Dok sam čitala Rikardovu biografiju, postalo mi je jasno zašto mi je na molbu da pošalje kratku biografiju, odgovorio: “Imam biografiju, ali nemam kratku.” Tako je meni pripao zadatak da za ovaj intervju izdvojim samo dio njegovog stvaralaštva i brojnih izložbi koje je imao u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama u svijetu. Interesovanje Rikarda Druškića za umjetnost budi se još u srednjoj školi, s najvećim fokusom na ilustraciju i digitalnu umjetnost. Rikardo u svom radu koristi kombinaciju umjetničkih tehnika kao što su slikanje, ulična umjetnost i ilustracija. U neke od njegovih projekata spadaju i ilustracije za knjige. Njegovi radovi su bili izlagani u mnogim umjetničkim galerijama, institucijama i javnim prostorima u svijetu, u vidu samostalnih i grupnih izložbi. Na početku pandemije koronavirusa organizuje svoju prvo videoizložbu „Buđenje svijesti” u saradnji a Udruženjem „Pomozi.ba”. Vrijednost tog projekta prepoznala je i Evropska unija, što je rezultiralo saradnjom i novim projektom: „Buđenje solidarnosti”, u sklopu kojeg Rikardo oslikava pet murala u pet različitih bosanskohercegovačkih gradova.

Piše: Duška Amidžić
Foto: Zlatan Menković

Rikardo Druškić rođen je 1990. godine u Zagrebu, a većinu svog života provodi u Sarajevu. Prvu samostalnu izložbu imao je u Galeriji Boris Smoje u Sarajevu 2014. godine. Jedan je od finalista na takmičenju „Art Revolution“ u Taipeiu 2014. godine, dok u istom periodu njegovi radovi Madness Continous i Depth bivaju izabrani od platforme za promociju savremene umjetnosti see.mee za predstavljanje na čuvenom Times Squareu u New Yorku. Bio je jedan od prvih učesnika Festivala ulične umjetnosti (FUU) u Sarajevu 2016. godine, prilikom kojeg se njegov rad prenosi u javni prostor. Na inicijativu Pozorišta mladih Sarajevo oslikao je mural unutar Pozorišta. Izložbom „Buđenje svijesti“ u Sarajevu najavljuje novi umjetnički izražaj i pravac. 2019. godine, a pored izložbe naslikao je mural u Briselu i početkom 2020. započeo rezidencijalni program u Almuñécaru, Španija. U februaru Rikardo oslikava repliku jedrilice iz Drugog svjetskog rata, koja je izložena u Historijskom muzeju u Sarajevu. Za 6. april, rođendan svoga grada, organizuje kolektivnu izložbu pod naslovom „Was is Walter?“

Umjetnici stvaraju iz određenog trenutka, određenog iskustva. Kada je riječ o Vašem stvaralaštvu, kada i kako se ideja o novom radu „rađa“? Je li to određeni proces za koji treba vremena da se „slegne“ ili je stvar trenutka?

Moja umjetnost je moj vodič u potrazi za smislom života i istinom koja me na tom putu pokreće. Život gledam kroz umjetnost, a umjetnost kroz život. Moj kreativni proces najčešće protiče spontano, na jednom intuitivno apstraktnom nivou. To znači da skoro nikad nemam predumišljaj o temi koju želim obraditi, već pustim da me viša sila do te teme odvede. Ljubav, strah, duhovnost, empatija osnovni su pokretači mog kreativnog procesa. Moj rad rezultat je moje introspekcije, koja se odvija na svjesnim i na podsvjesnim nivoima, ali i tema koje istražujem.

Tradicionalnu tehniku kombinujete sa digitalnom. Možete li nam opisati proces nastajanja vaših radova?

Kombinovanje tradicionalne (crtanje) s digitalnom (photoshop) tehnikom moja je prošlost. Tako sam se izražavao na svojim počecima. Ta kombinacija mi je omogućavala veliku efikasnost i produktivnost, te mi davala dinamiku koja je mom biću tada bila potrebna. Kako starim, sve više učim da smirim svoje intenzivne emocije i misli, te uspijevam da se prebacim na slikarstvo, za koje je potrebno puno više strpljenja. Tranzicija, na početku, nije bila nimalo ugodna. Nisam se dobro snalazio u slikanju, ali kako je vrijeme prolazilo počeo sam da ovladavam tehnikom.

Koliko vam je pomoglo, ili nije pomoglo to što niste završili likovnu akademiju?

Moj karakter je takav da nikada nije priznavao nametnuti autoritet. Kad sam bio mlad, to je bio školski sistem. Nesvjesno sam uvijek znao da me on ograničava, te sam mu se uvijek jako i oštro suprotstavljao. Najviše su zbog toga ispaštali moji roditelji, ali vjerujem da sada mogu biti sretni i zadovoljni. Posljedice takvog temperamenta za mene su bile u vidu vrlo intenzivne (ekstremne) mladosti. Sada sam već naučio kako da iz svega izvučem najviše a da niko ne ispašta. To je bila moja vrlo bitna pobjeda. Kako starim, animozitet prema sistemu biva samo veći, pa tako vjerujem da bi odlazak na akademiju bio mukotrpno iskustvo za mene, a posebno za profesore. Ja sam vuk samotnjak. Ovo je moj put. Ja na njemu koračam sam, gradeći sopstveni sistem vrijednosti i zanimanja. Taj put je bio ključan u procesu individuacije, koji, vjerujem, na nekom nivou i dalje traje.

Nazivi Vaših radova najčešće pokazuju da su u njima utkane Vaše emocije, razmišljanja i
odnos prema svijetu. Svaki ima neku poruku…

Moja umjetnost je autobiografska. Zbog toga što je najčešće intiman, moje akademske kolege često moj rad nazivaju pežorativno, te kažu da je on samo „dekorativan“. To je zato što se ne uklapa u savremeni okvir umjetnosti i premisu koja kaže da svaka ozbiljna umjetnost mora da bude politička ili socijalno angažirana. Ja se s tim ne slažem. Smatram takvu misao vrlo pretencioznom. Za mene je umjetnost puno veća od čovjeka i njegovog intelekta. Kroz taj primjer možemo shvatiti razlog velike polarizacije koja se dešava na svijetu. Danas postoji jako malo poštovanja i razumijevanja koji su preduslov za dobre ljudske odnose. Ljudi ne vide dalje od svog grupnog identiteta, a vrlo često je taj identitet danas radikalna ideologija. Ljudi moraju shvatiti da postoje različiti karakteri, temperamenti, i da ne možemo svi isto razmišljati. U krajnjem slučaju, upravo taj diverzitet jeste veliko ljudsko blago. Moramo naučiti uvažavati jedni druge, sa svim razlikama. Na moju sreću, teme o kojima pričam su teme koje obične ljude zanimaju. To su teme ljubavi, poštovanja, širenja dobrote, istine, duhovnosti. Teme za koje je savremeni čovjek najčešće uskraćen. Što se tiče poruka u mojim radovima, one su se mijenjale zajedno sa mnom. Kako sam ja postajao ozbiljniji, zreliji i pametniji tako su se i one mijenjale, zajedno sa mnom, u sinhronicitetu.

Znam da je to teško, ali možete li izdvojiti rad koji Vam je do sada najdraži, i na koji ste posebno ponosni?

Moram biti iskren i reći da sam svojom umjetničkom biografijom presretan. Na tome sam neizmjerno zahvalan Bogu, a onda svojim roditeljima i prijateljima koji su bili uz mene tokom čitavog procesa, koji i dalje traje. Ipak, u svom tom bogatstvu jedan rad se ističe. To je mural koji sam prošle godine oslikao u centru Brisela. Njegov naziv je „Samo se srcem jasno vidi“, a njega je otvorila tadašnja predsjedavajuća EU Federica Mogherini. Taj rad stoji kao podsjetnik Evropi i svijetu da u Bosni nada u bolje sutra nije nestala. Njeni nosioci smo mi mladi ljudi koji se ne želimo predati. Nedavno je taj mural izabran kao jedan od pet najboljih briselskih murala.

Koliko su nagrade, kojih nije malo, važne kao podsticaj za Vaš rad?

Kada sam tek započinjao da se izražavam bio sam mlad I nesiguran. Nagrade su mi bile važne i činile su me, makar trenutno, sretnim i više sigurnim u svoj rad. One su mi bile podsticaj i davale mi krila. Ipak, od tada sam se promijenio. Između ostalog, moj sistem vrijednosti je drugačiji. Danas me više zanima da svoju umjetnost koristim kao platformu za činjenje višeg dobra. Jedan dio mog rada je intiman i ličan, i on će zauvijek ostati takav, ali drugi je, ništa manje bitan, ju službi zajednice. Imam sreću da moj rad prati veliki broj ljudi. To mi stvara zadovoljstvo ali i osjećaj tereta koji svjesno prihvatam. Svoj zadatak sam shvatio vrlo ozbiljno, te se često osjećam kao čovjek na misiji. Moja misija je da budem prenosnik ideje „buđenja svijesti“. Savremeni čovjek zaslijepljen materijalizmom budan spava. U tom hodajućem polusnu počeli smo uništavati prirodu, prestali smo voljeti ljude, a počeli obožavati objekte. Nije ni čudo što onda imamo generaciju lažno nasmijanih mladih ljudi, koji bez cilja svijetom lutaju. Niče je u 19. stoljeću famozno uzviknuo „Bog je mrtav!”, a ovo danas su posljedice toga.

„Buđenje solidarnosti” – projekt čiji cilj je da probudi dobrotu u svakome od nas. Ovaj projekt je nastao kao plod zajedničke ideje Elme Hodžić, kustosice Historijskog muzeja i Vas. Počeo je u junu, u mnogim bh. gradovima, i uskoro se završava. Kakvi su utisci, je li „probudio svijest“ i ostvario postavljeni cilj?

Projekt „Buđenje solidarnosti“ je ideja Elme Hodžić i mene, koja je nastala nedugo nakon humanitarnog projekta koji smo realizovali u saradnji s Pomozi.ba. Budući da volimo raditi skupa, kao i to da nam volje, snage i energije ne nedostaje, odlučili smo, prvo na nivou apstrakcije, da ćemo nastaviti dalje, a onda i u vidu konkretizacije te ideje kroz ovaj projekt. Uporedo, izložbu „Buđenje svijesti“ primijetio je Johann Sattler, ambasador EU u Bosni i Hercegovini, kao i Evropska unija. Pozvani smo na sastanak, na kojem smo dogovorili saradnju u periodu koji slijedi. To je bilo odmah poslije lockdowna. Oboje smo se složili da je jako bitno pokušati održati duh građana/ki, a mi smo to pokušali uraditi kroz ovaj projekt. On je tako i zamišljen. Cilj projekta „Buđenje solidarnosti“ je zajedničko razmišljanje o modelima solidarnosti i korištenje umjetnosti kao platforme za prevazilaženje kriza.

U jednom od Vaših postova na Facebooku rekli ste da „mijenjanje svijeta počinje od mijenjanja sebe“. Možemo li mi, kao pojedinci, zaista mijenjati svijet?

Mladi ljudi, često u svom mesijanskom zanosu, žele mijenjati svijet. Iako vjerujem da ta namjera suštinski jeste čista, ona je nemoguća. Ideja za koju se ja zalažem, a za koju ne tvrdim da je univerzalna istina, jeste ta da mijenjanje svijeta počinje od mijenjanja sebe. Možda ja previše radikalno razmišljam, možda sam previše grub, ali ne vidim kako će osoba koja nema cilj, nema dublji smisao svog bitka, nema čvrstu strukturu svog života, a prečesto svoju ‘sreću’ nalazi u životu opijata i površnih trenutaka, mijenjati svijet. Takvih ljudi je jako puno. Za novi, bolji svijet, nama treba nova svijest! Trebaju nam ljudi koji se bave sobom, rade na sebi, čine dobro drugima i sebi. Najlakše je živjeti život svakodnevnice, konformizam popraćen kapitalizmom i konzumerizmom. U takvom svijetu čovjek životari od danas do sutra, tražeći sreću koju dobija u milisekundama, a uvijek želi više i još. To je linija manjeg otpora na koju, nažalost, velika većina pristaje. Posljedica toga su površni ljudi, lažni odnosi i prijateljstva, lažni Instagram i Facebook osmijesi; posljedica toga jeste da imamo robove umjesto ljudi koji razmišljaju svojom glavom; posljedica toga je globalna tuga, koja se vidi i osjeti u ljudima širom svijeta.

Ljubav prema čovjeku često pokazujete i na konkretan način. Humanitarnim izložbama i prodajom svojih radova prikupljate sredstva i usmjeravate ih tamo gdje su najpotrebnija.

Ja to smatram svojom dužnošću. Zašto bih ja imao a neko drugi ne? Nisam pobornik ideje radikalnog egalitarizma. Mislim da on u svojoj evolucijskoj osnovi nije realan, ali smatram da svi ljudi trebaju raditi jedni za druge, te oni koji imaju više dati onima koji imaju manje. To ne mislim samo na materijalno,već i na duhovno. To pokušavam uraditi projektom „Buđenje svijesti“. Želim da to vremenom postane platforma čiji će osnovni zadatak biti širenje dobrog. Nažalost, za mnoge u našoj državi to činjenje dobrog se najviše ogleda u materijalnoj pomoći, a ja mogu biti sretan da sam svojom umjetnošću imao priliku tim ljudima pomoći. U budućnosti želim da projekt postane jedan mali pokret u koji će se svi ljudi dobre volje moći uključiti. Ja ću od sada biti samo jedan od članova tima, a priliku da izlažu će dobiti drugi, manje poznati autori i autorice.

U jednom od razgovora rekli ste da volite prirodu i da rado idete na planinu. Koliko priroda utiče na Vašu umjetnost i koliko umjetnost utiče na Vaš odnos prema prirodi?

Priroda je jedna od mojih najvećih istina. Prema njoj osjećam ogromno poštovanje i divljenje. Uz odlaske u prirodu počeo sam da se mijenjam. Otkrio sam tada jednu drugu životnu dinamiku, otkrio sam ljude koji žive po drugim energetskim zakonima. To su bili zakoni koji su meni više odgovarali od onih gradskih, koji su unosili nemir u moje svakako nemirno biće. Priroda mi je također pomogla dajući mi hrabrost da priđem bliže Bogu, čime je u konačnici i počelo moje buđenje. Sada uživam u miru koji mi odlasci tamo daju, a posebno uživam šetajući sam. Kada sam sam, mogu više da joj se posvetim i povežem s njom. Uživam u tome da slušam vjetar ili cvrkut ptica, uživam u vjetru i plesu lišća. To je dimenzija koja me posebno obogaćuje i daje osjećaj jedinstva s cijelim kosmosom, koji mi često u gradu fali.

Kaže se da je u životu sve stvar izbora. Koji je Vaš izbor?

Moj izbor je da svakodnevno radim na sebi. Ne želim gubiti vrijeme na trivijalnosti. Želim, čineći sebe boljim, činiti svoju zajednicu boljom. Moj izbor je da dobro bude moja vodilja. Želim biti dobar sin, brat, prijatelj, građanin, umjetnik, a u svakom trenutku znati da su to ovozemaljske identifikacije od kojih sam puno više. Moj izbor je da sve što želim za sebe pokušam dati drugima. Ljubav. Poštovanje. Razumijevanje. Moj izbor je da slušam svoje biće, da se volim i poštujem. Želim živjeti ovaj život kao da je jedini koji ću ikada imati. Tako se i ponašam. Živim život punim plućima, zahvalan Bogu na svakom trenutku, i dobrom i lošem. Trudim se u konačnici biti dobra i časna osoba, iako ne mogu pobjeći od toga da sam čovjek od krvi i mesa, s grijehom u sebi.