Piše: Elma Hodžić
U petak, 2. maja 2025. godine, u prostoru Centra za savremenu kulturu KRAK u Bihaću, biće otvorena izložba Slike – prva samostalna izložba Amera Kobašlije u Bosni i Hercegovini. Ova izložba predstavlja mnogo više od običnog predstavljanja jednog umjetničkog opusa: ona je oblik povratka, refleksija o prostoru i pripadanju, ali i precizna vizuelna studija mentalnog pejzaža koji se gradi između zavičaja i egzila.
Amer Kobašlija je umjetnik koji, iako decenijama fizički odsutan iz Bosne i Hercegovine, nikada nije prestao da misaono i estetski cirkuliše kroz složene prostore ove zemlje. Rođen u Banjoj Luci, izbjegao je zbog rata devedesetih, da bi umjetničku formaciju i profesionalni život nastavio u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje danas predaje slikarstvo na Univerzitetu Centralne Floride.
Upravo u tom razapetom prostoru između dvaju kontinenata, u simboličkom smislu, nastaju slike koje Kobašlija izlaže u Bihaću – slike koje su istovremeno i prostorne i unutrašnje, stvarne i mentalne.
“Nastojim da moje slike učinim upečatljivim, likovno govoreći, kroz kompoziciju i strukturalni naboj koji tu postoji. Jer slike imaju moć kao takve, skoro pa neovisno od onoga što predstavljaju. Tu je i taj alkemijski slikarski materijal – zemljani ili biljni ekstrakt pomiješan sa nekakvim uljem, koji mrljaš preko ravne plohe. I tu se nešto desi što je veće od zbira pojedinih djelova. Iz ničega nešto! Od blata nastaje zlato. Alkemija slikarstva. To mene interesuje i vraća natrag u atelje skoro svaki dan. To traženje – a nenalaženje. Jer dobra slika ima snagu – kroz sliku slutimo, ponese nas, spusti na zemlju. Pa i intelektualno, ali nadasve emotivno, nas pomjeri. Slika je triger -obarač, prozor, ogledalo… Ta abstraktna mrlja na ravnoj plohi”, kaže umjetnik.
Kobašlijine slike funkcionišu kao introspektivne mape – ponekad haotične, ponekad tihe – koje istražuju prirodu prostora, sjećanja i emotivnog pejzaža. One su, kako ističe, hronika nomadske egzistencije. U fokusu nisu samo fizičke prostorije – napušteni toaleti, ateljei, prazni hodnici – već i unutarnje “sobe” uma, one koje nastanjujemo kroz traumu, sjećanje, nostalgiju ili otpor.

Amer Kobašlija; Foto: Akiko Esaki