Razgovarala: Elma Hodžić

Za julsko izdanje Urban magazina razgovaramo s ovogodišnjim predstavnikom Bosne i Hercegovine na Venecijanskom bijenalu, prestižnoj međunarodnoj umjetničkoj manifestaciji. Akademski kipar Stjepan Skoko za Urban magazin govori o umjetničkom odrastanju, važnosti umjetnosti u društvu – i vodi nas kroz postavku „Mjera mora“ u Veneciji. Uživajte!

Prije nego se posvetimo temi koja vjerojatno najviše zanima čitatelje Urban magazina, a to je Venecijansko bijenale, predlažem da krenemo od početka. Kako je Stjepan Skoko prepoznao kipara u sebi? Kako je izgledao Vaš profesionalni put?

Rođen sam 1959. godine u Grabu kod Ljubuškoga, selu na samoj granici Hercegovine s Dalmacijom. U to vrijeme, djeci se nisu kupovale igračke pa smo ih radili i izrađivali od dostupnih materijala koja smo pronalazili u bližoj okolici, kamen, drvo, blato ili nekih drugih odbačeni materijala, predmeta koji nisu bili više u upotrebi. Igrajući se sa svim navedenim materijalima, nesvjesno smo razvijali imaginaciju, vrlo bitnu, zapravo ključnu ulogu u našem razvoju i sazrijevanju. Prvi susret sa olovkom bio je moćan događaj. Izgledala je kao čarobni štapić, bolje rečeno kao svemirski brod. Još od malih nogu, među svojim vršnjacima bio sam obilježen kao umjetnik jer sam volio crtati, a druga djeca, pa i ona starija od mene, donosili su mi svoje radove da im pomognem u crtanju. Mislim da tu ima i genetike, Skoke imaju žicu za umjetnost i osjećaj za građenje forme. Bilo je i prije mene Skoka koji su voljeli slikati i modelirati, bilo je dobrih zidara i modnih dizajnera.

Školu primijenjenih umjetnosti završio sam u Sarajevu u klasi profesora Ibrahima Bilajca. Profesor je bio dobričina, mi smo se osjećali kao njegova djeca. Ovom prigodom moram reći da je škola djelovala kao Akademija. Po završetku otišao sam na studij u Zagreb. Svoj bogomdani talent brusio sam pod svodom zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, u klasi profesora Vjekoslava Rukljača. Izabrao sam njega, ni sam ne znam zbog čega, možda zato što su svi ostali s godine mahom išli kod profesora Ivana Sabolića. I nisam se pokajao. Čak sam za vrijeme studiranja imao vlastiti atelje i bo sam slavan među studentima. Uh, to su bile godine! Početkom osamdesetih u Zagrebu živjelo se i pomalo boemski, bio sam svoj, izlazilo se u noćne kultne klubove Jabuka, Salon, Lapidarij i Kulušić. Navraćali su ondje brojni umjetnici i glazbenici. Primjerice, kolega s godine, Boris Leiner, s njim i Johnny Štulić, koji su radili svirke. Studenti ALU u Zagrebu tih godina imali smo svoj bend, sada legendarni zagrebački vokalno instrumentalni sastav Naturalna Mistika, prvi naš reggae bend koji je žario i palio klupskim prostorima 80-ih. Novi val bio je u punom naletu. Ondje smo tražili i ženske modele za aktove. Puno sam naučio na Akademiji, ali još više izvan nje, na druženjima s piscima Ivanom Raosom, Jurom Kaštelanom, Rankom Marinkovićem, Jozom Laušićem koji su prolazili kroz ateljee meni posebno dragih profesora Krune Bošnjaka i Stipe Sikirice. Bio sam najmlađi, mali od kave, a tu se igralo briškule i trešete i kad bi im nedostajao jedan za igru, upadao sam ja. Upijao sam od njih životno znanje. Tako sam proveo najzanimljivijih pet godina života. To mi je bila velika nadgradnja, a uza sve to, bio sam angažiran u kazalištima Komedija, Jazavac, HNK, Gavella i Trešnja gdje sam kao student radio na izvedbi scenografija različitih autora. Jedan od njih je bio Zlatko Bourek i za to sam bio dobro plaćen. Vrijeme studiranja bilo je moje najsretnije i najbezbrižnije životno razdoblje. Svaki se put nešto novo događalo i uvijek je u tome bilo neke spontanosti i neopterećenosti.

A nakon studija?

Nakon završetka studija u Zagrebu trebala mi je promjena, neki novi izazov, uspio sam zaraditi nešto novca pa sam odlučio otići u Pariz. U to vrijeme su u Zagrebu bili dugi redovi za kruh, bila je kriza. U jednom trenutku sam se našao ispred Petit Palais, čekao sam u dugom redu da uđem na otvorenje velike retrospektivnu izložbe španjolskog i portugalskog slikarstva! Zabavni i noćni život grada je fascinantan, prvi puta sam tamo otvarao kamenice, naučio piti francuska vina, na odlasku sam razmišljao o povratku u Pariz. Nakon jeseni, jednim djelom provedene u Parizu, drugi dio jeseni proveo sam u Frankfurtu, odakle sam se vratio u Zagreb, praktično na ulicu ili bolje rečeno u noćni život grada. Iz te pozicije pokrenuo sam kiparski projekt koji je odigrao važnu ulogu po pitanju razvoja moje umjetničke karijere i ostanka u gradu Zagrebu. Isti projekt mnogo godina kasnije, kad se je sve stišalo i kad je sve palo u zaborav, uvršten je u svjetsku monografiju skulptura u javnim prostorima autorice Amy Dempsey pod nazivom „Destination Art”, a u izdanju ugledne izdavačke kuće Thames & Hudson iz Londona. I taman kad sam se popeo na vrh i kad su mi bila otvorena sva vrata po pitanju lagodnog života, odlučio sam se vratiti kući. Koliko se sjećam, u to vrijeme nije bilo galerija, muzeja, nije bilo Akademije, nije bilo Sveučilišta u Mostaru, nije bilo kustosa, likovnih kritičara. Danas imamo Sveučilište u Mostaru s deset fakulteta, jednom akademijom, koje prati europske standarde u visokom obrazovanju, otvoreno prema domaćim i međunarodnim partnerima, koje je uključeno u europski prostor visokog obrazovanja i želi biti autoritet znanja te odgovoran subjekt u kreiranju boljeg društva. U relativno kratkom vremenu, Sveučilišna galerija postala je živo mjesto stvaranja, izlaganja, interpretiranja i čuvanja suvremene umjetnosti u svim njezinim pojavnostima, profilira mlade povjesničare umjetnosti u likovne kritičare koji nastoje razumjeti suvremenu umjetnost stručnim, inovativnim i edukativnim korištenjem izložaba, omogućujući najrazličitijim grupama posjetitelja jedinstven doživljaj. Transformacija Sveučilišne galerije u Mostaru u Muzej moderne umjetnosti nužan je korak kojim je omogućeno aktivno praćenje i prezentiranje aktualnih umjetničkih tokova, sudjelovanjem kako na domaćoj tako i na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Zahvaljujući tim aktivnostima, aktivirana je veoma živa i dinamična suvremena scena čiji su dometi prepoznati i u međunarodnim okvirima.

Kako je izgledao povratak kući?

Bio je veliki rizik vratiti se ovamo, ali i veliki izazov, novi početak. Posebno mi je drago da sam bio dio ove priče i da sam sudjelovao u procesu izgradnje ovih važnih institucija i nimalo mi nije žao što sam se vratio kući. U javnom prostoru Mihovilovog prolaza u Splitu, kao student kiparstva, sudjelovao sam na natječaju kojeg je raspisalo tadašnje Ministarstvo turizma za studente ALU u Zagrebu te sam dobio natječaj i postavio svoju prvu javnu skulpturu Histrion u Splitu. Dugačak je spisak skupnih i samostalnih izložbi, skulptura postavljenih na javnim mjestima… neki radovi su objavljeni u monografskim izdanjima školskim udžbenicima, a neki su dio stalnog postava muzejskih prostora. O mojem radu su pisane pozitivne i negativne kritike, stručne i nestručne, a nadam se da ću ih jednog dana sve zajedno objaviti. Od samostalnih izložbi istaknuo bih izložbu koja je postavljena 2010. godine u galeriji Collegium Artisticum u Sarajevu. Ta izložba mi je bila prekretnica u stvaralačkom radu. Odmakao sam se od klasičnih izvedbenih materijala koji za izvedbu skulpture uvjetuju rad u atelijeru i majstorskim radionicama. Važno mi je bilo izvesti skulpturu nevezano za ove specijalizirane majstorske prostore i da bez ijedne alatke bilo kada i bilo gdje mogu djelovati po pitanju odabira materijala, izvedbe i postavke skulpture. Naročito je bila presudna po pitanju dugogodišnje stvaralačke krize. Ta izložba, nazvana „Porijeklo svijeta“, prvi puta je dotakla temu mora i Mediterana ili bolje rečeno, na obali Neretve 2009. godine sam postavio svoju prvu samostalnu izložbu u nekonvencionalnom prostoru bez publike i protokola otvorenja.

Kako Vi definirate umjetnost? Šta je ono što prepoznajete kao potencijal umjetnosti? Smije li umjetnost koketirati sa politikom – i u kojoj mjeri? Ili više vjerujete u larpurlartizam?

Slobodno stanje duha koje se temelji na spoznaji znanja o umjetnosti, o njezinoj povijesti, dijalogu umjetnosti i znanosti, slobodi imaginacije, individualnosti, eksperimentiranja, stalnog propitivanja, izbjegavanje poznatog i čežnja za drugačijim, pod pojmom slobode učiniti iskorak. Kao potencijal umjetnosti vidim vrijeme u kojem živimo, slikovito rečeno čovjeka, odnosno društvo pred zidom, u osjećaju nemoći i apsurdnosti života. Pitanje o koketiranju umjetnosti sa politikom proteže se sve do staroegipatske kulture, ne postoji pisano pravilo kojim se zabranjuje koketiranje umjetnosti s politikom, a da postoji, bilo bi postavljeno pitanje negiranja tog pravila, umjetnost može koketirati sa svim i svačim.

Umjetnost je uspješan put protiv apsurda jer je po svojoj naravi pobuna, uvijek sam bio bliže pojmu buntovnosti. Taj osjećaj mladosti u meni još uvijek tinja te u kreativnom procesu djeluje motivirajuće, a larpurlartizam ima smisla ako djeluje oslobađajuće, ali važno je biti svjestan načela koja promovira. U kreativnom procesu, u razvoj od ideje do djela, u konačnici u finalnom djelu, nije bitno, djelo se događa i taj trenutak moramo proslaviti.

Kako je nastao projekat Mjera mora – kako je tekao proces realizacije ideje? Kako se izložba uklapa u temu Venecijanskog bijenala?

Ključnu ulogu odigrao je profesor povijesti umjetnosti Marin Ivanović, ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti Sveučilišta u Mostaru, sa svojim stručnim suradnicima, profesorima povijesti umjetnosti Vladimirom Filipovićem, Tonijem Baraćem i Dinkom Bakovićem. Kad je pitanje logističkog oblikovanja projekta „Mjera mora“ u smislu sudjelovanja i prezentacije na natječaju kojeg je raspisalo Federalno ministarstvo kulture i sporta, te u organizacijskom i produkcijskom smislu, to je zahtjevan projekt sa svim problemima na koje smo naišli. Projekt „Mjera mora“ ne bi ugledao svjetlo dana, kako u Sarajevu, tako ni u Veneciji, bez njihove logističke pomoći.

Projekt „Mjera mora“ je nastao u ozračju traženja, dugogodišnjeg gledanja motiva i čekanja slučajno polučenog rezultata koji se očitava na skulpturama „Plodovi mora“, „Komad mora“, „Maslinova grana“, „Blatina“, „Žilavka“, „Veronikin rubac“, „Cvjetnica“, „Oltar znanja“, „Školska klupa“ – i trenutno radim „Vrata mojeg doma“. Doživljaj krajolika i odabir motiva je zanimljiva priča mediteranskog duha kojemu Bosna i Hercegovina povijesno-kulturološki pripada.

Tema „Stranci posvuda“ je tema središnje izložbe koju oblikuje glavni kustos Bijenala, Adriano Pedrosa. To nije tema nacionalnih paviljona i naš je projekt „Mjera mora“ nastao prije nego što je uopće bilo objavljeno koja je tema ovogodišnjeg Bijenala. Tema Paviljona BIH se bavi našim mediteranskim identitetom, koji je oblikovao priobalje i zaleđe, a željeli smo afirmirati ljepotu kojom BIH obiluje i identitet mediteranskih zemalja kojima također pripadamo.

Izvedbeni materijal za niz skulptura u prostoru pod radnim nazivom „Plodovi mora“ izvučen je sa naših ognjišta, plemenite funkcije od tisućljetne forme našeg postojanja na ovim prostorima, uz minimalnu intervenciju forma sača dobiva novu kiparsku dimenziju te figurira kao skulptura u umjetničkom projektu „Mjera mora“.

Skulptura „Veronikin rubac“ iz slikarskog i kiparskog ciklusa „Cvjetnica“ izvedena je u aluminiju i dimenzija je 125 x 125 x 60 cm, nakon izložbe u galeriji Konduktorownia u poljskoj Częstochowi 2022. bila je privremeno postavljena na travnjaku ispred moje kuće. Jednog jutra vjetar ju je oborio, a ta nova pozicija skulpture u ležećem položaju donijela mi je neopisiv osjećaj radosti u prelamanju svjetla i sjene po površini skulpture. Osjetio sam i vidio skulpturu „Komad mora“ i novi ciklus skulptura na tu temu. Pad vertikale „Veronikinog rupca“, moglo bi se reći, sociološko je pitanje vremena, našeg postojanja na kojeg filozofija života nema odgovora, a more od nas iščekuje hrabar čin Veronike da obriše svoje lice. Projekt „Mjera mora“ podiže svijest o važnosti mora u našim životima, ali i artikulira jasnu potrebu za djelovanjem svakog pojedinca po pitanju mora i teme Stranci posvuda.

Po čemu je ovaj umjetnički projekat drugačiji od onoga što smo viđali u dosadašnjim izdanjima bosanskohercegovačkog paviljona? Da li Vam je bilo drago predstaviti Bosnu i Hercegovinu na najvažnijoj likovnoj manifestaciji u svijetu?

Tema paviljona BiH bavi se našim mediteranskim identitetom koji je oblikovao priobalje. Jednostavno nam je bilo dosta tema rata, međusobnih sukoba i disfunkcionalnog društva, željeli smo afirmirati ljepotu kojom BiH obiluje i identitet mediteranskih zemalja kojima također pripadamo. Nakon duge pauze i kreativne krize prije 20 godina, ušao sam u atelje sa jednim ciljem, da se malo odmaknem od stvarnosti i to potvrđuju ciklusi kako kiparski tako i slikarski koje sam odnjegovao i predstavio minulih godina domaćoj publici u Mostaru i Sarajevu te poljskoj publici u Częstochowi. Svi izloženi ciklusu su odnjegovani u opuštenom mediteranskom duhu.

Iznimna mi je čast kao umjetniku da mogu sudjelovati i predstavljati državu Bosnu i Hercegovinu na ovom važnom događaju, san koji postaje java meni dodatni poticaj za nove cikluse, nove skulpture i niz novih životnih i kreativnih iskustava.

A sada Vas molim da podijelite sa nama utiske o Veneciji… Kakve su Vaše impresije? Kakve su bile reakcije publike? Kako izgleda Venecija za vrijeme bijenala?

Najljepše se o projektu izrazila prof. dr. sc. Sarita Vujković, direktorica Muzeja savremene umjetnosti iz Banja Luke koja je dva puta bila organizator nastupa BiH na Venecijanskom bijenalu i ima jako puno iskustva. Ona je rekla da smo „podigli ljestvicu“, a pokušat ću sažeti njen komentar u tri točke: Prvo, nikada kao država nismo imali ljepši prostor od palače Zorzi u kojoj je sada Paviljon Bosne i Hercegovine. To možemo najviše zahvaliti gospodinu Siniši Šešumu iz UNESCO-a koji je napravio sve da naša država dobije taj reprezentativni prostor. Drugo, svečanost otvaranja je bila veličanstvena – govori, muzika, sve je bilo na visokoj razini, a opet veselo i opušteno. Točio se prvi šampanjac od sorte žilavke vinarije Domano, rezao se i pršut iz pršutane Buconjić, a za sve te sponzore i pravu mediteransku atmosferu moram zahvaliti gospodinu Žarku Lovriću koji je osigurao i druge sponzore. Treće, nikada na otvorenju nije bila ova razina državnog protokola – od predsjedavajuće Vijeća ministara, ministrice civilnih poslova, zamjenika ministra vanjskih poslova, drugih ministara na entitetskim razinama, naše ambasadorice u Italiji, nekoliko gradonačelnika, a govor je održala i direktorica Regionalnog ureda UNESCO-a gospođa Magdalena Landry. Paviljon je do sada posjetilo više od 17.000 ljudi, a projekcije su da će ga posjetiti oko 120.000 ljudi do kraja Bijenala. To je uspjeh koji do sada Bosna i Hercegovina nije zabilježila, a za njega je zaslužan cijeli tim ljudi sa Sveučilišta u Mostaru i iz Muzeja moderne umjetnosti s partnerima. Moram zahvaliti na podršci Sariti Vujković i Straji Krsmanoviću, direktorima muzeja u Banja Luci i Sarajevu jer partnerstvo Sarajeva, Banja Luke i Mostara, doista je u pravom smislu Bosna i Hercegovina.

Kipar Stjepan Skoko i kustos postavke Marin Ivanović

Koji paviljon je privukao Vašu pažnju?

Najdojmljiviji su uvijek paviljoni velikih država, posebno Njemačke i Amerike. Tu vidite koliko novca oni ulažu da bi se predstavili na Venecijanskom bijenalu i koja je to razina produkcije. Njihove teme uvijek su drugačije od naših i to je zanimljivo gledati u međuodnosu. Ove godine je Njemačka poslala židovskog umjetnika, koji se bavi naslijeđem totalitarizma na način da budućnost svijeta vidi u svemirskom brodu, a Amerikanci su poslali prvog umjetnika Indijanca, to jest bave se svojom prošlošću i odnosom bijelaca prema starosjediocima. Centralni paviljon je zanimljiv, to je izložba koju priprema glavni kustos Bijenala, a ove je godine pokazao radove nekoliko stotina umjetnika iz Oceanije, Afrike, Australije koji djeluju zanimljivo – ali više su kulturološki relevantni, nego likovno, jer se time željelo pokazati kako postoje brojni likovnjaci diljem svijeta koji cijeli život rade u anonimnosti svojih malih sela i gradova, negdje izvan dominantne zapadne kulture.

Šta biste preporučili mladim umjetnicima u Bosni i Hercegovini? Kako ćemo dalje?

Mladi umjetnici moraju biti mobilni, više putovati, biti stranci svuda, ući u muzejske i galerijske prostore, biti sudionici kulturnih događanja diljem Europe i šire. Tako se stječe uvid u umjetnost, proširuju se vidici, stvaraju se ideje, stječe se samopouzdanje. Važno je da bosanskohercegovački sustav umjetnosti muzeja i galerija, svoje relativno zatvorene i samodovoljne sustave umjetnosti otvaraju za utjecaje iz drugih umjetničkih sustava i svjetova. Bosna i Hercegovina može i zaslužuje biti bolje društvo i država koju će svi njezini stanovnici doživljavati kao svoju i koju neće osjećati kao prijetnju vlastitom nacionalnom niti kulturnom identitetu. Jedino takva Bosna i Hercegovina ima potencijal harmonizirati sve svoje različitosti i kreativno ih uklapati u društveni i državni mozaik u kojem svaka sličica ima svoje mjesto i svoju vrijednost. Uvjeren sam da će na temelju partnerstva u duhu uljuđenih odnosa i dobre suradnje svi sudionici spomenutih sustava i svjetova biti na dobitku.