Tijana Vignjević, dirigentica: Umjetnost u službi ljudskosti, ljubavi, mira, empatije i obrazovanja

Razgovarala: Elma Hodžić

Tijana Vignjević je dirigentica čija je karijera obilježena angažmanima u različitim muzičkim žanrovima i projektima. Od svojih ranih dana u Sarajevu, kroz studij dirigovanja u Sarajevu i Beču, pa sve do njenog danas prepoznatljivog angažmana u humanitarnim projektima, Tijana je nerijetko na čelu muzičkih i društvenih inicijativa. U ovom intervjuu, otkriva kako su je oblikovali dani u ratnom Sarajevu, šta znači voditi ansamble, te kakva je veza između umjetnosti, muzike i ljudskih prava. Također, saznajte više o njenoj novoj platformi KalendArt, koja je već postala nezamjenjiv izvor informacija za kulturni život u Sarajevu.

Tijana, Vaša muzička karijera je vrlo bogata i dinamična. Možete li nam reći kako su Vaše rane godine u Sarajevu oblikovale Vaš muzički put i šta Vas je motivisalo da se počnete baviti muzikom? Kako je bilo studirati dirigovanje Sarajevu, a kasnije u Beču?

Prije svega, hvala na tom „bogatom i dinamičnom“ uvodu. Meni se uvijek čini da ne radim dovoljno i da uvijek mogu više, pa tek ponekad, kada uhvatim vremena da dopunim biografiju i prođem kroz listu svih projekata koje sam radila – vidim da toga nije bilo baš tako malo. Mene su od rođenja zvali Pjevačica, pa je i to valjda bio neki indikator puta kojim ću krenuti, a ja sam kao dijete uzor vidjela u starijoj sestri koja je išla u muzičku školu i svirala gitaru, tako da nije bilo sumnje da ću i ja ići u muzičku školu.

Nakon osnovne škole upisala sam, kao i moja sestra prije mene, Drugu gimnaziju i Srednju muzičku školu – ali odsjek solista klavirist. Sve to se dešava u opkoljenom Sarajevu, gdje sam svjedok Koncerata za mir, Kose, Sonidosa, Vedrana Smajlovića, gudačkog kvarteta sa prof. Dževadom Šabanagićem na mjestu prve violine, koji je meni tada izgledao kao da je iz neke muzičke bajke spušten u ratnu svakodnevicu, Requiema u Vijećnici, Joan Baez u Imperijalu… ili Kamernom? Gdje svakodnevno susrećem Davorina Popovića, Mladena Vojičića Tifu, Abdulaha Sidrana, Slobodana Bodu Kovačevića, Slavišu Mašića; gdje u Slozi slušam bendove Konvoj, Almanah, Omara i Mjesečare, Black Sabah, Skroz, Macbeth… Nekog ću zaboraviti, pa će mi biti žao.

U završnom razredu osnovne škole, sa svojih 13 godina, počinjem da pjevam u ženskom vokalnom ansamblu Sarajevske pahulje, koji je 1992. oformio Slobodan Dodo Kovačević iz kultnog sarajevskog ansambla Prijatelji. Taj ansambl ću kasnije, 1997. godine, kada počnem studirati dirigovanje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, nastaviti voditi ja. Ansambl ćemo preimenovati iz Pahulja, jer smo prerasli to delikatno ime, u Corona – corona znači „kruna“, jer u muzici corona označava produženo trajanje, pa sam se nadala da će se to ime ogledati u budućnosti ansambla. I evo nas, danas, još uvijek tu.

Pored ansambla Corona, radim sa Mješovitim horom „Seljo“ i radim jedan zanimljiv duo glasa i violončela sa kolegicom Belmom Alić – pa se onaj nadimak iz djetinjstva „Pjevačica“ izgleda ipak obistinio.

Zanimljivo je da nakon završetka dvije srednje škole nisam imala jasnu sliku o tome što bih studirala. Mojim roditeljima je bilo vrlo jasno da ja živim muziku, i to je dobar primjer kako nekada od drveta ne vidimo šumu. Naime, ja sam nakon srednje škole znala da ne želim biti pijanista, ali nisam imala predodžbu šta bih studirala, dok mi moja profesorica klavira, inače rođena Beograđanka, a životna Sarajka, Angelina Pap, nije rekla: „Dete, bre, ti si meni za dirigenta!“. To je bila inicijalna iskra koja me onda dovela do prof. Teodora Romanića, priprema za prijemni, početka studija, klase od šest dirigenata (nečuveno velika klasa!). Imali smo veliku sreću što smo studirali sa prof. Tošom. Bio je nesebičan profesor i pedagog. Borio se da imamo ansamble s kojima ćemo raditi makar za ispite. Na časovima bismo mi dirigovali, a on bi sve što smo dirigovali svirao na klaviru. U to vrijeme, 1997–2001, bilo je vrlo uzbudljivo studirati na Akademiji – puno smo nastupali i putovali sa horom akademije, izvodili velika muzička djela, radili operni studij sa studentima odsjeka solo pjevanja (Sanela Redžepagić, Melisa Hajrulahović, Aida Čorbadžić, Dajana Kačar…), svirali, pjevali, svirali, pjevali, kad god mogli – dirigovali. Išli smo na seminare iz dirigovanja u inostranstvo. Seminari su dolazili nama u Sarajevo.

Puno godina kasnije, 2013. godine, otišla sam na postdiplomski studij iz orkestarskog dirigovanja na Univerzitet za muzičke i scenske umjetnosti u Beču, kod profesora Uroša Lajovica. Studij tamo je nešto drugačije koncipiran – dvije velike klase sa po 40 studenata iz cijelog svijeta. Tri sedmice se spremaju nova djela, u četvrtoj sedmici su probe sa orkestrom. Tako da, tokom studija koji je koncipiran kao dvije godine osnovnog studija, tri godine master studija i jedna ili dvije godine postdiplomskog studija, naučite jako puno repertoara i, što je najvažnije, imate priliku raditi ga sa orkestrom. To je jedina velika razlika između mog studiranja u Sarajevu i studiranja u Beču.

Izazovi zajedničkog rada

S obzirom na Vaše iskustvo s različitim muzičkim ansamblima, kako biste opisali izazove i radost rada unutar jednog muzičkog kolektiva?

Vrlo je izazovno raditi sa velikim grupama ljudi, prvenstveno zato što „koliko ljudi, toliko ćudi“ – a zatim trebate jako dobro znati šta hoćete da radite, s kojim ciljem, da ljudi koji rade s vama budu toga svjesni i da oni kojima to nije na listi prioriteta, prosto, bez ljutnje i zamjerki, izađu iz tog voza. Drugo, jasno je da u svakom kolektivu jedinke nemaju i ne mogu imati iste kvalitete, ali svako ima svoje kvalitete koje treba znati koristiti. Svako radi ono što najbolje zna, na najbolji mogući način kako bi doprinio zajedničkom cilju. Treće, koliko god  se trudili, ljudi su ljudi, i sve je ljudski, neko se razbolio, neko ponekad kasni, neko stalno kasni, neko ne planira dobro, neko postavlja stotine pitanja, neko ništa ne pita, ali nađe način da sazna, i kao vođa grupe morate znati šta se može a šta ne može tolerirati. Takve odluke nikada nisu lagane, ali su nekada neophodne. Naravno, uspješni koncerti, nastupi, putovanja, predstave, čine vas ispunjenima i sretnima i čine da idete dalje.

Pored muzičke karijere, aktivni ste u humanitarnom radu. Kako umjetnost, posebno muzika, može doprinijeti promovisanju mira, ljudskih prava i jačanju međuljudskih veza?

Čini mi se da su mi projekti koji za svrhu i cilj imaju promociju nečeg višeg od same umjetnosti mrvu draži i za te projekte uvijek malo srčanije i više radim, mrvu više im se radujem. To su projekti poput predstave Svirala u kojoj glume i mladi sa Down sindromom, a muziku koju sam komponovala izveli su moji učenici iz Srednje muzičke škole Sarajevo, projekti poput koncerata La Viva koje smo radili u saradnji sa prijateljima iz Francuske i našim dragim Jovanom Divjakom i Udruženjem Obrazovanje gradi BiH – a koji se pjevanjem bore za poštivanje ljudskih prava, projekt obilježavanja stogodišnjice Velikog rata, koncert za žene Palestine, sarajevska Povorka ponosa, Festival horova Music Connects Europe koji se prošlog ljeta održao u Sarajevu, Osmomartovski marš, svi antifašistički događaji u gradu i zemlji i slično. Trenutno radim na jednom projektu čiji je centar interesovanja strahoviti porast femicida. Jako važna i hitna tema! Znam, svjesna sam da koncert neće zaustaviti nijedan rat, ali naš zadatak je da stalno i uporno opominjemo.

Koje su najizazovnije situacije u kojima ste se našli kao dirigentica i kako ste ih prevazišli?

Mislim da je najizazovnija u mom životu bila i jeste moja borba sa egom. To je stalni izazov koji svakodnevno propitujem. Što se tiče dirigovanja, možda mi je malo žao što nisam imala više samopouzdanja kad sam bila mlađa, što nisam imala hrabrosti da skočim u nepoznato i možda poletim malo visočije, ali sretna sam i sa ovim scenarijem, ni ovaj film nije dosadan.

Radili ste na brojnim filmskim i pozorišnim projektima. Kako se dirigovanje u takvim okvirima razlikuje od tradicionalnog nastupa s orkestrom?

Teatar je moja druga velika ljubav i iznimno uživam raditi u teatru. Većinom učim glumce da pjevaju ili sviraju i tada je izazov sjediti u publici na premijeri i ne skočiti na scenu da im pomognem. S druge strane, na predstavi Kralj Lear,  Kazališta Ulysses, u kojoj posljednjih 14 godina dirigujem orkestrom, morate uvijek pratiti radnju na sceni, biti spremni na različite  situacije – neko nije stigao na vrijeme s jedne strane scene na drugu pa muziku treba svirati duže ili sporije, neko je dobio alergiju i izgubio glas – pa na tim replikama treba svirati tiše, neka scena je štrihovana pa da ne bi bilo viška muzike, treba ubrzati tempo, predstava se igra na Malom Brijunu, sprema se nevrijeme – sve mora ići brže, i tako… izazovno je, uzbudljivo i zanimljivo! Evo, ove godine Ulysses slavi 25 godina postojanja, a mi igramo 100. predstavu. Rade Šerbedžija ove godine puni 79 godina, sjajan je Lear, ali je predstava fizički veoma iscrpljujuća i da li ćemo je igrati sljedeće sezone nije sigurno, pa pozivam sve koji nisu gledali ovu fantastičnu predstavu da iskoriste priliku i pogledaju je ove godine, igramo je prve sedmice augusta.

KalendArt

Nedavno ste pokrenuli platformu KalendArt, koja nudi pregled aktuelnih događaja iz kulture na jednom mjestu. Šta vas je motiviralo da napravite KalendArt? Kako platforma fukcionira?

KalendArt je ideja koja mi se godinama vrzmala u glavi. Stalno sam čekala da se pojavi neka platforma na kojoj bi se vidjelo unaprijed šta se dešava u gradu, pa kada organizujemo koncert, da taj koncert ne bude u isto vrijeme kao i premijera neke predstave ili neki drugi koncert, izložba i sl. Također, kada sam se neke godine ispisala iz društvenih mreža shvatila sam da sam zahvaljujući tim mrežama bila informisana o dešavanjima u gradu, zemlji, regionu.. Vremenom su, zahvaljujući tome što se krećem u krugovima umjetnika, sami umjetnici počeli da mi šalju pozivnice za dešavanja emailom ili telefonom, ali dešavalo se i da me neki događaji mimoiđu jer prosto nisam znala za njih.

Zahvaljujući pokretačkoj energiji i znanju moje cjeloživotne drugarice Maje Ajdin sa kojom sam dijelila klupu u prvom razredu osnovne škole, ja sam prestala da čekam da neko drugi to uradi, te je KalendArt zaživio u januaru ove godine. Može se reći i da sam ja sebi našla još malo posla, ali vidim po reakcijama poznanika i prijatelja da im je naš web site jako koristan, pa mi nije žao vremena, truda i sredstava koja smo uložili u ovaj projekat. KalendArt je, za one koji još nisu otkrili, web site na kojem u jednom kalendaru objavljujemo šta se sve dešava u Sarajevu, od predstava, izložbi, koncerata, promocija knjiga, do svirki, sajmova, predavanja i slično. Svi koji imaju organiziraju neki svoj događaj, a koji bi htjeli staviti na KalendArt, mogu na siteu pronaći formular koji popune neophodnim informacijama i mi ćemo događaj besplatno objaviti na siteu. Ako ne znate gdje biste izašli večeras ili ako planirate neki svoj događaj, prilično dobru ideju o stanju stvari na planu kulture, umjetnosti i zabave u Sarajevu, dat će vam KalendArt. A KalendArt funkcionira tako što posjetite web stranicu kalendart.com, otvorite kalendar događaja, u desktop verziji već tada vidite šta se svaki dan dešava u gradu, a u mobilnoj verziji kliknete na datum koji vas zanima pa vam se događaji od tog dana izlistaju, a zatim klikom na svaki događaj posebno možete vidjeti ko je organizator, ko učestvuje u programu, da li je ulaz slobodan, povezni link na događaj, pozorište ili kino i sl. Jednostavno je, stariji sugrađani s lakoćom koriste ovaj site i ne moraju ići na pojedinačne sitove svakog pozorišta da bi vidjeli kad je šta i gdje.

Na kraju, šta bi bila Vaša poruka mladim muzičarima i studentima koji žele da uđu u svijet dirigovanja i muzike?

Ja radim preko 20 godina kao nastavnica u Srednjoj muzičkoj školi Sarajevo, pa u prvom razredu kada pitam djecu zašto su se odlučili za muzičku školu kažem: jako je važno da izaberete profesiju koju ćete s radošću raditi svaki dan, a ne ovako kao ja… Onda oni prsnu u smijeh – profesoriceeeee!!! Šalu na stranu. Ne bojte se ići u nepoznato! Koračanje u nepoznato se radi u mladosti, tada se od onoga što osjećate kao manji ili veći neuspjeh lako oporavite i dignete nazad na noge. A ustvari, nema greške. Ako upišete studij i nakon dvije godine shvatite da to nije to, ispišite se i upišite ono što mislite da želite. Pa možda to bude to, a možda budete tražili dalje. Istražujte sebe. Budite iskreni sami prema sebi. Ne radite ono što okolina od vas očekuje nego ono što vi mislite i osjećate da trebate. Sve dok vaše djelovanje ne ugrožava druge, ništa nije zabranjeno. Ako nešto doživite kao pad, ustajanje je vaša lekcija. Ništa nije neuspjeh. Sve je život.