U savremenom prostoru vizualne komunikacije, gdje se granice između dizajna i umjetnosti sve češće brišu, rad Aleksandre Nine Knežević izdvaja se po dosljednom insistiranju na autorskom rukopisu, simbolu i narativu. Njena praksa, oblikovana kroz stotine naslovnica knjiga, ali i projekte koji istražuju kulturno-historijsko naslijeđe, razvija se na razmeđi funkcionalnog i imaginacije – između knjige kao objekta i slike kao prostora priče.

Povodom selekcije njenog rada “Invisible Cities: Fisherman” za Women in Art Fair 2026 u Londonu, među više od 2.000 prijava, ovaj razgovor otvara pitanja iskoraka iz primijenjene u likovnu umjetnost, ali i povratka osnovama – crtežu, papiru i akvarelu. Kroz promišljanja o procesu, nesavršenosti i odnosu digitalnog i analognog, autorica govori o vlastitom umjetničkom jeziku koji nastaje iz susreta književnosti, slike i unutarnje potrebe da se priča osjeti prije nego što se pročita.

Aleksandra Nina Knežević | Foto: Amna Geljo

Vaš rad „Invisible Cities: Fisherman“ odabran je za Women in Art Fair 2026, među više od 2.000 prijava iz cijelog svijeta. Kako ste doživjeli tu selekciju u ovom trenutku Vašeg rada?

Lijepo je dobiti potvrdu struke da je ono što radim zanimljivo i relevantno. Moram napomenuti, ovaj rad nije sasvim vezan za primijenjenu umjetnost kojom se inače bavim, ovo je moj iskorak u likovnu umjetnost, koju sam uvijek i željela balansirati između likovnosti i primijenjene umjetnosti i dati poseban jezik u dizajnu. Moji radovi nastaju iz komunikacije sa književnim djelom, iz specifične težine narativa i iz pitanja kako navesti čitatelja da nešto osjeti prije nego što je otvorio stranicu. Biti u selekciji sa sto umjetnica iz cijelog svijeta, izabrana od stručnog žirija u Londonu, sigurno daje vjetar u leđa i otvara nove izazove!

Šta za Vas znači kada se rad izdvoji i uđe u izbor od svega 100 radova na međunarodnoj izložbi?

To je jedan od onih trenutaka kada shvatite da ono što radite ima smisla i izvan konteksta u kojem svakodnevno radite. Primijenjena ilustracija ima svoju publiku; urednike, izdavače, čitatelje koji drže knjigu u rukama. Galerijski kontekst je drugačiji razgovor, s drugačijom publikom i drugačijim pitanjima. Ući u taj prostor sa radom koji nije naručen, koji je nastao iz vlastite potrebe, ima posebnu težinu.

Koliko Vam znači činjenica da se rad predstavlja u prostoru kao što je Oxo Tower Wharf Gallery u Londonu?

Bila sam u Oxo Toweru prije nekoliko godina i odmah me je oduševio taj prostor i koncept. Radi se o staroj zgradi bivše elektrane, koju je dvadesetih godina preuzela firma koja je proizvodila OXO supe. Od devedesetih toranj je pretvoren u galerije, dizajn studije i umjetničke festivale. Smješten je na South Bank, uz šetnicu pored Temze, između Royal Festival Halla, Nacionalnog pozorišta, Tate Moderna i Shakespeare's Globea. Kontekst nije sporedna stvar, jako mi je važno u kakvom prostoru je rad predstavljen i na koji način.

Da li takav međunarodni i institucionalni okvir mijenja način na koji promišljate vlastiti rad?

Ne bi trebalo da mijenja moju praksu ni kreativni proces! Ali otvara mogućnost da se predstavim novoj publici, da razmijenim iskustva, da gradim kulturne poveznice. London je grad koji ima nevjerovatnu koncentraciju galerija, muzeja, kreativnih prostora, a sama ta izloženost utiče na razmišljanje, čak i kada niste svjesni toga.

Oxo Tower

U posljednjih nekoliko godina intenzivnije se vraćate akvarelu i radu rukom. Šta je bio prvi impuls za taj povratak?

Kao dizajner naslovnica, navikla sam da ilustracije služe funkciji. Moj rad je uvijek zasnovan na crtanju rukom, skiciranju, ali se krajnji rezultat dovršava digitalno jer je i priprema za štampu digitalna. Zadnjih godina, s pojavom digitalnog crtanja, osjetila sam da mi nedostaje kontakt s papirom i bojom, nešto što digitalna varijanta nikad ne može dočarati. Akvarel me privlači zbog njegove nepredvidljivosti, dopušta slici da se pojavi umjesto da bude u potpunosti kontrolisana.

Koliko je u tom procesu digitalni rad, uključujući i iPad kao alat, bio prelazna faza, a koliko i dalje ostaje prisutan?

Digitalni rad je neminovan i donosi brzinu, slojeve, nove mogućnosti razmjene ideja i vidljivosti. Ali pravo uživanje u radu za mene je taj put, igra, otkrivanje, kontakt s papirom i olovkom. Greške i nedostaci su također važan dio procesa. Digitalno možemo istraživati, ali u radu rukom postoji neka dodatna prisutnost. Sama odvojenost od ekrana budi kreativnost na drugačiji način.

Spomenuli ste da se u Londonu posebno cijeni rad rukom. Šta ste tamo prepoznali u odnosu na način na koji se vrednuje proces stvaranja?

To mi je bila zanimljiva spoznaja, mnoge londonske galerije i izložbe ne daju prednost digitalnom radu. To me je potaklo da vlastite crteže pokušam ne dovršavati digitalno, nego da vidim kako izgleda proces rađen ručno do kraja. Tu praksu sam često koristila tokom studiranja, jer je tada bilo manje pristupa kompjuterima i softverima. London je uz to prepun galerijskih i muzejskih prostora koji inspirišu upravo u tom pravcu.

Da li se kroz takva iskustva mijenja i Vaš osjećaj vrijednosti vlastitog rada?

Oduševljava me kako ljudi na zapadu cijene ručni i autorski rad, normalno je kupovati umjetničke radove, bez obzira na to da li ste početnik ili već renomirani umjetnik. Ljudi kupuju jer žele imati umjetnost u svom domu ili radnom prostoru. Na taj način podržavaju umjetnike, a i sami dobivaju zadovoljstvo. Nedavno sam imala iskustvo gdje je klijent koristio moju ilustraciju bez da me je pitao ili obavijestio. To me je stvarno povrijedilo, svoje ilustracije doživljavam kao vlastitu djecu. Takva pomisao vani je nezamisliva. Ljudi su tamo svjesniji autorskih prava, i to nije samo pravni okvir, to je kultura.

Kako danas balansirate između digitalnih alata i povratka radu rukom?

Mislim da su me iskustva u digitalnom svijetu otvorila prema nekoj novoj dimenziji razmišljanja, koja se sada reflektuje kroz tradicionalne medije. Nije to odbacivanje jednog u korist drugog, to je dijalog. Ono što naučite digitalno mijenja način na koji crtate rukom, i obratno. Jedan medij se otvara kroz drugi.

U Vašem radu pojavljuje se ideja reinterpretacije ranijih ilustracija kroz novi medij. Šta Vas je dovelo do tog povratka vlastitim radovima?

U zadnjih 25 godina, koliko radim kao grafička dizajnerica, oblikovala sam više od 500 naslovnica, a ako se saberu i svi prijedlozi koje sam radila u procesu, a bude ih uglavnom oko 20, broj prelazi 10.000. To znači da sam svaki dan dizajnirala po jednu naslovnicu. Ni sama nisam bila svjesna toga dok nisam odlučila sve sagledati. Prošle godine sam studentima na Festivalu Kreativ u Sarajevu predstavila rad u izlaganju pod nazivom Ni jedan dan bez naslovnice – omaž latinskoj frazi Nulla dies sine linea (Ni jedan dan bez linije). Ova izreka je bila moto mnogih umjetnika i pisaca kroz istoriju, koji su je koristili kako bi istaknuli važnost svakodnevnog rada i discipline u umjetničkoj praksi.

Da li te ilustracije danas vidite kao završene radove ili kao materijal koji se može stalno iznova čitati?

Do povratka vlastitim ilustracijama dovela me je upravo ta velika količina crteža, skica i realiziranih naslovnica, ali i izazov da ih vidim u drugačijem mediju. Tu je i potreba da se uspori, da se sagleda ono što je nastalo, da se osjeti i uživa. Neka vrsta vizuelne introspekcije. Kao što knjigu možete uvijek iznova čitati i svaki put je doživjeti drugačije, tako je i s likovnom umjetnošću.

Šta se mijenja kada digitalna ilustracija postane akvarel?

Za mene je to neka vrsta reciklaže, ponovnog doživljavanja vlastitog rada. Poznat, ali novi proces. Akvarel na svoj način utječe na ono što crtam: kao da se natječem sa samom tehnikom koju pruža akvarel, spajanje vode, boje i razmišljanja, pokušavam ga ukrotiti i naslutiti sljedeći potez. To mi daje poseban osjećaj zadovoljstva i znatiželje kojeg u digitalnom radu ne osjetim na takav način.

Da li taj proces mijenja i Vaš odnos prema vlastitom radu iz prethodnih godina?

Taj proces produbljuje razmišljanje i daje dobru osnovu za nove izazove. Moramo tražiti nove izazove jer se inače zaglavimo u starim obrascima i tapkamo u mjestu.

Koliko Vam je važna nesavršenost koja dolazi iz rada rukom u odnosu na kontrolu digitalnog procesa?

Jako mi je interesantno kako akvarel na svoj način utječe na ono što crtam. Kao da se natječem s tim spajanjem vode, boje i vlastitog razmišljanja, pokušavam ga ukrotiti i naslutiti sljedeći potez. Nesavršenost nije greška koju treba ispraviti. Ona je dio razgovora između mene i medija. Digitalno tu grešku možete izbrisati u sekundi. U akvarelu ostaje, i često postane najzanimljiviji dio rada.

Gdje za Vas prestaje kontrola, a počinje prostor slučajnosti u radu?

Mislim da je u svakom umjetničkom stvaranju uvijek zastupljena igra kontrole i slučajnosti, da li pustiti liniju da teče ili je zaustaviti. Kada ostaviti neki rad, kada je dosta, kada je crtež završen? Samo jedna linija viška može totalno pokvariti umjetnički doživljaj. Ta granica nije fiksna i svaki put je drugačija. To je, možda i jedina definicija iskustva koja me uvjerava da vrijedi da znate gdje stati.

Savremena vizualna produkcija postaje sve brža i zasićenija. Kako Vi doživljavate taj tempo?

Jedan jednostavan primjer: kada su se pojavili ulični bilbordi, bili su vidljivi. Sada ih apsolutno ne vidim više, postali su nevidljivi, ili u najgorem slučaju, vizualna rugla grada. Zasićenost ubija pažnju. A pažnja je jedino što ilustracija zapravo traži od gledatelja. Kada je sve prezasićeno i vrišti od informacija, tišina postaje jedini jezik koji se čuje.

Kako AI alati i nova tehnologija mijenjaju odnos klijenata prema procesu i očekivanom vremenu izrade rada?

Klijenti su uvijek očekivali da posao bude gotov “jučer”, sada je to još izraženije. Uz to su vođeni vizualnim jezikom AI-a i često očekuju da kreativci odbace vlastiti stil i preuzmu jezik koji je već “poznat”, ali koji nema visoki likovni standard ni kvalitet. Na taj način se polako uništava razvoj likovnog i kritičkog mišljenja, i vizualne kulture. Moram biti pravedna i zahvaliti klijentima koji i dalje imaju svijest o važnosti autorskog rada, oni postoje, ali su rijetki.

Da li se mijenja i percepcija rada rukom u komercijalnom kontekstu u kojem radite?

Polako se mijenja, i to je ohrabrujuće. Postoje klijenti, posebno u izdavaštvu, koji svjesno traže autorski rukopis, nešto što se ne može generisati, nešto što ima autorski trag. To nije nostalgija za analognim. To je razumijevanje da određene vrijednosti ne mogu biti automatizirane.

Imate više od 500 realiziranih naslovnica knjiga, uključujući i serijal Harry Potter za Buybook, kao i nagrađene radove na Bologna Children's Book Fair. Kako se taj segment Vašeg rada uklapa u današnji fokus na akvarel i ilustraciju?

Zadnjih godina, u sklopu magistarskog istraživanja, bavim se naslovnicama knjiga nastalim na području Bosne i Hercegovine i šire. To istraživanje me je potaklo da obratim pažnju na početke nastajanja knjiga, tradicionalne načine izrade, ručno rađene knjige, iluminirane knjige. Krenula sam istraživati pokret Artists’ Books — specifičan medij umjetničke knjige koji je zaživio krajem 20. vijeka, a svoje korijene vuče iz avangardnih pokreta poput Dade i Futurizma. Te knjige postale su platforma za istraživanje različitih materijala, formata i ideja. Napravila sam i jednu takvu knjigu, ručno rađenu. Moja želja je da, paralelno s digitalnim pripremama knjiga, za sebe radim ručno rađene primjere knjiga. Možda bi se najbolje uklopile knjige poezije, mada nema pravila i svaka knjiga je izazov.

Kako se Vaš odnos prema ilustraciji mijenja kroz različite kontekste — knjiga, galerija, međunarodni sajmovi?

Zanima me forma knjige koja može funkcionisati kao zaseban umjetnički predmet. Dobro odštampana knjiga, na kvalitetnom papiru, savršeno uvezana sa ilustracijom i tipografijom koji zajedno čine jednu umjetničku cjelinu. To je moja definicija knjige kakva bi trebala biti. Galerijski kontekst postavlja drugačija pitanja, mada je jako puno galerija koje se bave opremom knjiga i izlažu ih kao umjetnički rad.

Motivi grada i imaginarnih prostora i dalje su prisutni u Vašem radu. Kako se oni transformišu u ovom novom ciklusu?

Unutar mog umjetničkog izraza, grad se pojavljuje često kao muza, urbana simfonija koja odjekuje kroz moje djelo. U svojim kreacijama koristim suštinu gradskog života, od veličanstvenih građevina do zakrivljenosti krovova, zamršene mreže prozora, uzdignutih vrhova nebodera i vijugavih krivina mostova. Ipak, ako se bolje zagledate, možda ćete naići na igru ulica i prozora, gdje tramvajske šine pletu zagonetne staze usred visokih nebodera. U gradskoj urbanoj slici povezuje se bezbroj perspektiva, a gradovi odražavaju naše najdublje ja – potragu za otkrivanjem suštine našeg bića, naših sjećanja, želja i mirisa koji čine mozaik naših života. Grad je bio inspiracija mnogim umjetnicima, kao npr. Walter Ruttmannu u filmu „Berlin, simfonija velegrada“, a i vizuelnom umjetniku M. C. Escheru koji se u svojim radovima vješto igra sa perspektivom.

Aleksandra Nina Knežević | Foto: Amna Geljo

Postoji li nešto što svjesno odbijate u savremenoj vizualnoj praksi?

Generalno volim svemu dati šansu i pokušati razumjeti. Ali ono što ne komunicira s mojim poimanjem vizualnog jezika jednostavno ne primjećujem. Nije to svjesno odbijanje. To je prirodna selekcija pažnje. Ono što me ne pokreće, ne dobiva moje vrijeme.

Na čemu trenutno radite i u kojem pravcu vidite dalji razvoj ovog ciklusa?

Trenutno radim na jednoj meni važnoj knjizi poezije, gdje koristim kombinaciju ručno rađenih ilustracija, akvarela, tipografije i dizajna. Nadam se da će uspjeti i da će ubrzo biti u štampi!