Foto: Nikola Blagojević

Sarajevski bend Velahavle je, nakon gotovo deset godina pauze, objavio novi album. Snimanje je završeno dan uoči početka lockdowna, a zatim je uslijedilo čekanje da se steknu uslovi za odlazak u Beč na postprodukciju, mix i master, koji je završen tokom 2021. godine. Pored frontmena Samira Hodovića, u snimanju albuma “22:22” učestvovali su i Nino Škiljić, Dino Šukalo, Adi Avdić, Nedžad Mulaomerović, Maja Buha i Ina Hamzić, dok je na produkciji zvuka radio Vlado Džihan. O izazovima sa kojima su se susreli, te planovima za nadolazeći period, razgovaramo sa Samirom Hodovićem frontmenom benda Velahavle.

Zašto baš naziv “22:22”? Je li zanimljiv isključivo zbog numerologije ili postoji neko dublje značenje?

Naziv “22:22” se zapravo sam nametnuo tokom snimanja. Numerološko značenje sam doznao naknadno, odnosno nakon što je definitivno odlučeno da bi se novi album trebao tako zvati. Parafrazirano značenje je da ti univerzum šalje poruku da si na pravom putu. Odluka o imenu je donesena zato što sam često viđao taj niz brojeva dok smo radili na albumu. Nema neko skriveno značenje, samo mi je bilo logično.

Moglo bi se činiti da je za odluku o upuštanju u snimanje albuma, čiji je naglasak na kvaliteti, u doba kada je šund duboko ukorijenjen u sve pore bosanskohercegovačkog društva potrebno mnogo hrabrosti i odricanja?

Nema tu hrabrosti nikakve – ili te zanima muzika (ili bilo koji drugi posao) ili ne. Ako te već zanima, onda je to više potreba nego hrabrost, a odricanje je, kao i u svemu drugom, neminovnost.

U februaru je predstavljen spot za pjesmu “U ovom gradu”, koji je režirao Mario Ilić. Vizuelno se znatno razlikuje od vaših ranijih spotova. Naizgled jednostavni kadrovi, uz naglašen kontrast, savršeno oslikavaju ljubavnu atmosferu singla. Odakle je ovog puta stigla inspiracija?

Mario je reditelj kojem je inspiracija vrlo dostupna, jer je izraženo vizeulni tip, što dokazuju svi njegovi radovi Naravno, mi smo razgovarali o tome kakav vizual treba da postignemo da bi se slika spojila s tonom, ali ni tokom tih razgovora nisam imao nijednu primjedbu na njegove ideje, koje će ljudi vidjeti i u narednim spotovima. S ovog albuma planiramo objaviti još tri spota, a cilj nam je da dva objavimo tokom ljeta.

Pjesmu “Kad ti kažu” su, pored tebe, napisali Damir Karišić (Karinho), Kenan Cikotić (Black Beriz) i Kerim Panjeta (Stoposto). Posljednja dva imena su itekako poznata mlađim generacijama. Imaju li mladi reperi potencijala da poboljšaju bosanskohercegovačku muzičku scenu?

Već su je poboljšali. Stoposto je neko za koga mislim da je najbolje što Sarajevo trenutno ima. On je kompletan umjetnik, a ne samo MC.

Reakcije slušatelja su itekako pozitivne, s obzirom da ovo nije komercijalni album.

Mislio sam da su te podjele na komercijalnu i nekomercijalnu muziku izumrle prije 20 godina. Čini se da i dalje postoji pretenciozno, nezrelo i unaprijed stečeno mišljenje da ako je nešto pop, odmah ne valja, a ako je malo alternativnije da valja i da joj treba neka podrška zato što ljudi ne kontaju poentu. Nemojte upadati u tu zamku. Muzika je muzika – ili rezonuje s publikom kojoj se obraćate ili ne.

Stekao se utisak da su slušaoci (i još važnije, slušateljke) pokušavali od pojave benda Velahavle da ga svrstaju u neki muzički žanr, ali to jednostavno nije bilo moguće jer gotovo svaka stvarka je zvučala drugačije. Ovaj posljednji album tek je dodatni upitnik svima koji su tražili policu u koju će smjestiti Velahavle. Kako ti to vidiš, da li si na početku uopšte imao neku svoju viziju kako bi trebalo da izgleda Velahavle ili si se samo prepuštao muzici, pjesmama, pa kuda te one odvedu?

Nerobovanje žanrovima je došlo prirodno, jer spektar žanrova i muzike koja je utjecala na mene je baš širok. Kada smo tek kretali to je predstavljalo mali problem jer nismo mogli naći izdavača, s obzirom da su većina njih  tada bili žanrovski opredijeljeni. Tada smo se već odlučili za samoizdanja, odnosno bili smo prinuđeni na to, i kako tada, tako i sada to radimo, što je u ovom vremenu manje više normalno, s obzirom da je izdavačkih kuća sve manje i postaju besmislene. Raduje me činjenica da umjetnici već godinama mijenjaju i eksperimentišu sa raznim žanrovima, i da se shvatilo da su žanrovi imaginarni zid koji je nepotrebno stajao.

Iako rad benda definitivno najviše prožima ljubav, ovaj posljednji je to valjda i konačno potvrdio. Kako uopšte jednom pjesniku i umjetniku dolazi inspiracija, da li se više pjeva o ljubavi kada ljubavi nedostaje, ili onda kada je ima i više nego što treba?

Dobro pitanje o kojem, moram priznati, nisam razmišljao. Mislim da je ljubav uvijek subjektivna i iskustvena stvar, ono kako ja percipiram ljubav i kako mene pokreće ili paralizira je jedinstveno za mene, kao što je i za tebe, i baš zbog toga mislim da je ona nepresušna tema, i da se zato toliko piše o njoj. Vjerovatno najviše iz potrebe, i pošto je uvijek jedinstvena, onda i inspiraciju vučeš iz te jedinstvenosti, ono što nakon toga dolazi je koliko će, i da li će uopšte, rezonovati sa ljudima tvoja percepcija.

Prošlo je dovoljno vremena da možeš ocijeniti kako je album prihvaćen u raji, da li su to većinom stari fanovi, šta čuješ na ulici, kako se fura ovo posljednje što ste napravili?

Jedini način da se to procijeni će biti kada krenemo sa koncertima, što je uskoro. Svaki drugi način procjene te može dovesti u zabludu, mislim na direktne razgovore sa ljudima ili putem socijalnih mreža. Ljudi često hvale nešto iz kurtoazije, što je sasvim normalno da im to nije previše bitno i da iz pristojnosti žele nešto da pohvale. Takve stvari te mogu dovesti u zabludu, i onda su koncerti jedina mjerljiva stvar, ako uopšte nešto tako treba da se mjeri. Ono što je bitno za ovaj album, i za mene lično, jeste da po prvi put u životu uopšte ne brinem o tome, znam koliko sam zadovoljan njim, u tom osjećaju uživam i to mi gradi određenu vrstu samopouzdanja i u ovu ploču i u izvođenje na koncertima. Daleko od toga da ne želim da dođe do što većeg broja ljudi, i da ne želim da rezonuje s njima, samo je razlika što se ne opterećujem ovog puta jer vjerujem da hoće, čak i sporijom varijantom, bez suludog samopromovisanja.

Šta je ono što te najviše privlači kod drugih osoba, kako se ljudi uopšte zbližavaju, neovisno o tome da li se radi o partneru ili jednostavno o osobama s kojima se družiš. Kakve ljude puštaš u svoj život?

Moram istaći da sam ja neko ko je blagoslovljen na hiljaditu svojim krugom prijatelja, i da mi je to, pored zdravlja i porodice, sigurno najvažnija stvar kojom sam počašćen i koju njegujem. Nažalost, mnogi ljudi teško stvaraju dobra prijateljstva ili teško postižu zadovoljstvo sa partnerom, a jedan od mogućih razloga je taj što vrijednuju i traže pogrešne stvari, posebno u ovo vrijeme samopromocije na mrežama i guranja pogrešnih osobina i kvaliteta u prvi plan. Najveći hajp se stvara oko ljudi koji uslikaju ruku na volanu bijesnog auta i smatraju da je to uspjeh, a u isto vrijeme ne shvataju da su stvarno uspješni ljudi oni koji ne mjere uspjeh količinom novca. Takvi najčešće uopšte i ne koriste socijalne mreže, tu ćete ih rijetko vidjeti. Stoga bi odgovor na tvoje pitanje bio, kako za prijateljski tako i za partnerski odnos, da me kod ljudi najviše privlače pamet i ljubaznost. Sigurno dvije najseksi stvari koje možete da imate.