Razgovarala: Dragana Brkić-Hodak
Fotografije: Privatna arhiva, Denis Ruvić, Ana Đikoli
Sarah Butterworth je britanska umjetnica sa preko 30 godina iskustva u radu u sektorima obrazovanja, zaštite životne sredine i baštine. Njene kreacije su teatralne, osvijetljene, ekscentrične i često kulminiraju proslavama na otvorenom. Ona je kreativni i umjetnički direktor Udruženja Emerald Ant CIC, u kojem producira mnoge predstave i projekte za škole. Ove godine učestvuje kao umjetnik u rezidenciji u projektu Slavimo različitost (Celebrating Diversity) kao likovni edukator na izložbi fotografija Istinska priča o karnevalu (The True Story of Carnival) britansko-trinidadskog umjetnika Bandele Iyapo. Nakon sjajnog gostovanja Graysona Perryja 2017. godine sa izložbom Taština malih razlika, British Council u saradnji s Umjetničkom galerijom Bosne i Hercegovine ponovo donosi našem društvu neobičnu i inspirativnu izložbu, uz brojne edukativne i kreativne sadržaje.
Sarah Butterworth, Bandele Iyapo, Aida Šarac-Berbić | Otvaranje izložbe “Istinska priča karnevala”, UGBIH, mart 2026.
Sarah, poznati ste po svojim projektima za djecu školskog uzrasta, koji su prepoznati po kvaliteti i originalnosti, a ujedno se sastoje od neobičnih kreacija. Na primjer, tu je pozorišna predstava Restaurant Iguana, u kojoj publika može ući i večerati kao u pravom restoranu, ili kreacija Horace Pliosaur, napravljena za Jursku obalu, lokalitet svjetske baštine UNESCO-a star 186 miliona godina. Također, otkrivate i slavite bogatu i daleku prošlost engleskog sela, poput gradine Badbury u Dorsetu, koja datira iz željeznog doba, ili djeci priređujete neobične kombinacije događaja, poput staze u šumi na kojoj će sresti mali orkestar koji svira, divovskog mrava dugog osam metara od papira, te kostimirane učesnike sa rekvizitima u polju prekrivenom cvijetom zvončića. Trenutno radite na projektu upoznavanja školske djece s rijekama Zapadnog Dorseta u Engleskoj. Projekte Udruženja Emerald Ant redovno finansijski podržavaju Vijeće za umjetnost Engleske i Fond za baštinu Nacionalne lutrije Ujedinjenog Kraljevstva, a također ste partner s raznim udruženjima i fondacijama koje se bave zaštitom divljih životinja, te aktivno sarađujete s muzejima i drugim specijalizovanim organizacijama. Kako ste postali likovni pedagog? Odakle dolazi vaša velika lična inspiracija i ljubav prema divljini, prirodi i dalekoj prošlosti?
Hvala na tako sjajnom predstavljanju! Pravo mi je zadovoljstvo biti ovdje u Sarajevu. Pitali ste kako sam postala edukator… Osjećam se kao da sam na pola puta između svojih roditelja: moj tata je bio vizualni umjetnik, gotovo opsjednut stvaranjem, uvijek nad svojim blokom za skiciranje i praveći smiješne male ilustracije. Moja mama je istoričarka umjetnosti, koja nam je također predavala istoriju u školi. Gajim strastveno zanimanje za istoriju i politiku, a ujedno sam vrlo kreativna osoba. Vjerujem da nam znanje o prošlosti pomaže da razumijemo sadašnjost, pa vodim umjetničke projekte koji imaju snažnu komponentu istorijskog istraživanja, gdje učesnici mogu saznati više o mjestu u kojem žive, steći osjećaj ponosa i želju da ga očuvaju kao posebno. To mogu biti kosti iz doba jure pod našim nogama, zvončići koji prekrivaju drevnu šumu u proljeće ili rijeke koje se povezuju s biodiverzitetom. Sve više približavamo ljude njihovom lokalnom okruženju, jer je to ključno u ovom vremenu klimatskih promjena. Događaji koje organizujemo kao Emerald Ant usmjereni su na stvaranje zajedničkih sjećanja, a ponekad i na inspiraciju za promjenu ili akciju.
Sarah Butterworth, “Foxy”
Kako djeca reaguju na vaše kreacije? U kojoj mjeri uspijevate da ih približite dalekoj, izumrloj prošlosti planete Zemlje, prirodnim ljepotama Engleske kojoj prijeti zagađenje ili industrijalizacija? Koliko kroz vaše projekte uče o opštoj i lokalnoj prirodnoj baštini?
Djeca obično vole naše projekte, mislim da je to zato što imaju smisla. Ako posjećujete rijeku i učite koliko je zagađena, sigurno ćete želeti nešto učiniti po tom pitanju. Pa zašto ne biste sarađivali sa svojim prijateljima i nekim umjetnicima kako biste stvorili cijelu gomilu riječnih stvorenja i prenijeli poruku? Toliko učenja u školi nema očiglednog smisla; 70% toga se čini da se svodi na pokazivanje da možete učiti, bez prilike da zapravo primijenite ono što naučite u stvarnom svijetu. Djeca uživaju u svom doprinosu jer to zaista ima smisla.
Približavamo djeci njihovo naslijeđe uključivanjem stručnjaka u naše projekte. To mogu biti paleontolozi, arheolozi, istoričari, ekolozi ili bilo koji drugi stručnjak; ponekad je to samo neko ko posjeduje mlin i mnogo zna o njemu. Često crpimo stručnost od penzionisanih volontera muzeja u Velikoj Britaniji, mnogi od njih bivši nastavnici i profesori željni da doprinesu svojim zajednicama. Učenje iz prve ruke od stručnjaka znači da djeca mogu uroniti u sadržaj muzeja ili učiti na otvorenom, rukujući fosilima, slušajući pjevanje ptica i identifikujući rijetke biljke pred sobom.
U našem sljedećem projektu, Mjehurići i cviljenje (nazvanom po posebnom britanskom jelu Bubble and Squeak, koje se sastoji od kuhanog krompira i kupusa pomiješanih i isprženih), definitivno ćemo skrenuti pažnju djece na teško stanje rijeka u njihovom mjestu, ali će shvatiti da je to simptomatično za situaciju rijeka širom Velike Britanije. To je strašna, alarmantna situacija koja se brzo približava tački bez povratka i nemamo drugog izbora nego da djelujemo. Za mnoge druge projekte Emerald Ant nema tako hitne potrebe da se detaljno objašnjavaju okolnosti. Srećom, djeca u Velikoj Britaniji iskazuju stvarnu predanost zaštiti životne sredine, a nastavnici su veoma zainteresovani da osiguraju da djeca odrastaju sa razumijevanjem da će biti čuvari okoliša sutrašnjice. Nema pritiska, zar ne?!
Umjetnik Bandele Iyapo, britanski ambasador u BiH Julian Reilly | Otvaranje izložbe “Istinska priča karnevala”, UGBIH, mart 2026.
Trenutno ste angažovani kao likovni edukator na izložbi fotografija Istinita priča o karnevalu britansko-trinidadskog umjetnika Bandele Iyapo, u okviru projekta Slavljenje različitosti. Ova izložba govori o istoriji lokalnog stanovništva afričkog porijekla i njihovoj želji i potrebi za oslobođenjem od ropstva. To je vrlo teška tema, koja kroz različite oblike umjetničkih radionica na edukativan i kreativan način može evocirati istoriju i snagu ove borbe. Također, izložba je inspirativna za sve – od najmlađih do populacije treće životne dobi – da se pridruže radionicama i saznaju više o ovoj temi na zabavan način. Koje radionice i sadržaji konkretno prate ovu izložbu? Kakav karneval možemo očekivati kao završni oblik ovih aktivnosti i veliko finale izložbe?
Da, teme su zaista savremene u svijetu u kojem sada živimo. Postoji strah i osjećaj da smo na milost i nemilost moćnijih i bogatijih. Fotografije i priča imaju veliki utjecaj, ali su istovremeno radosne i pokazuju kako zajednička umjetnost može osloboditi ljude svih nacionalnosti i porijekla, čak i ako je to privremeno. Izložba nas inspiriše da se zauzmemo za svoja prava i da ne dozvolimo da nas moćni i bogati gaze. Tema je previše aktuelna u zaraćenom svijetu, pa nije nimalo iznenađujuće da su grupe odraslih željele da naprave čitav niz maskota današnjih političara-negativaca i zlikovaca. Bandeleova kolekcija fotografija obraća se mnogim generacijama na Trinidadu i u Bosni, inspirišući snagu i otpornost.
Za djecu koristimo radionice da inspirišemo kreativnost, ohrabrujući ih da isključe ekrane i zaprljaju ruke – nešto što je sve rjeđe u našem tehnološkom dobu. Pokušavam ponuditi grupama niz tehnika i metoda, od kolaža i štampe do strukturne gradnje. Nadam se da je svaka osoba inspirisana da ih više istražuje kod kuće ili u školi. Važno je da nastavnici i profesori dođu i ponesu nove metode kako bi se prilagodili učenicima i onome što se dešava u samoj učionici.
Stvaranje i izvođenje maski te rekvizita za karneval odnosi se na timski rad, kada se stvara „kao jedno“ – kretanje i rad postaju jedan glas, boja i oblik idu zajedno. To je vrijeme za saradnju, kada ostavljamo po strani konkurentnost i međusobno takmičenje. Očekujem veoma šareni karneval ove srijede. Aida Šarac Berbić, muzejski pedagog, uspješno je angažovala ljude širokog spektra uzrasta, sposobnosti i porijekla, i zaista ćemo „slaviti raznolikost“.
Sarah Butterwoth u Umjetničkoj galeriji BiH, mart 2026.
Kakvi su vaši lični utisci o izložbi Istinska priča o karnevalu i o umjetnosti Bandelea Iyapa?
Volim kolekciju karnevalskih slika, posebno one koje pričaju priču o karnevalu „iza kulisa“, onu stranu s kojom sam bolje upoznata – naporan rad koji se ulaže dok se pripremamo za završni događaj, muzičari su na probama, umjetnici još uvijek stvaraju, a djeca uvježbavaju plesove.
Slike izvođača na ovim fotografijama su zaista snažne i lijepo komponovane. Umjetnik Peter Minshall radio je na nekim teksturiranim kostimima, a likovi nose puno „hrabrosti“ i naracije – u svojoj odjeći nose svoj prošli život. Bandele nam kroz svoju priču donosi nešto vrlo oživljavajuće, podsjetnik da se uzdignemo iznad politike i prihvatimo život i ljude oko sebe.
Umjetnik Bandele Iyapo | Otvaranje izložbe “Istinska priča karnevala”, UGBIH, mart 2026.
Znamo da umjetnost sama po sebi možda ne može promijeniti društvo, ali može promijeniti percepciju, doživljaj i iskustvo pojedinca. Koliko umjetnost i lična kreativnost, individualno izražavanje, mogu biti terapija kada sve druge terapije daju malo napretka ili rezultata? Koliko umjetnost pomaže osobama s teškoćama u učenju, autizmom ili nekim oblikom fizičkog invaliditeta?
Vjerujem da umjetnost ima moć promijeniti društvo. Vidim kako su ljudi emotivno dirnuti i žele učiniti više nakon projekata. Grupna umjetnost može biti vrlo moćna – može podići svijest, potaknuti emocije, promijeniti mišljenje i inspirisati ljude na akciju. U projektu Emerald Ant Rivers planiramo organizovati dva događaja u zajednici, oba s jasnim porukama kroz umjetnička djela, potičući ljude da poduzmu praktične akcije za zaštitu okoliša – jednostavne stvari koje mogu učiniti kod kuće, a koje kolektivno prave pravu razliku.
Nisam stručnjak za kliničku art terapiju, ali svi znamo da je stvaranje urođeno i da ima terapeutska svojstva. Svako ko je naslikao sliku ili otpjevao pjesmu zna da nam umjetnost, muzika i performans daju glas, a za ljude kojima je teško oblikovati riječi ili vokalizirati, izražavanje osjećaja i emocija može biti vrlo terapeutsko i izliječujuće. Umjetnost može dati glas onima koji se ne čuju; u Velikoj Britaniji radimo s izbjeglicama i tražiteljima azila koji su često marginalizovani u društvu. Također sam lično vidjela kako umjetnost može izgraditi samopouzdanje ljudi koji borave u zatvoru.
Umjetnost također pomaže u razvoju motoričkih sposobnosti, što zauzvrat gradi samopouzdanje. Baš neki dan, na našim radionicama u Umjetničkoj galeriji BiH, vidjeli smo kako je tinejdžerka prvi put naučila da reže kružnim makazama, a radost na njenom licu bila je fantastična za vidjeti.
Sarah Butterwoth u Umjetničkoj galeriji BiH, mart 2026.
Velika Britanija i britansko društvo uopšte trenutno su daleko ispred Bosne i Hercegovine u oblasti inkluzivne politike u umjetnosti, kulturi, obrazovanju, zaštiti životne sredine i pitanjima infrastrukture. Možete li nam reći više o tome kada je ova politika postala standardni način planiranja i rada i kada je dala prve rezultate?
Mnogi od nas smatraju da je EDI dobra stvar i da je ne treba dopustiti da propadne. Da, imamo inkluzivnu strategiju zvanu EDI (Equality, Diversity, Inclusion), što znači „Jednakost, raznolikost i inkluzija“. Neprofitne kompanije koje se javno finansiraju potiču se da imaju EDI politiku kako bi osigurale da njihov rad dosegne marginalizovane grupe i one koji bi imali najviše koristi. EDI je uslijedio nakon usvajanja Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja je stupila na snagu 2000. godine u Velikoj Britaniji, i Zakona o jednakosti 2010. godine, koji je imao za cilj sprječavanje polne i rasne diskriminacije na radnom mjestu. Ovi zakoni rade na stvaranju inkluzivnijeg društva i štite devet ljudskih karakteristika, navodeći da bi bilo nezakonito diskriminisati ljude na osnovu dobi, rase, pola, invaliditeta, seksualne orijentacije, religije, trudnoće, braka i promjene pola. To što je zakon na snazi, naravno, ne znači da se uvijek dobro sprovodi u praksi i svakodnevnom životu – još uvijek postoji mnogo diskriminatorskog ponašanja u društvu.
Kulturni pokreti poput Gay Pridea i Me Too, kao i uzori u umjetnosti, učinili su mnogo kako bi utjecali na društvo prema usvajanju EDI-ja. Jedan od umjetnika koje poznajete je Grayson Perry, a njegovo preoblačenje u drugu osobu, na primjer, pomoglo je u smanjenju diskriminacije transvestita. Naše politike pružaju smjernice o tome čemu bismo trebali težiti u umjetnosti zajednice, a svaka prijava za finansiranje kvaliteta projekta pita šta radimo u vezi s EDI-jem.
Dobar primjer EDI-ja na djelu bila bi kompanija poput Extraordinary Bodies, gdje osobe s invaliditetom izvode nevjerovatne cirkuske predstave. Još jedna kompanija koja je u prvim redovima jednakosti je Diverse City, s kojom smo sklopili partnerstvo 2025. godine. Oni se zalažu za „umjetnost osoba s invaliditetom“ kao specifičnu umjetničku formu. Postoje i kompanije koje stvaraju izrazito „senzorno pozorište“ za osobe sa invaliditetom i neurodiverzitetom – to je vrlo specifična i posebna umjetnička forma. Umjetnici zainteresovani za ovo mogu potražiti knjige Oily Cart i Frozen Light. Također preporučujem knjigu Senzorno pozorište autora Tima Webba.
Projekat zbližavanja afganistaske i britanske kulture | Chesil Beach, 2025.
Parada umjetnosti i prijateljstva u Portlandu | Dorset, ljeto 2024.
“Caterpillar” (Gusjenica)
U periodu između 1994. i 2006. godine bili ste regionalni menadžer za Balkan organizacije War Child Netherlands i menadžer programa Children’s Aid Direct u Sjevernoj Makedoniji. Također ste vodili kreativni program za djecu nakon zemljotresa u Bamu (Iran) 2003. godine ispred organizacije World Vision. Radili ste u školama, kampovima, muzejima, zatvorima, bolnicama, ruralnim centrima kulture i domovima za starije osobe. Kakve utiske nosite iz ratom razorene Bosne i Hercegovine – kontakte, prijateljstva i sjećanja na saradnju s lokalnim stanovništvom? Odakle lično crpite snagu i energiju za rad s ljudima koji žive u područjima direktno pogođenim sukobima i ratom, osjetljivim i socijalno ranjivim zajednicama?
Da, zapravo sam naučila svoj zanat ovdje u Bosni 1990-ih. Tada sam imala oko 24 godine. Volontirala sam za nevladinu organizaciju The Serious Road Trip – imali smo londonski autobus i flotu žutih kamiona s crtanim likovima za pomoć. Bila sam jedna od tri žene koje su oslikavale murale u kolektivnim centrima s djecom. Radile smo u domovima za djecu bez roditeljskog staranja u Mostaru, Travniku i ovdje u Sarajevu, u Hrasnom, u periodu prije Daytona. Naravno, sva ta sjećanja su vrlo snažna u meni.
Iskustvo koje sam tada stekla produbilo je moju posvećenost praksi umjetnosti u zajednici. Kao što ste spomenuli, vodila sam programe zasnovane na umjetnosti za djecu u Bosni, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu s War Childom i drugim nevladinim organizacijama. Završila sam dvije master diplome koje su podržale ovaj rad, radila sam i za UN, te otišla u Iran nakon zemljotresa u Bamu, koristeći umjetnost kako bih pomogla u obnovi okruženja za učenje za djecu. Kulturna razmjena, a posebno povezivanje škola, oduvijek mi je bila vrlo dragocjena. Oduševljena sam što ove sedmice radim u Nacionalnoj galeriji Bosne i Hercegovine, koristeći karnevalsku umjetnost, ali radim mnogo više od karnevala – duboko sam posvećena ekološkom obrazovanju kroz umjetnost.
Redovno se vraćam ovdje od 90-ih i govorim dovoljno bosanski da se mogu snaći, a Sarajevo mi je kao dom, prava kuća. Imam jednog ili dva prijatelja iz tog doba koji su još uvijek ovdje – to su muzičari iz Sarajevskog bubnjarskog orkestra i ljudi koji su vodili barove i muzičke klubove. Nadam se da ću neke od njih vidjeti tokom sljedeće sedmice. Mnogi ljudi su, međutim, otišli ili smo izgubili kontakt.
Oduvijek sam uživala u bosanskoj kulturi i ponekad, kad sam DJ u Velikoj Britaniji, niko ne može odoljeti plesu uz balkanski ska! Dubioza Kolektiv je jedan od bendova koje sviram. Moje balkanske noge su još uvijek nemirne i voljela bih učestvovati više u kulturnoj razmjeni, a možda se i povezati sa školama po pitanjima zaštite životne sredine i okoliša, ako se ukaže prilika.
“Prehistorical Buffalo” (Praistorijski bizon)
“The Iggy” (Iguana Igi)
