Razgovarala: Elma Hodžić
U razgovoru s Radmilom Karlaš, književnicom i novinarkom, otkrivamo dubinu njenog unutarnjeg svijeta i složenost procesa stvaranja. Radmila Karlaš (1963.) diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a novinarstvom se bavi od svoje jedanaeste godine. Objavila je nekoliko knjiga, uključujući romane “Četverolisna djetelina”, “Kad utihnu melezi” i “Ej, drugovi, je l’ vam žao”, kao i zbirke priča “Pogrešan peron” i “Lutak”. Kroz ovaj razgovor, Radmila Karlaš otkriva kako se u njenom stvaralaštvu dotiču novinarski i književni diskurs – kako nastaju njena djela prožeta težinom prošlosti i nadom za budućnost.
Četverolisna djetelina
Kada i kako je započela Vaša strast prema pisanju?
Kao moj unutrašnji “monolog”, koji se manifestovao putem pisanja. Bio je prilično buran taj moj proces, olovka je jedva stizala da prenese tu bujicu. A sve je to započelo jako davno. Nikada me taj moj unutrašnji svijet, koji je očigledno bio burniji nego ovaj pojavni, nije ostavljao na miru, često ni noću, tako da sam, kada bih bila “orna” ili manje lijena, zapisivala. Preoblikovani sadržaji tih mojih monologa, zapravo su moje knjige. Mada u njima sve vrvi od dijaloga i likova. Kada je rat usisao mog brata od tetke, s kojim sam bila jako bliska, bili smo kao ona Selindžerova djeca Glasovih, odlučila sam da posthumno objavim njegovu zbirku poezije, pribilježenu u nekom notesu. Obimom malo štivo, ali dovoljno za cijeli život, kako god to gledali i neovisno o tome sa koliko je ljeta neko “promijenio orbitu”. Brat je imao 21. Ta knjižica koja je u međuvremenu prepoznata i nalazi se u mnogim zbornicima u regiji, me zapravo gurnula prema van, uslovno rečeno, i tada je objavljena “Četverolisna djetelina”, ili moj prvi roman.
Govorite o romanu iz 2009. godine, koji je zabilježio tri izdanja i neposredno nakon izlaska bio četvrto štivo po čitanosti u BiH.
Da. Roman je bio poveznica sa bratom s jedne strane, što je jako lijepo primijetio Niko Mihalljević, književnik iz Livna, tokom promocije romana u Mostaru. Taj roman, obimom nevelik, ja bih nazvala skoncentrisanom boli. Bez obzira na postratni odmak, ili upravo zbog toga, toliko toga je ostalo nataloženo i onda su se te emocije kroz obilje suza tokom pisanja krunile i krunile, osipale, da bi me ipak ostavile u životu. Nisu me smrvile. I, evo me.
Kako biste opisali razliku između Vašeg novinarskog pisanja i književnog stvaralaštva?
Novinarstvo je, u osnovi, na ovu drugu vrstu pisanja, površan posao. Bez uvrede. Pri tome ne mislim na obrazovanje, inteligenciju, analitiku, ništa od toga. Time ne želim reći da je ovo drugo pisanje posao, za mene bar nije. Novinarstvo se desilo, jer ja zapravo jedino umijem da pišem. Voljela bih da sam neki dobar zanatlija ili švalja ili nešto treće, da nemam ovu neutaživu glad za poniranjem, ali nisam. Imam dvije lijeve ruke, nepraktična sam žena, koja je svoj na svom jedino s olovkom u ruci. Kao što rekoh, kroz novinarstvo manje, a kroz “unutrašnji monolog” mnogo, mnogo više. Nije mi pomoglo novinarstvo, jer je moje pisanje započelo prije prvog novinskog teksta koji se desio sa mojih 12 godina. Ali mi konačno nije ni odmoglo. Znači, morate nešto da radite, novinarstvo jeste bio posao. A kad radite, trudite se da budete dobri u svom poslu. Iskreni i pošteni. I, gle, utopije. Bar sam ja to pokušavala, što me odvelo gdje me već odvelo. Nije lako biti izvan stada, ali to nije ništa novo na ovom svijetu.
Moj spisateljski identitet je fluidan
Vi ste plodan pisac. Objavili ste još dva romana “Kad utihnu melezi” i “Ej, drugovi, je l’ vam žao”, te zbirke priča “Pogrešan peron” i “Lutak”. Na promociji “Drugova”, posljednjeg romana, koji su kritičari između ostalog ocijenili kao izuzetnu kulturu sjećanja, kulturologinja Sarina Bakić Vas je uporedila sa Elif Šafak. Također, rekla je da ste duhoviti kroz pisanje. Nerzuk Ćurak dodaje, nenametljivo, što je, kako kaže, jako teško s obzirom na temu. A Vama je to uspjelo. U BKC-u u Sarajevu, bilo je više od stotinu ljudi. Nije baš uobičajeno da promocija knjige izazove toliki interes.
Pa, ne znam. Istina je da se te sarajevske promocije sjećam podvojeno. Bilo je to neposredno nakon smrti moje majke i ja sam funkcionisala na dva kolosijeka. Jednog, vrlo intimnog, u kojem je mala šćućurena djevojčica neutješno plakala tražeći svoju mamu, a na drugom kao neko ko i te kako zna šta radi kad odgovara na mnogobrojna pitanja iz publike, ta njihova ljubav me možda i spasila, neko ko komunicira s novinarima bez greške. Ali ta druga uloga bila je jako teška i sad je ne bih ponovila, dala bih si više vremena za tugovanje, dala bih više vremena toj maloj djevojčici koja je u kratkom vremenu ostala bez obožavanog oca i neposredno iza toga, i majke. Roman je posvećen njima, željeli su da ja budem Ja, da pišem, istrajem, kako je otac govorio “dato – zadato”, pa eto, predstavili smo moji recenzenti, kritičari i ja roman u Sarajevu, koje je okosnica radnje, u mojoj Banjaluci, Mostaru i onda sam rekla STOP. Tek sad se osjećam sposobnom da u sebi pomirim one dvije ličnosti o kojima sam govorila. Ono dijete u meni i dalje pati, ali mogu da podnesem taj bol, da ga pretvorim u kreativnost.
Kako definišete svoj spisateljski identitet? Da li smatrate da se on mijenja s vremenom ili ostaje konstantan? Koje teme obrađujete kroz svoj rad?
Moj spisateljski identitet je fluidan. Konstanta je u onom dijelu koji se odnosi na poniranje u samu sebe ili kako bi to Jung nazvao, u proces individuacije. To mi je bilo jasno čim sam zabilježila prvu misao. Što više ponirete ka unutra, više se povezujete sa svima. Zvuči paradoksalno, ali nije. To je suština stvari. Teme o kojima pišem su razne, mada na prvi pogled izgleda da preovladava rat. Ili zlo. Ali i dobro. Vjerujem da je to način, osim kulture sjećanja, da nekako sažmem i provarim tu dvojnu suštinu bivanja. I dobro i zlo. Ne da prihvatim zlo, već da prihvatim da ono postoji. Postojalo je i postojaće. Problem je kada insistirate samo na jednom polu bivanja. To je opasno po vas, lako možete da stradate. Ravnoteža mora postojati, ma kako to apsurdno zvučalo. Meni je bilo apsurdno predugo, kroz to se vidi koliko sam malo poznavala suštinu stvari. Moje pisanje me opominjalo, vrištalo je iz mog “unutrašnjeg monologa”, ali ja sam to ignorisala. Niko ne kaže da morate da odobravate zlo, ali ono postoji. Zašto sam bila tako naivna. Zlo me odalamilo svom snagom, jer sam mu se smijala u lice. Zlo to ne voli, ono hoće da bude važno, da ga se uvažava. Ili da mu se prizna moć. I onda istovremeno shvatite duboko negdje koliko je Hannah Arendt u pravu kada kaže da je zlo banalno. Temom zla se jednim dijelom bavim u posljednjem objavljenom romanu “Drugovi”, kroz detektovanje svega onog što se obrušilo na Bosnu, kao i kroz gotovo naučno vođenje čitaoca u uzroke, koji će proizvesti posljedice po sve nas. To sam pokušala da kažem, kroz romanesknu strukturu. Mada je to i velika saga o ljubavi, kao i o Sarajevu kroz razna vremena. Interesantno je da mi je Sarajevo to dozvolilo. Kada ovo kažem, ne mislim naravno bukvalno, ali neki bezvremeni duh grada vas primi ili ne primi. E, mene je taj “duh” primio, ugostio i još mi otvorio dušu. U tom svemu, priča o sarajevskoj Hagadi desila se kao malo čudo samo naizgled. Ja svjesno nisam znala da ću pisati o njoj, a na koncu se desila Priča iz 1001 noći. Tako kažu čitaoci i kritičari. U mom prvom romanu “Četverolisna djetelina” najviše se vidi moja naiva. Umišljala sam da ću unošenjem svjetlosti razbucati mrak, ali stvari ne stoje tako. Nije jednostavno. Zlo kao preokupacija nije dobro, ja ga pretresam, izvrćem, demistifikujem (otud ona Hanina banalnost), prozivam, imenujem. Ono je jednostavno dio ljudske prirode. I, za sve one religiozne, ja ne spadam u te, poruka: Gospodo, Bog je stvorio oba pola. I dobro i zlo, a vi gledajte šta ćete. Tako da moj spisateljski identitet jeste fluidan, ali još uvijek u sebi otkrivam neku Alisu u zemlji čuda, što nije dobro. Morala bih napokon odrasti.
Humor: čisti proizvod mraka
Kako biste opisali razliku između Vašeg novinarskog pisanja i književnog stvaralaštva?
U novinskom pisanju podlogu tražim u proširivanju znanja. Kako sam zapravo završila Političke nauke prije rata u Zagrebu, sa strašću za sociologiju, ja moram tačno da znam ne ono što jest, već zašto je došlo do toga. Više sam neka naučnica, do novinarka u tim momentima. Vijesti često moraju biti kratke, ko vas pita za mišljenje, prenesite šta drugi kažu, nekako to zaokružite i neka čitaoci zaključuju. Tek kada radite analitički tekst, možete da pišete sa predznanjem. Strašna neobrazovanost i neupućenost, kao i moje stalno objašnjavanje na putovanjima zašto smo se poklali, bili su moj mlazni pogon kako za knjigu “Ej, drugovi, je l’ vam žao”, tako i za “Kad utihnu melezi”. Melezi su pisani da ne poludim, pa su zapravo najduhovitija knjiga za čitaoce. Ja kad krenem luditi od svega ovog okolo, iznjedrim humor. Moj humor je čisti proizvod mraka. Pri tome, ja sam partizanka do dna srca. Fanatično gotovo ne dozvoljavam da se pljuje po njima. Partizani su za mene svetinja i ja u ovoj knjizi njima odajem pijetet koji zaslužuju. Jer partizani jednako je zajedništvo. Jednako je svi mi. Jednako je kosmopolitizam. Pri tome ne brkam partizane i komuniste. Bar ne one poslijeratne (iza Drugog svjetskog rata), mada onima prije tog rata skidam kapu. Pokušala sam kroz ovaj roman da demistifikujem i Tita, da ga izuzmem od njegovog kulta ličnosti, ali i od ove pomame za istrebljenjem bilo kakve prijatne i tačne uspomene na njega. Vidite kako se lako ide iz krajnosti u krajnost. Tu ima i neke zakonitosti. I onda ja koja nikad nisam bila moralno politički podobna, kao barjaktar, branim te sjeni kroz pisanje. Branim ih gotovo hirurški preciznom istinom, koja ima svoje istraživačko pokriće. I sve upakovano u stranice romana. Da li iko uopšte ima snage da čita o uzrocima, da li ga to zanima. U eri odliva mozgova, naprasnog otimačkog bogaćenja, srozavanja društva kroz sve njegove pore, siromaštva u svakom smislu. I, shodno tome, kultura počne da poprima zadah mediokritetstva. Čisto spisateljski, ja sam morala da pišem o tome. Morala sam da pišem o Iris i Kenanu i o radnoj akciji i o Marijin dvoru, i o Karlu Paržiku i tako redom. Morala sam ih sve izvući na površinu.
Šta trenutno pišete?
Napisala. Kad smo već kod Boga kojeg sam pominjala negdje tokom razgovora, ja sam napisala knjigu o njegovim čuvarima. Recimo da je to neko moje viđenje dijela kolektivnog pamćenja kroz hrišćansku religiju, koje je neosporno, ali ja se opet bavim onim što Crkva baš i ne priznaje, a to su apokrifna evanđelja. Najvećim djelom božijim čuvarima prilazim iz ženskog ugla, i ovo je prvi put da ja nešto posmatram iz ženskog ugla. Bar svjesno. Taj roman se samo desio usred pisanja “Drugova” čije sam pisanje zbog toga prolongirala. Tad mi se prvi put desilo da za vrijeme pisanja nisam mogla ništa čitati, ja, koja sam ovisna o čitanju knjiga, uopšte nisam gledala TV, o novinama da ne pričam. Potom sam završila i “Drugove”, a “Čuvari” su i dalje tu gdje jesu. Vrijeme je da ih objavim. Roman se zapravo zove “Priča o božjim čuvarima”. Uporedo, već nekih 25 godina pišem roman koji je bio još davno maltene gotov, zapravo, uvijek me nešto odvlačilo od toga da bude skroz gotov, na drugu stranu, na pisanje nečeg drugog. Kada sam bila u Parizu nakon jedne konferencije u Rouanu 1996. tih nekoliko dana Miholjskog leta, intenzivno smo se družili njih troje u egzilu i nas troje iz Bosne. Jedan od “nas”, moj prijatelj Lole (Lordan Zafranović, op.a.) me često pitao kada ću da napišem knjigu o nama. Znači, o svima nama, svih naš šestoro. Ali sam tokom tog pisanja o nama, izgubljenim, svakog na svoj način, propadala kroz pukotine vremena u kojima sam nalazila nevjerovatne priče, shvatajući ponovo da nije u pitanju vrijeme, već bezvrijeme, jer ste vi u svemu onom prije vašeg rođenja bukvalno, kao što će i sve ono ubuduće po neke druge imati pečat vas. Toliko smo svi povezani da je to prosto nevjerovatno i toliko možemo da “pričamo” jedni s drugima u tom bezvremenu. I onda je roman poprimao neke druge nijanse, pisao se sam što bi se reklo. Ovih dana se spremam da ozbiljno prionem na posao i da konačno stavim tačku na kraj tog Miholjskog ljeta. Zanimljivo da će to biti otprilike u istom terminu kada se to druženje i dešavalo. Ne treba, naravno, zaboraviti da je roman fikcija i da su stvarni likovi poslužili samo kao podstrek.
Pišite, pišite
Kako je Vaše iskustvo u novinarstvu uticalo na Vašu percepciju društva i kako se odrazilo na izbor tema koje obrađujete?
Ovdje bih već mogla naći poveznicu, a ne razliku, vezano za neke moje knjige. Bunt, demistifikovanje. Znanje. To su moje osobine, koje sam ja strasno unosila u svoje novinske tekstove, a pogotovo u književni opus. Mnogo sam pisala o razbijanju Jugoslavije i o nama apatridima. O izgubljenim svjetovima, generacijama. I kao novinarka, i kao spisateljica. Nije to ništa novo, izgubljene generacije su nataložene kroz prošlost, ali se meni prvi put dogodilo. Kad napišete novinski tekst, on može biti human, tačan, dobar. Ali, kad napišete knjigu, vi se bukvalno prošetate goli. Tad sebe izvrnete iznutra. U tome je velika razlika.
Šta planirate kao sljedeći korak u svojoj književnoj karijeri? Da li postoje teme ili formati koje biste voljeli istražiti?
U povoju je roman o Ibn Sini. I to je zanimljivo. Osim što mi se Avicena jako dopada kroz ono što sam iščitala i znala o njemu, zapravo dopada nije prava riječ, on kao da mi je iz nekog kolektivnog vrela aminovao i otvorio mi se. Tako sam se sunovratila i u svijet alhemije. Čini mi se da svi imamo vrlo duboke spoznaje o mnogo čemu, samo zavisi koliko ćemo da kopamo. I koliko smo kadri da to prenesemo u domen koji nam najviše odgovara. Moj je pisanje. Inače, volim priče i pišem ih, što bi se reklo, u letu. One ne traže toliki angažman kao romani. Takav angažman koji vas nekad natjera da izađete u različitim cipelama, što se meni dešavalo. Da ne pričam o tunikama obučenim naopako. Kada sam u tome, meni vanjsko predstavlja privid, a pisanje suštinu stvari. Različite cipele, otključavanje svakog auta na parkingu, izuzev svog i mnoštvo detalja za prepričavanje su samo mala stepenica na putu stvaranja romana. Ponekad se osjećam kao rudar koji tek s vremena na vrijeme izviri na površinu.
Koja je Vaša poruka mladim autorima koji tek počinju pisati?
Ja ne volim ni primati, ni davati savjete. Kao što bi vam rekao meni iznimno drag Dino Buzzati u svojoj Tatarskoj pustinji: Pišite, pišite.