Piše: Šura Dumanić

Povratak – Puni krug

Tijekom 2023. Marijan Grakalić objavio je šest naslova (!), među kojima roman „Pogled u noć“ kao dio trilogije koja se bavi „povratkom ratnika“. Djela teška, tjeskobna i iznimno zrela – po peru, i poruci!

Roman „Pogled u noć“ pogled je u nadolazeći mrak! Mrak kojeg nismo svjesni, ili od koga (pijanstvom ili kakvim drugim zaboravom) bježimo, mrak koji eventualno pripisujemo nečemu izvanjskom što nahrupi, koji nas na kraju preplavi i proguta. U ovome kratkom, ali žestokom djelu mrak će progutati aktere priče – i doslovno, i simbolički. Majstor pera, Grakalić, tek na zadnjim stranicama otkriva modus operandi nesreće koja je pogodila obitelj glavnoga junaka Filipa: njegova oca Ferenca, majke Fani i sestre Flore.

Filip se na prvim stranicama knjige, kroz maglu, snijeg i sivilo s ratišta probija prema Zagrebu. Radnja se odvija u vlaku koji u zadnjemu vagonu s bojišnice prevozi mrtve vojnike. Dobivši otpust iz vojske, glavni junak u vlak ulazi iscrpljen ratovanjem, ali se u njegovoj glavi nastavlja delirij jučerašnje pucnjave i okršaja u šumarku, ubijanje… Iskustvo je to koje u njemu urezuje snažnu brazdu, pukotinu bića, kroz koju ga preplavljuje osjećaj besmisla, goleme tuge i usamljenosti, pa na jednome mjestu čitamo: Sjedio je u blijedoj pukotini zimskog jutra, a bliski su mu bili samo oni kojih više nema i upamćeni trenuci, vrijeme kojeg također više nema.

Mračan, roman noir napisan je u napetoj i strogoj matrici, riječi precizno izrezbarenih i kompozicijski ugrađenih, tako da djeluju strogo i hladno poput poruka isklesanih u mramoru. Tekst izaziva tjeskobu i tugu. Ako je svrha takve naracije bila čitatelja taknuti u srce i uvući ga u neizvjesnost koju akteri romana proživljavaju, autor je u nakani uspio. Teško prohodna radnja, sve do potkraj „gusti“ tekst nije lagan za čitanje ni za refleksiju.

Opis zagrebačkoga kolodvora u ratno jutro kada se junak vraća kući, okružen sivilom i nezainteresiranošću ljudi „što prolaze peronima i hodnicima (i) postaju nesuđeni svjedoci svakodnevna i nestalna iščezavanja svijeta…“; i dalje: Susreću se tu još gutači smrti, lakrdijaši, heroji samohvale, oni što su plaćeni da ispod krinke potkazuju, blagorječivi prevaranti, ostavljeni ljubavnici, banalni makroi i svakakvi drugi svati okorjeli u svim vrstama nakaradnih zloća…, a para i dim iz lokomotiva samo još pojačavaju dojam paklene potrošenosti i jada.

No, još u onome vlaku koji je pratio blijedi Mjesec i „jedna zvijezda s licem usamljenog dječaka u kući pored pruge“, nazirali su se obrisi likova koji će se kasnije pojaviti i povezati u sudbonosnoj igri, da bi se na kraju potpuno ogoljeni akteri, u grčevitu srazu odnosa i uloga te ukopani u bezizlaznost „poretka stvari“, poubijali. Obruč, gotovo školski zakonito, mora eksplodirati (ili implodirati) u sveopćemu metežu i obračunu – do uništenja.

***

Razorena obitelj susreće se u staroj birtiji na Gornjemu gradu, jedva se prepoznavši nakon godina izbivanja. Otac, slikar Ferenc, vraća se iz Italije (tek na kraju saznajemo da je nakon suprugine smrti, krivo obaviješten o svemu, bio ucijenjen i upućen u Veneciju kao doušnik), sin Filip, umoran i iscrpljen ratovanjem, te posrnula, nesretna i mentalno odsutna kći Flora… I tek kod priče o Flori autor napušta poetični realizam i užasnu stvarnost nadilazi nadrealističkim opisom. Flora je, naime, jednoga dana pobjegla s gostujućim cirkusom, našavši ondje toplinu razorena doma i osjećaj slobode: …A onda bi se stvarnost povukla s bijelom mjesečevom zrakom i ona bi, gledajući u noć, naga i slobodna jahala prostranstvom neba crnog konja sjajnih očiju čija su kopita ostavljala iza sebe neshvatljive daljine. Jedne je noći jašući tako srela blijedog vuka koji je u zubima nosio komad sunca. Tada je nestalo nebo, konj se propeo i pao, zemlja se otvorila, vuk je ispustio plijen iz gubice i pobjegao pred crnim sjenama ustalim iz starih grobova, a ona se pretvorila u mjesečinu nad mirisom smrti i izgubljenom slikom Bogorodice…

Razaranje obitelji nije slučajno, nego rezultat pomnog, višegodišnjeg i zlonamjernog djelovanja jednoga državnog službenika, revnoga, pohotnog i bez (samo)kontrole, što pisac vješto koristi ispisujući dramatičan (i dramaturški) tekst koji je vješto, u krug realnosti koju opisuje, uključio sam čin pisanja, stvorivši enigmatičnu naraciju što čitatelja magnetski privlači i uvlači u svoje zagonetne kodove pune tajnovitih naznaka i slutnji.

Ovo je roman atmosfere – one izvanjske i one unutarnjeg stanja, koje se međusobno prepleću, sapleću, podudaraju i pothranjuju. Nema opisa zla (sve do posljednjih stranica, kada je Zlo prepoznato na djelu), ali ima izvanrednih opisa tuge, praznine, otuđenosti, izgubljenosti u svijetu, obamrlosti duha i osjetila, kakav je primjerice opis „zagrebačkoga sentimenta“ koji podjednako prožima grad, glavnoga junaka i druge aktere: …Zašto je tako hladno? Možda, pomisli, što uistinu nisam nigdje. Samo prolazim kroz nestalna sjećanja i prošlost koja je davno dotekla svome kraju. Pa i ovdje, u ovoj birtiji, iz svakog ćoška dotiče tuga sklupčana u davno završenim životima. To je taj zagrebački sentiment, patos nestvarne nekropole, tragičan i različit od svega što postoji u drugim drevnim gradovima…

Simboli – Mjesec, imena

„I mjesečina može biti pogled na svijet“, citira Krležu autor romana, stavljajući ove riječi kao krilaticu na početak, najavljujući time nestalnost i privid svijeta i priče o kojima će govoriti na stranicama knjige.

Pa kakav je pogled na svijet glavnoga junaka (autora)?

Autor provlači jedno raspoloženje kroz cijeli tekst, sublimirajući tako opise vlastitih misli, osjećaja, sjećanja ili unutarnjega egzila u svijetu koji se umotan u paučine magle i sivila – raspada.

Mjesec/mjesečina je nijemi lajtmotiv romana, stalno prisutan pokazatelj stanja u svijetu i među ljudima. Promjenjiv, pomalo odsutan, svjedok. Jednom je Mjesec običan – blijed, potom hladan, ili  slab, u drugom trenutku vidjet će ga autor crnim: Prošle noći u kupeu vagona sjala je mjesečina onog crnog mjeseca koji vlada nebom nakon uštapa i koja ima moć da ulazi u pigmente živih pretvarajući ih u opsjene. Zato se može učiniti kako se pleše sa sjenama… Sablasan je Mjesec, sjena Mjeseca, njegov trag, i trag još uvijek nedorečenog, neotkrivenog (tek naslućenog) značenja ovakvog „pogleda na svijet“.

Imena aktera romana, počevši od obitelji glavnoga junaka Filipa: otac Ferenc, majka Fani i sestra Flora, nastavljaju se redom s početnim slovom F – krčmarica Frida, grobari Franjo i Ferdo, te žbiri Faust i Feliks. Je li u pitanju razigrana autorova mašta ili je u primisli imao važno ime „na F“, možda lik Goetheova junaka Fausta, ili drugu „faustovsku“ figuru iz koje na čudesan način izviru fikcijski junaci i junakinje, njihove sudbine i ukupna atmosfera romana – to ostaje zagonetkom.

***

Rat je, reklo bi se sagledavajući cjelinu rukopisa, pojavni oblik zla koje stalno rovari među nama, puše nam za vratom, prati, širi laži, uhodi i ucjenjuje, pletući vrzino kolo – sve do njegova pucanja.

Zlo u romanu personaliziraju dvojica „službenika“, od onih pogodnih i aktivnih za svake vladavine, pod svakom vlasti i režimom. Zlo je predstavljeno u punoj akciji i punoj banalnosti, pa je roman dinamičan poput mračnog i krvavog trilera. Na kraju se razotkriva zlo koje „službeno“ prati oca obitelji i koje u operativcima Faustu i Feliksu, zbog njihove revnosti i pokvarenosti (pohotnosti), otvoreno djeluje, što će završiti masakrom u zagrebačkoj „krležijanskoj krčmi“, pucnjavom i sijevanjem noževa te smrću aktera romana. Ovaj „naš“ Faust, žbir i bahati podlac, ne nosi teret tragedije, ni u jednom trenutku ne pita se o putu kojim ide, nema savjesti, već lakoću zla koje je Arendtova davno označila banalnim, pa nije čudno to što u zadnjemu dijelu romana pisac poseže za scenarijem koji po svemu pripada baš žanru trilera, razotkrivajući „ljude iz sjene“ koji vuku konce tuđih života. Drama je došla do vrhunca u završnome činu sveopćeg pokolja u zagrebačkoj birtiji, što je tek dio slike mnogo šire nego što je to priča o jednoj zagrebačkoj obitelji i dvama žbirima.

U konačnici, svi su u istome vlaku prošli kroz gustu i mrklu zagrebačku noć, koja ih je poput nadrealnog suca i tamne mjesečine – progutala i pretvorila u ništavilo. Krug se zatvorio.

Duša je čamac koji plovi tananom pučinom mjesečine u neprolaznoj noći što okružuje cijeli svijet. Treba biti lađar ili mornar, umjetnik, znati Sidartu, pomoliti se Madoni čije je lice boje suhog zlata, i moći otići iz sebe bilo na Istok ili Zapad, tamo već gdje upućuje beskraj naslućen u melankoliji dugačka sumraka…

Tekst je izvorno objavljen u E-časopisu za kritiku STAV