraka u stvarnom prostoru — kako to utiče na ono što radite i razloge zbog kojih to radite?

Za mene je fotografija prije svega pitanje prisutnosti — biti tu, u trenutku, prepoznati nešto i reagovati na to. Ideja “savršene” pastelne ulice Lisabona ne zanima me ukoliko ona ne postoji. Ako išta, AI mi dodatno razjašnjava tu razliku: ne privlači me potpuno konstruisanje slike, već pronalaženje nečeg preciznog unutar stvarnosti. Sama radost fotografisanja leži u činjenici da sam to zaista vidjela.



Kada su Vas kontaktirali iz Setanta Books, predložili ste organizaciju knjige prema boji — kretanje kroz spektar od crvene do ljubičaste, u parovima, gotovo kao muzička progresija. Većina fotografa razmišlja o pojedinačnim slikama, dok ste Vi strukturu cijele knjige tretirali kao zaseban kreativni čin. Je li to bio instinkt ili ideja koja je dugo sazrijevala?

Vrlo instinktivno. Dok sam pregledala svoj arhiv nepovezanih fotografija i razmišljala kako ih objediniti u jednu cjelinu, prirodno sam ih počela grupisati prema boji, a ne prema temi. U tom procesu shvatila sam da boja može postati tema sama po sebi. Ideja spektra proizašla je iz toga — kao način da se uvede struktura i da ostanem dosljedna načinu na koji intuitivno povezujem slike.

Direktorica Lisbon Street Photo Festa — s druge strane. Biranje tuđih radova, oblikovanje programa i stvaranje konteksta za druge fotografe. Šta Vas je to iskustvo naučilo o Vama kao fotografkinji — nešto što možda inače ne biste uočili?

Prije svega, postala sam svjesnija koliko je sve zapravo subjektivno. Istovremeno, to iskustvo me naučilo da vjerujem vlastitom instinktu — kada nešto “klikne”, to se obično desi odmah. Također mi je donijelo i jednu vrstu realnijeg uvida u industriju: gledajući stvari iz druge perspektive, više cijenim ljude koji su direktni i lišeni ega. U suštini, dobar “pogled” je tek pola posla; druga polovina je biti osoba s kojom drugi zaista žele sarađivati.

Teresa Freitas

Sarajevo, grad slojevitih historija — osmanske, austrougarske, jugoslavenske modernističke i postratne — koje se prepliću u istom prostoru. Šta očekujete da ćete zateći? I kako biste željeli da fotografija Sarajeva djeluje — emotivno, ne vizuelno?

Privlače me mjesta sa slojevima, pa bih voljela uspostaviti dijalog između različitih epoha i zabilježiti načine na koje se ti slojevi susreću — ponekad i sudaraju — na istom prostoru. Očekujem da vidim, ali i da prenesem, osjećaj grada koji je živ, koji se kreće, a ne samo grada koji ostaje u vlastitoj prošlosti.

Koja je posljednja fotografija — bilo čija — koja Vas je potpuno zaustavila?

Vjerovatno jedna od fotografija nastalih tokom Artemis II preleta oko Mjeseca. Teško je ostati ravnodušan pred svemirom i onim za šta je čovječanstvo sposobno. To iskustvo u potpunosti prizemljuje.

U nastavku donosimo intervju i na engleskom jeziku, namijenjen međunarodnoj publici:

Teresa Freitas (Lisbon, 1990) is a Portuguese photographer and colourist whose work moves between street, documentary, and fine art photography, with a strong focus on colour as a central narrative element. Her distinctive pastel, yet richly saturated visual compositions, as well as her way of constructing images through an instinctive recognition of scenes, have made her one of the most striking authors on the contemporary visual scene. She has collaborated with brands such as Porsche, Netflix, Issey Miyake, and Pantone, and through workshops and online courses she actively explores and teaches the use of colour in photography. In early 2022, she held a solo exhibition in Seoul that attracted more than 110,000 visitors in just three months, further confirming her global impact and recognition.

In an interview for Urban Magazine, she speaks about the moment in San Francisco when she began to perceive colour differently, about photography as a relationship between reality and subtle fiction, and about the need for images to remain tied to what was actually seen — rather than what could be constructed.

This year, Teresa Freitas is a member of the international jury of the Sarajevo Photography Festival, which decides on the winners and awarded works as part of this year’s fifth edition of the festival.

There is a point in a photographer's development when you suddenly see colour differently than you did the day before. Not gradually — but all at once. Do you remember your moment? Was it an image, a film, a city, or something entirely mundane?

Visiting San Francisco for the first time, 8 years ago. I grew up in Lisbon, surrounded by colour, but I hadn’t really registered it. It’s easy to ignore something that’s familiar. After that trip, I came back with a much more defined filter and taste. I knew what I wanted, and what I didn’t.

Your signature is the balance between soft pastel tones and bolder saturated details — something that feels simultaneously real and subtly altered. When you are standing on a street, about to shoot, how conscious is that process? Has it become instinct?

I would say both. Colour is the first thing I notice, automatically. Sometimes it’s very instinctive: I see a scene and understand why it works for me. Other times, there’s something that pulls me toward pushing the button, but I’m not really analysing it or trying to understand why. The reasoning often comes later, in the editing process.

Jacques Tati, Hayao Miyazaki — and the frozen frame. In both of their work, you have said, colour is not decoration but narrative. But they have movement, music, duration. You have one frame. What does “cinematic” actually mean to you when there is no film running?

When I say “cinematic”, I’m thinking about a certain instability in reality. An image that stems from something that’s real, but is slightly displaced, as if it belongs to a world you can’t fully access. That subtle shift is enough to introduce fiction into an otherwise ordinary scene, and I try to achieve that idea through colour.

Your public work — brands, exhibitions, workshops — has a recognisable language. But what do you shoot when the camera is neither for a client nor for an audience? And do those images ever see the light of day?

What you see in my exhibitions largely comes from what I photograph for myself, but it’s curated and contextualised. When travelling, I tend to search for places that contain the elements I favour (colour and structure, with a sense of play). I do shoot still life and portraits in more of a “visual diary” way, but in all honesty, if I’m not showing something, it’s usually because it doesn’t feel like ‘me’ or it just hasn’t hit the mark yet.

Are there places you cannot photograph? Not technically — emotionally. Places that are too personal, too painful, or simply too yours to share. Or is photography always, for you, a way of creating distance from everything?

“Cannot” is a strong word. I’ve never been drawn to photographing things that are personal (family, close relationships, that kind of thing). I don’t use photography to process emotions or memories. If anything, it does the opposite for me, as a way to look outward. As someone who spends a lot of time lost in my own thoughts, photography helps me connect with the world, with places, and others.

You are both a photographer and a colourist — which means there has always been a latent question about where “captured” ends and “constructed” begins. Now that AI can generate a perfectly pastel Lisbon street without a single step taken in the real city — how does that change, or not change, what you do and why you do it?

For me, photography is about being there, recognising something in real time and responding to it. I don’t really care about a ‘perfect’ pastel Lisbon street if it doesn’t exist. If anything, AI makes the distinction clearer to me: I’m not interested in constructing an image entirely, but in finding something precise within reality. The joy in shooting is in the fact that I actually saw it.

When Setanta Books approached you, you proposed organising the book by colour — moving through the spectrum from red to violet in pairs, like a musical progression. Most photographers think about individual images. You thought about the structure of the entire book as a separate creative act. Was that instinct, or something you had been carrying for a long time?

Very instinctive. When I was looking at my archive of loose images and thinking about how to bring them together into one object, I naturally started categorising them by colour rather than subject. I understood that colour can become the subject itself. The idea of a spectrum just emerged from that – a way to give structure and being honest about how I group my images.

Director of Lisbon Street Photo Fest — from the other side. Selecting other people's work, building a programme, creating a context for other photographers. What has that taught you about yourself as a photographer — something you wouldn't have told yourself otherwise?

It has definitely made me more aware of how subjective everything is. But it also made me trust my gut instinct: when something clicks, it’s usually quite immediate. And gave me a reality check on the industry: seeing it from the other side has made me appreciate people who are straightforward and ego-free. Basically, I’ve learned that a great eye is only half the battle; the rest is just being someone people actually want to work with.

Sarajevo — a city with Ottoman, Austro-Hungarian, Yugoslav modernist, and post-war layers, all stacked on top of one another. What are you expecting to see? And what would you want a photograph of Sarajevo to feel like — emotionally, not visually?

I love a place with layers, so I’d like to create a conversation between eras, and capture how those layers can bump into each other on a street corner. I’d expect to see and show the sense of a city that is alive and moving, not just looking back at its past.

What is the last photograph — by anyone — that stopped you completely?

Probably an image from the Artemis II moon flyby. It’s very hard not to be taken in awe by the universe and what humanity is capable of. Completely humbling.