Piše: MSc Merima K. Mehinović

Kaže Hesse da je život svakog čovjeka put ka samome sebi, pokušaj i nagovještaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako zna. Svako do konca nosi ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko nikada ne postane čovjek, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav.

Moji roditelji su za prijatelje birali iskrene i pravične. Bilo je tu i raznoraznih guštera, ali su im brzo repovi pootpadali. Intuicija i iskustvo moje majke, kao i britki, pravedni jezik mog oca, privlačili su takve energije. Iskrene, umjetničke duše ispunjavale su moje djetinjstvo.

Batu sam upoznala još dok su u Lovcu svirali Hamo i Soso.

Lovac je lovački dom, tada restoran koji smo držali pod zakupom. Imala sam tek četiri proživljena ljeta, godina je poslije potpisivanja Dejtona, a tata grli čovjeka sa vrlo zanimljivim brkovima. Govorio je odmjereno i ozbiljno, dubokim glasom, dok mu je stas podsjećao na francuske glumce sa rukom u džepu.

Možda zato što je Pariz bio njegovo kratko utočište.

Poslije Maglaja i Brčkog, Zavidoviće je izabrao za svoje, a evropske metropole nisu mu bile strane. Ipak, kao i svaki bosanski umjetnik, posebnu ljubav gaji prema Sarajevu.

Prije deset godina lokalni mediji pisali su o Bati.

“Enis Bato Hasandžiković umjetnik je koji radi i živi u Zavidovićima, rođen 1948. godine u Brčkom. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Maglaju, grafiku studirao u Zagrebu, a slikarstvo u Sarajevu. U Sarajevu je organizovao i učestvovao u prvom, drugom i trećem međunarodnom festivalu karikature. Nosilac je velikog broja međunarodnih i jugoslavenskih priznanja za karikaturu.

Po završetku maglajske gimnazije, Bato upisuje grafiku u Zagrebu bez znanja roditelja koji su željeli da im sin bude pravnik.

„Ja sam otišao na prijemni u Zagreb varajući roditelje. Nisam uopšte mislio da ću biti primljen jer je konkurencija bila izuzetno jaka, pogotovo na grafici, od osamdeset samo je nas četvero prošlo u tu klasu“, započinje Bato.

Kada je došao u Sarajevo, bez problema je s indeksom iz Zagreba prošao na Akademiju.

„Sarajevo je tada cijenilo umjetnost. Srednja petogodišnja škola umjetnosti bila je jača naspram mnogih današnjih akademija. Ko je tu ispekao znanje, sigurno zna mnogo o slikarstvu. Sjetite se samo Nusreta Pašića koji je dogurao do dekana ili, recimo, treba spomenuti i Mustafu Skopljaka, akademskog vajara. Mi smo imali prije svega vrhunske profesore“, kazuje Hasandžiković za lokalni portal Zdići info.

Prije ovog uvoda dugo sam promatrala sliku ispred sebe i kuckala tek pokoje slovo, a Monika je žalosno hroptala. Monika je pisaća mašina proizvedena 1981. godine negdje u Njemačkoj i vrijeme je da joj zamijenim traku. Izvadim je iz modroplavog kofera samo kada se mučim sa nišama svojih sjećanja, a ne bih trebala tako. Da budem iskrena, ona je zamjena za moju prvu mašinu koja je nestala u silnom premetanju drugog sprata naše porodične kuće.

Ispred mene su pastelne niti utkane u komad platna koji sa svakim pogledom donosi ćošak Sarajeva. A u dnevnoj sobi su žute, zelene i jesenje crvene nijanse. Rosne livade, providno sniježni vrhovi i čemer-zelena koja kazuje da je ojačala borovina ispod planina.

U dvije slike stalo je mnogo Bosne, a kistom Enisa Bate Hasandžikovića nedostajanja mijenjam za redove što su po sjevernim plastikama nastajali slanim kapima.

Tako Monika sjeća na inspiracije što su dolazile iz galerija u centru grada. Kultura je nekada imala dom, a sada ima centar. I mnogo je simbolike, pogotovo u jeziku. Mada, u jednom domu mnogo je kulture. Kada mu prilazite, zastava Bosne i Hercegovine vas pozdravi, onda ljiljan i Maks na kapiji. Maks je njemački ovčar, ogromno plemenito stvorenje koje brzo namiriše zlonamjernike.

Atelje i galerija život su u malom. U avliji voćnjak. Kruške i jabuke, isprepletena mirisna mreža koja će uskoro davati najslađe plodove i još gledati na brdo Sabitovo.

A upravo takvi su i plodovi rada sopstvenim rukama. Nemaju cijenu, najslađi su i pamtimo ih koliko god ljeta u nogama nosili. Bato je prvu sliku prodao kada je imao trinaest godina. Novac od slike dao je za električni mlin i osmijeh majke. A nekad prošle godine, dok smo tata, Bato i ja ručali u ateljeu, prisjetio se majčinih riječi i brige: “Od mladog slikara, star prosjak”. Možda su upravo te riječi obilježile njegovu borbu da bude neovisan, slikar, karikaturista i esejista koji je karijeru u Zavidovićima počeo kao dizajner na poslovima grafike u tadašnjem industrijskom gigantu. Bila je to 1973. godina. Malo poslije, njegova karikatura direktora Krivaje kao Kipa slobode obilježit će jednu eru, ali i stići do Amerike. Za tačno mjesec dana sinovi Bosne branit će njene boje upravo tamo gdje je putovala karikatura Đoke Blagojevića. I Tarik Muharemović bit će tamo, pola stoljeća nakon ovih događaja.

“Tarikov otac je iz Zavidovića, a njegov amidža je naš zet. Sestra Tarikove strine živi samo nekoliko stotina metara niže od Batine kuće. Azemina. Ona mi je darovala mašne za stolice na vjenčanju”, prolazilo mi je kroz glavu dok je tatin Mercedes osvajao brdo iznad Zavidovića. Zapisala sam tu misao. I sada znam da joj je mjesto ovdje.

Decenije rada, smijeha, ljubavi i tuge, upornosti i hrabrosti u temeljima su Batinog doma u koji sam kročila prvi put nekoliko minuta nakon pomisli na reprezentaciju i očevu familiju.

Tu sam se našla kada su sva moja poznata tla izmicala. Tamo sam bježala od simulacija što se život zovu, od neiskrenih i pokvarenih ljudi, od otimača i zlostavljača, od pokondirenih. Od onih što ovu lijepu zemlju crpe i prodaju, a dočekala me zastava veća od mojih strahova.

Znala sam da ćemo na Mundijal, makar Portugalu opet morali na mejdan, jer ovo je zemlja prkosnih i ponosnih, ma koliko da je otimaju pokvareni i neuki.

“Kada je Đoko Blagojević krenuo u Ameriku, ja sam nacrtao karikaturu Kipa slobode na kojoj je kip bio Đoko, a na baklji je pisalo Krivaja, Zavidovići. Kada je to on pokazao Amerikancima, ponudili su mi posao tamo. Međutim, meni se ipak više sviđa ovdje nego tamo. Nestala je srednja klasa kojoj je većina nas pripadala, ali su ljudi ostali dobri.

Divni su ljudi ovdje, međutim oni gore i na položajima su pokvareni. Mi smo izgubili srednju klasu kojoj sam i ja pripadao, digli su se oni koji su uzeli paretine i oni nama kroje sudbinu.

Njima vjerovatno diktira neko izvana. Nismo mi naivni, princip je uništi kulturu da bi mogao bolje vladati i lahko je manipulisati polupismenim narodom. Ali kad-tad doći će do revolucije”, ovako je govorio Bato još 2016. godine.

Od tada nije mnogo govorio za medije, a nakon zatvaranja galerije u centru grada povukao se u svoj dom kulture gdje i danas živi sa sinom Anisom. Njih dvojica stvaraju umjetnost, svaki na svoj način. Tako Anis proizvodi stolove za kojima će, vjerujemo, poludjeti ljubitelji minimalizma, a Bato još uvijek stvara djela koja će inspirisati i otvarati horizonte u domovima. Vrata njegove galerije otvorena su za sve putnike, dobronamjernike i duše čiste.

Tu boje govore o desetljećima i stotinama predanja, tu su uhvaćeni detalji koje običan pogled propusti: nelagoda konobara pred zatvaranje, umor radnika Krivaje u zimskom sumraku, šutnja starih intelektualaca koji više nemaju kome objašnjavati šta je nekad značilo nositi kravatu u hotelu Kristal. Tu stanuje i uspomena na Zibca. Tu je i moj otac, vječni pravednik i galamdžija najplemenitijeg srca. Tu stanuju Dobri.

Bato pripada generaciji koja je vjerovala da kultura nije dekor grada, nego njegov nervni sistem.

Zato njegov rad predstavlja dokument urbane emocije, stoljetnog trajanja i ženske snage.

Pogledi desetina žena dočekuju vas u zlatnim portretima, mačke kao simbol gracioznosti i plemenitost prikazana u grivama brdskih bosanskih konja.

A radovi njegovog sina inspirisani su snagom naših rijeka. Tako kamene ploče nose neke nove uspomene.

A Bato nas i danas podsjeća, uči i dočekuje u svom domu. U Jakob knjižari, najstarijoj u Nirnbergu, kupila sam svoje prvo njemačko izdanje Schopenhauera.

Die Kunst, Recht zu behalten, podsjetnik je na jednu zavidovićku galeriju koja podučava životnim istinama, sjeća na ljudskost i vrijednosti okupane bojama i srećom. Filozofiju proučavamo dok živimo, promatramo i ponajbolje učimo na terenu.

Hesse nas je naučio da postoje ljudi koji su gore čovjek, a dolje riba, odnosno bića rastrgana između nagona i smisla, između mulja iz kojeg nastaju i visine kojoj pokušavaju pripasti. Ali svaki je čovjek ipak hitac prirode uperen ka vlastitom ostvarenju. Svima nam je zajedničko porijeklo; iz istog mraka dolazimo, iz istog majčinog drhtaja, iz istog iskonskog ždrijela života. Pa ipak, svako ostaje zaseban pokušaj svijeta da kroz jedno biće dosegne svijest o sebi. Zato možemo razumjeti jedni druge tek djelimično, kroz fragmente iskustva i kratke bljeskove bliskosti, ali svako od nas do kraja može tumačiti samo vlastitu unutrašnju tamu i vlastitu svjetlost.

Istraživači najviše vremena provedu upravo tamo gdje se život ne može slagati u fascikle i foldere.

Ovaj tekst nastajao je sedamnaest mjeseci i rastao između razgovora, šutnji, povrataka i dugih promatranja detalja koje užurbani pogledi ne registruju. Baš kao što sam naučila u galeriji života Enisa Bate Hasandžikovića. Osim boja, tamo stanuje spoznaja, britka i ogoljena, ponekad neugodna upravo zato što odbija da uljepšava stvarnost. To je prostor u kojem umjetnost nije dekor, nego oblik unutrašnje istine.

Tamo stanuje i Jadranka. U ramovima boje oraha sačuvan je dio duše Jadranke Stojaković. I ne osjeća se kao uspomena zatvorena u predmet, nego kao prisustvo koje i dalje traje kroz ton, potez i emociju. Kao dokaz da istinska umjetnost ne nadživljava čovjeka slučajno, već zato što u sebi nosi rijetkost: ljudsku suštinu oslobođenu taštine.

Možda je upravo to krajnja svrha svakog stvaranja, da tražeći ljepotu očistimo vlastitu nutrinu. Zato se ljudi kroz stoljeća vraćaju umjetnosti. Da bi se sebi, makar na trenutak, istinski približili. A ne pobjegli od stvarnosti.

Bio je maj, trinaesti.