Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Raisa Šehu

Selma Alispahić – jedno od onih imena koje nas podsjeća da umjetnost nije samo zanat, već i moćan alat kojim oblikujemo društvo. Kroz četiri decenije rada, Selma Alispahić je oblikovala prostor domaće i regionalne scene snagom misli, čistoćom emocije i nepokolebljivom etikom – umjetničkom i ljudskom. U vremenu historijske amnezije, ona nas podsjeća na dužnost sjećanja; u doba površnosti bira dubinu; u prostoru prečica korača putem istine, koji je sve osim jednostavan.

Kao prvakinja drame Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), Alispahić i dalje iznova potvrđuje da istinska umjetnost ne poznaje umor. Iza nje je izuzetno dinamična sezona, obilježena snažnim ulogama, rediteljskim angažmanom, međunarodnim projektima i hrabrim temama. Njezina posvećenost sceni, publici i društvu ne iscrpljuje se u estetskom – ona je utemeljena na uvjerenju da umjetnost ima svrhu samo ako mijenja, budi i iscjeljuje!

Koje ste profesionalne izazove doživjeli tokom svoje karijere, i kako ste ih prevazišli?

Bilo je mnogo profesionalnih izazova u mojoj karijeri – od trenutka kada sam od najperspektivnije mlade glumice u svojoj zemlji postala babysitterka, jer sam morala preživjeti tokom rata u drugoj zemlji, pa do današnjih izazova kada se treba odbraniti od političkih nasrtaja na umjetnost, zadržati svoje ljudsko i profesionalno dostojanstvo i praviti izbore kojih se čovjek neće stidjeti. Nisam pristajala na kompromise koji bi ugrozili moj osjećaj vrijednosti, namjerno ne govorim koji bi ugrozili moju karijeru, jer ne razmišljam o svom glumačkom putu tako. Uvijek mi je bio važniji kontinuitet dobrog rada od nekog trenutnog bljeska. Obrazovala sam se neprestano, već sam bila prvakinja drame i nagrađivana glumica kada sam upisala postdiplomski studij i doktorirala komparativnu književnost, jer sam željela učiti i otvarati sebi neka druga vrata. Nisam se nikad uljuljkala u uspjeh, iako imam preko trideset domaćih i međunarodnih nagrada za svoj rad. Važan mi je korak naprijed koji napravim u odnosu na sebe od jučer, i svaki taj korak smatram svojim uspjehom. Bilo bi mi lakše u životu i vjerovatno bih bila obezbijeđena kao mnogi da sam ušla u neku stranku i iskoristila neke pozicije, ali nisam jer ne mogu razmišljati kolektivno. Ne bih podnijela da mi stranka govori šta mislim i šta radim, jer imam vlastitu pamet i moć prosuđivanja. Mislim da umjetnik mora biti snažan individualac koji brani svoj lični integritet. I ne može se svrstavati nigdje. Suština umjetnosti je upravo osvajanje slobode, a ta sloboda mora prvo biti unutrašnja.

Koliko vam znače različite forme umjetnosti — film, televizija, pozorište — i da li imate omiljeni medij?

Ja se bavim umjetnošću glume, a gluma je jednako uzbudljiva u sva tri medija. Za mene lično, pozorište je najuzbudljivije jer je stvar trenutka – predstavu ne možete prekinuti da biste nešto ispravili kao što možete na televiziji ili filmu. Zato je pozorište vrlo zahtjevno za glumca, jer se tu ništa ne može sakriti, izbrisati ili montirati drugačije. Mnogi veliki filmski glumci uvijek žele igrati u pozorištu jer znaju da se tu vidi istinski glumački zanat. Na filmu i naturščici mogu odlično funkcionirati, ali u pozorištu je to veliko pitanje. Televizija je danas izazov zbog brzine snimanja i koncentracije koja je potrebna da se za kratko vrijeme glumački uradi mnogo. Dok sam snimala seriju “Nobelovac”, imala sam jedan dan u planu pet scena u različitim vremenskim periodima, od 1941. do 1962. godine. Skakala sam iz kostima u kostim, iz perioda u period, i morala zadržati maksimalnu koncentraciju da svaku scenu uradim kako treba, i to je naravno izazov. Isto kao i film, u krupnom kadru se traži istina i misao, ali je velika prednost što se sve može ponavljati bezbroj puta dok glumac ne uradi najbolje. Tako da volim i dalje da se zanatski brusim u pozorištu, iako film i TV donose popularnost, ali nisam zbog toga u ovom poslu.

Pozorište dira ono praiskonsko u nama

U vremenu kada je pažnja sve kraća, a sadržaji površniji – šta mislite da je najvažnija misija pozorišta danas?

Pozorište je kolektivni čin, ne samo na sceni, nego i u publici. Ono dira ono praiskonsko u nama, što se tiče kolektivnog nesvjesnog i potrebe da se naši životi i historija formiraju kroz pričanje priča. Publika je dio grupe koja određene večeri u teatru prisustvuje nečem ritualnom. Pred očima se odvija priča koja nas dira individualno, ali osjećamo i da smo dio grupe, dio zajedničkog kulturološkog čina koji nam govori nešto o svijetu u kojem živimo, kao i o našem unutrašnjem svijetu. Pred nama se na sceni odvija isječak iz nečijeg života u kojem se možemo pronaći ili ga možemo u stvarnom životu prepoznati. Najvažnija misija pozorišta je da dotakne individualno u nama, kako bismo u kolektivnom bili plemenitije i bolje osobe.

Kada ste se posljednji put osjećali istinski ranjivo na sceni – i zašto?

Predstava “Cvjetovi Srebrenice” podsjetila me koliko je tuga još uvijek prisutna u nama, koliko je trauma rata i vremena poslije rata, u kojem se stalno pronalaze nove masovne grobnice i pokušavaju identificirati žrtve, još uvijek prisutna i nakon trideset godina. Mislila sam da sam tugu smjestila negdje u sebi i da je vrijeme učinilo svoje, ali se pokazalo da nije. Još uvijek boli. Otkako sam majka, boli još više.

Također, radeći predstavu “Gidionov čvor”, bila sam jako ranjiva, jer igram majku. Priča je vrlo potresna jer govori o samoubistvu tinejdžera i o susretu majke čije je to dijete i profesorice u školi nakon tragičnog čina samoubistva. Bila sam vrlo ranjiva jer sam kroz razgovore sa mladim ljudima neprestano otkrivala koliko je problem vršnjačkog nasilja prisutan, opasan i poražavajući u podacima i životnim primjerima. Stalno sam imala potrebu da vrištim i govorim i roditeljima i nastavnicima da otvore oči, da slušaju svoju djecu, da ih gledaju, da ostave sve čime se bave i sjednu sa svojim djetetom i kažu mu da su mu najbolji prijatelji. Ništa ne može biti važnije od djeteta.

”Gidionov čvor” postavlja bolno pitanje o odgovornosti odraslih u svijetu dječijeg bola i tišine. Kako ste balansirali ulogu rediteljice i glumice u ovako emotivno zahtjevnoj priči, i na koji način vas je ona kao umjetnicu transformisala?

Kada sam dobila tekst odmah sam znala da ću to raditi kao glumica, a pošto sam pred očima već vidjela predstavu odlučila sam se i da režiram. Nije to ništa neobično za glumce da režiraju, to su radili hiljadama godina dok profesija reditelja nije uspostavljena. Uostalom, svaki proces koji radim je takav da sam uvijek vrlo aktivna kao glumica, nisam od onih kojima previse treba govoriti šta da rade, ja uvijek imam ideje i rješenja koja ponudim reditelju. Ova predstava mi je bila značajna da probudim roditelje i nastavnike, ali i da djeci pokažem da nisu sami, da je teatar prostor kojeg se tiče njihov život, da teatar mora da se bavi i tako bolnim temama. Nisam imala dilemu nijednog trenutka da radim nešto što je bitno i da stojim iza toga cijelim svojim bićem. Jer tako jedino i znam da radim. Ne mogu govoriti o nekoj velikoj transformaciji mene kao umjetnice jer ja sam uvijek radila stvari koje me se tiču – nikada nisam niti u jednu predstavu ušla, a da u sadržaju nisam našla nešto što je meni važno i što mislim da je važno publici. Ali, svakako, prijalo mi je što je predstava nagrađena sa četiri međunarodne nagrade na festivalima koji imaju sjajnu reputaciju (MESS, Festival Male scene Rijeka, SKUPI festival u Skopju i Dani Jurislava Korenića u Sarajevu). Predstava je također odigrana u 20 gradova u BiH i regiji, i to smatram najvećim uspjehom, jer sam se oduvijek zalagala za decentralizaciju kulture. To sam radila kada sam igrala “Ay Carmelu”, to sam uradila i sa predstavom “Gidionov čvor”. Predstava ne nameće rješenja, nego otvara pitanja, vrlo je emotivna i ne ostavlja nikoga u publici ravnodušnim. Ljudi su je osjetili kao vrlo potrebnu, roditelji su mi govorili da će poslije predstave naći vrijeme za svoju djecu, da ih je uznemirila činjenica da su mladi ljudi povremeno ostavljeni sami, da ih moramo vidjeti i čuti. Nastavnici su govorili da su zahvalni što je neko ispričao i njihovu priču, njih koji se nalaze u delikatnoj poziciji da djecu moraju edukovati, vaspitavati, ali ponekad i nadomjestiti roditelje, da i oni kao nastavnici mogu pogriješiti, da im predstava postavlja niz pitanja koja moraju sami sa sobom riješiti. Najvažnija mi je reakcija mladih ljudi koji su mi rekli da osjećaju da im se u teatru neko obratio, da ih je shvatio ozbiljno, pogotovo ta tinejdžerska populacija koja je nekako u kulturi preskočena ili zanemarena. Jer imamo predstave za djecu, za odrasle, ali za tinejdžere rijetko – kao da su ostavljeni da taj najosjetljiviji period života nekako sami shvate i prežive. Mnogo je tišine i samoće u našim školama koje nismo svjesni, jer čujemo samo površnu graju ili brigu prosvjetnih radnika, roditelje također život melje, opsjednuti su postali materijalnim, statusima, politikom, novcem, šminkom koja nema vremena za suštinu. A djeca su jedina suština, oni su budućnost, i obraćajući pažnju na djecu, gradimo ne samo njihovu nego i svoju budućnost. Često to zaboravljamo.

Vjerujete li da umjetnost može iscijeliti kolektivnu traumu – ili je ona samo sredstvo da je prepoznamo i priznamo?

Sve kolektivno počinje sa individualnim. I dobro i zlo kao izbor ipak su individualni. Ne vjerujem u kolektivnu krivicu, jer mislim da je svaki čovjek koji je nanio zlo drugom čovjeku sam odlučio da to učini. Mogao je i odbiti, uz sigurno visoku cijenu koja se za to plaća – neki su izgubili živote zato što su odbili ubiti drugog čovjeka. Ali i to je izbor. Kolektivna trauma se također liječi individualno, tako da vjerujem u umjetnost i utjecaj koji ima na pojedinca, jer u pojedincu počinje i izliječenje.

Mi nosimo strašan historijski teret – to se vidi na svemu u našoj svakodnevici: od načina kako govorimo, s kratkim dahom i gutajući slogove, do načina kako hodamo, pognute kičme i s pogledom usmjerenim ispred sebe. Dok se ne ispravimo i ne dignemo glavu visoko, svako od nas pojedinačno – nema izliječenja. U umjetnosti možemo prepoznati kolektivnu traumu, ali je onda moramo sami sebi priznati i napraviti korake ka ozdravljenju.

Borba za svakog čovjeka

”Cvjetovi Srebrenice”. Kako je nastala ova predstava? Možete li objasniti simboliku koncepta ove predstave?

Predstava je nastala tako što su se udružile direktorica SARTR-a, Maja Salkić, i direktorica Legal Aliens teatra iz Londona, Lara Parmiani, i učinile sve da dostojanstveno obilježe, umjetničkim činom, 30. godina od genocida u Srebrenici. Nije slučajno da su dvije žene to učinile, jer kada treba biti hrabar i poduzetan onda su žene uvijek na prvim linijama fronta, pogotovo u ovom prividnom miru koji živimo. Pisac Aidan Hehir poklonio je knjigu “Cvjetovi Srebrenice” Lari, ona je kontaktirala Maju, i nakon toga SARTR je preuzeo organizaciju i realizaciju predstave zajedno sa teatrom iz Londona. Kao partner se pridružio i Internacionalni teatarski festival MESS, i to su sve tri kuće koje su uvijek bile svjesne svoje društvene uloge i koje su se trudile da njeguju kulturu sjećanja, sada možda potrebniju nego ikada. SARTR je uvijek živio svoju svrhu i razlog svog nastanka, to je borba za humanost, za svakog čovjeka, borba protiv predrasuda, osuda, borba za pravo na život svakog drugog i drugačijeg, borba protiv svih oblika fašizma i svijest o potrebi nezaborava kao ulogu za budućnost svih nas.

Probe su održane u Londonu i Pragu, zatim u Sarajevu, premijera je bila 9. jula, zatim smo igrali u Tuzli i Beogradu. Predstava je to koja dostojanstveno govori o žrtvama, o genezi zločina, o akterima, o odgovornosti, i poziva svakoga u publici da sa sobom ponese sjećanje koje je važno danas kako bismo učinili sve da se tako nešto nikada ne ponovi. Ali, nažalost Gaza pokazuje da neke lekcije nisu naučene, milioni se širom svijeta bune i dižu svoj glas protiv genocida nad palestinskim narodom, ali su nemoćni u odnosu na politiku koju vode velike sile. Narod Gaze je ostavljen kao što je bio i naš narod u Srebrenici, Foči, Višegradu, Prijedoru, Zvorniku, Sarajevu i drugim gradovima Bosne i Hercegovine gdje su ljudi stradali u organizovanom genocidu, a Evropa i svijet su gledali direktan prijenos na svojim TV ekranima. Tuga Srebrenice živi s nama, ali ova predstava podsjeća Evropu da tuga mora živjeti i tamo. Zato sam zahvalna što su umjetnici iz Velike Britanije osjetili potrebu uopće da rade ovu temu, to kazuje mnogo o njihovom ljudskom i umjetničkom integritetu, i ponosna sam što sam dala svoj mali doprinos da se glas o Srebrenici čuje i ne zaboravi.

Kako ste doživjeli rad s ekipom glumaca iz različitih zemalja (BiH, Ruanda, Ukrajina, Irska) — šta je najvrijednije u toj saradnji?

Vrlo je značajno što su se oko teme Srebrenice okupili ljudi iz različitih krajeva svijeta ujedinjeni u ideji odbrane humanosti, podsjećanja da je svaki genocid koji se dešava bilo gdje u svijetu i naš, da je svaki život vrijedan i da se moramo boriti za svakog čovjeka bez obzira odakle dolazio. Svako od nas pojedinačno je imao iskustvo ili rata ili izbjeglištva, ili borbe protiv prekrajanja historije i izvrtanja činjenica, tako da smo se odmah razumjeli. Primijetila sam da ih je boravak u BiH vrlo potresao, da su

zaista bili zahvalni što su ovdje, sve ih je zanimalo, željeli su da u potpunosti razumiju situaciju od prije 30 godina, kao i odnos prema genocidu danas. Vrlo je bitno da se predstava igra na engleskom jeziku, tek ponekad se čuje neka rečenica na maternjem jeziku svakoga od nas. Igra se na engleskom i zbog toga da dopre do što većeg broja ljudi pogotovo kad se bude igrala van BiH. Osjetili smo se bliskima jedni drugima jer smo se prvenstveno kao ljudi odazvali ovom poslu, to nije mogao biti samo još jedan posao. Svjesni smo da je ovo umjetnički čin koji poziva i na akciju, da se o genocidu govori, da ne zatvaramo oči, da ne okrećemo glavu od drugog ljudskog bića koje pati. Zahvalna sam kolegama na njihovom ljudskom odnosu i umjetničkom angažmanu.

Kako vidite reperkusije ovakvih projekata u izgradnji empatije, suočavanja s prošlošću, i izgradnji pravednog društva?

Skoro trideset godina govorim da mi nemamo izbora. Nemamo luksuz zaborava i šutnje u odnosu na sve što se dogodilo u ovoj zemlji i u regiji devedesetih godina prošlog vijeka. Ne razumijem one koji me pitaju zar se nisam više umorila od podsjećanja na Srebrenicu, ne razumijem one koji mi kažu da je prošlo trideset godina i da treba živjeti dalje. Pa naravno da treba, evo živimo dalje, ali i dalje postoje među nama majke, sestre, supruge, kćerke koje traže kosti svojih najdražih. Idemo mi dalje – ali sve dok se oni koji negiraju genocide ne umaraju i namjenski stvaraju atmosferu traume, straha i mržnje, ni ja se neću umoriti od istine. Priznavanje genocida bi bio veliki korak u izgradnji pravednih društava na ovim prostorima. Ali nekome ovdje odgovara mržnja, iživljavanje nad žrtvama i sijanje straha. Putujem i radim po regiji godinama, i mislim da takvo stanje odgovara kriminalcima, pljačkašima, mafijašima jer tako čuvaju svoje na krvi stečeno bogatstvo. Ali mi nije jasno, kad im je dosta, kad će biti dosta krvi, smrti, ubijanja. Običan svijet želi da živi obično, da odškoluje svoju djecu, da živi u nekom miru i sigurnosti. I nikad mi neće biti jasno da postoje oni koji ovaj trenutak koji se zove život koriste za mržnju. Nikad mi nije bilo jasno, niti će. Ima mnogo mladih ljudi u regiji koji ne žele da žive sa teretom rata, koji žele da budu građani svijeta, roditelji su gori, djeca su dobra. Roditelji imaju dužnost da idu putem pomirenja, empatije, pa će onda i djeca. Vjerujem da ima mnogo dobrih ljudi koji se ne možda ne čuju, ali ima mnogo dobrih ljudi, sretala sam ih, pričala s njima, razumjeli smo se.

Kakav je život ove predstave dalje?

Predstava “Cvjetovi Srebrenice” ima svoju premijeru u Londonu u oktobru. Tamo će biti odigrano šest predstava, zatim dvije predstave u Oslu, i u novembru dvije predstave u Pisi. Postoji mogućnost za još neka gostovanja, ali o tome će odlučiti produkcijski tim. Smatram velikim uspjehom SARTR-a i Legal Aliens teatra to što su prije svega ovu produkciju ostvarili – to je u današnje vrijeme veliki poduhvat, pogotovo u atmosferi Evrope koja sklanja pogled i okreće glavu od genocida koji joj se pred očima dešava. Progovoriti o Srebrenici na ovaj način je hrabar i značajan čin.

U protekloj sezoni bili ste aktivni na više važnih projekata – koje biste izdvojili kao posebno vrijedne i zašto?

Sezonu koja je iza mene obilježile su pored predstava koje smo spominjali, kao i još dvije meni vrlo važne predstave. To je “Žena himna” koju sam radila sa kolegama u Hrvatskoj, prema tekstu Davora Špišića i u režiji Roberta Raponje. Predstava je bitna jer govori o životu pjesnikinje Paule Preradović, autorice austrijske himne – ali još bitnije govori o jednoj porodici koja prolazi vihore svjetskih ratova na ovim područjima, o ženama koje su stubovi porodica dok muškarci nestaju u besmislenim sukobima, o sudbinama koje su zaboravljene, o milionima poginulih u nečijim mračnim političkim igrama. I predstava je važna jer je igraju četiri žene, svaka uloga je za sebe snažna i upečatljiva, to je teatar koji počiva na glumicama, čistoj emociji i jasnoj i znalački vođenoj priči. Teatar koji mene najviše zanima. Također, u maju ove godine imala sam premijeru predstave “StećakLand” u Kamernom teatru 55 prema tekstu Vedrana Fajkovića i u režiji Kenana Kulenovića, a u saradnji sa udruženjem za digitalizaciju kulturne baštine Digi.Ba. Predstava je meni bitna jer je revolucionarna, ne samo da podsjeća na važan dio naše historije govoreći o stećcima i njihovoj simbolici, nego smo i prvi put uveli VR na pozorišnoj sceni, gdje ja na licu mjesta u virtualnoj realnosti na sceni stvaram stećak posvećem kraljici Katarini Kosači i njenoj ljubavi prema Bosni i Hercegovini. I vrlo sam ponosna na činjenicu što sam jedina glumica na ovim prostorima, a mislim i mnogo šire, čiji se radovi nalaze u dva najveća muzeja u Bosni i Hercegovini, “Ay Carmela” kao stalna postavka Historijskog muzeja BiH i “SheLeaders”, VR aplikacija o vladaricama Balkana, kao stalna postavka u Zemaljskom muzeju BiH. Imam mnogo razloga da budem zahvalna na svakom trenutku svog života, kao i na tragovima koje ostavljam.

Moramo misliti kakve tragove ostavljamo

Kako se nosite s tišinom poslije aplauza? Da li vas ona opušta ili tjera na preispitivanje?

Zavisi šta igram. Ali predugo sam u pozorištu, od djetinjstva – dakle, preko 40 godina – i do sada sam već izgradila mehanizme koji su profesionalni i lični, tako da se mogu potpuno dati dok sam na sceni, ali isto tako odmoriti i isključiti van scene. To je i stvar treninga, iako me predstava, kada je radim, kada sam u procesu, ne napušta gotovo nikada. Čak i kada odigram premijeru, razmišljam šta je sve urađeno, šta je možda moglo biti drugačije, ali nikada nisam nezadovoljna. Znam da u svakoj ulozi dajem sve od sebe, ne štedim se i nekako sam mirna jer znam da sam uradila najbolje što sam mogla u tom trenutku.

Postoji li uloga koju još niste odigrali, a duboko je priželjkujete – bilo iz domaće ili svjetske dramaturgije?

Često mi je postavljano to pitanje i svaki put kažem da ne postoji. Odigrala sam mnoge velike i teške uloge… Anu Karenjinu, Silviju Plat, Katarinu Kosaču, Carmelu, Damu s kamelijama, Hasanaginicu, Karolinu Nojber i mnoge druge, i uvijek sam radila s mišlju da je svaka uloga bila meni namijenjena i da me je pronašla. Odigrala sam ono što je bilo na mom putu, baš za mene – nikada nisam žalila za nekim ulogama zato što ih nisam odigrala. Svaka uloga mi je bila uzbudljiva, svaka me je nečemu naučila, u svakoj sam otkrila neki novi kutak vlastite ličnosti i smatrala sam to velikim bogatstvom.

Ne mislim toliko o ulogama, koliko o pričama koje pričam. Mislim da smo mi glumci prvenstveno storytellers – mi pričamo priče o čovjeku i životu, i služimo ulozi u toj priči. Svakoj ulozi sam služila – tu se nikada nije radilo o meni, radilo se o tome da sobom, svojim tijelom, umom i emocijama najbolje što mogu ispričam priču o toj osobi koja se našla u određenim životnim okolnostima.

Oslobodila sam se davno ega u umjetnosti i postala provodnik, medij, sluga, posrednik – kako god hoćete – za neku priču koja će poučiti, zabaviti, rastužiti, obrazovati… i što je najvažnije, dotaći publiku. Mislim da to ljudi koji me gledaju osjete, i zato osjećam veliko poštovanje i ljubav od onih koji me gledaju. I beskrajno sam zahvalna svakom pojedinačno u publici na tome.

Šta biste poželjeli mlađim generacijama glumica i glumaca u BiH — šta im poručujete iz vlastitog iskustva?

Želim im da se raduju, da nikada ne izgube radoznalost i želju za učenjem. Poručujem im da rade na sebi, da se obrazuju, da gledaju i razumiju život i čovjeka sa svim njegovim/njenim vrlinama i manama. Da ne sude, nego da razumiju. Da žive bez predrasuda, da slušaju pažljivo i gledaju duboko, da dišu slobodno, da se klone onih koji ih sputavaju, da idu za onima koji će stati iza njih i dati im vjetar u leđa, onima koji će im širiti, a ne kresati krila.

Da ne vjeruju previše ni pohvalama ni pokudama, nego da se svako veče pogledaju u ogledalo. Da budu pametni, da čitaju i putuju, da znaju da je svijet veliki i da su jedine granice u njima, a nikako izvan njih… I da je ovo što žive trenutak – i na sceni i van nje – i taj trenutak treba odživjeti do kraja, bez zadrške, jer sutra će doći nečiji drugi trenutak kome treba da se raduju. Taj trenutak neće oduzeti ništa od njihovog trenutka, ako su ga iskreno i do kraja odživjeli.

I što je najvažnije – da žive i stvaraju bez straha od greške, od predrasuda, od mišljenja drugih ljudi. Moj otac mi je dao najvažniji savjet u životu: “Najvažnije je ne izdati sebe.” A ne izdati sebe zahtijeva hrabrost da se diše duboko, da se živi slobodno, da se stvara s radošću – i da znamo da je svaki trenutak trag. Moramo misliti kakve tragove ostavljamo.