Alma Bektaš, umjetnica: Jedni vide samo cvijeće, a drugi čitaju između latica

Alma Bektaš pripada generaciji umjetnica čiji je identitet oblikovan između prostora, iskustava i naslijeđenih trauma. Odrastanje u postratnom kontekstu, odlazak iz Bosne i Hercegovine neposredno nakon srednje škole i život u Beču postali su ključni slojevi njenog umjetničkog izraza, koji se razvija na granicama ličnog i kolektivnog, intime i politike, tijela i prirode. Upravo iz tog “između” prostora nastaje specifičan senzibilitet koji ne pristaje na jednostavne narative niti na jasne identitetske odrednice.

U njenim radovima priroda nije pasivna kulisa niti dekorativni element — ona je aktivna, često i odbrambena sila, tijelo koje reaguje, pamti i uzvraća. Kroz materijale poput trnja, invazivnih biljaka i organskih struktura, Bektaš otvara pitanja odnosa moći između čovjeka i okoline, ali i šire društvene i političke obrasce koji oblikuju savremeni svijet. Njena umjetnost ne pokušava umiriti posmatrača; naprotiv, ona uvodi blagu nelagodu, pomjera perspektivu i traži dublje čitanje.

U razgovoru za Urban magazin govori o iskustvu odlaska i osjećaju nepripadanja, o generaciji koja je odrasla u sjeni rata i kolektivne traume, ali i o tome kako se takav senzibilitet prevodi — ili ne prevodi — u savremenom evropskom umjetničkom prostoru. Govori i o botanici kao jeziku otpora, o tijelu kao produžetku prirode, te o stalnoj potrebi da se kroz umjetnost preispituju granice koje smo navikli uzimati zdravo za gotovo.

Otišli ste iz Zenice nakon srednje škole, u postratnom periodu. Koliko je taj rani osjećaj izmještenosti oblikovao vaš odnos prema prostoru, ali i prema umjetničkom izrazu?

Ja pripadam valu studentskih, “samovoljnih” odlazaka iz zemlje, bez previše razmišljanja hoću li se vratiti i bez jasnog razloga zašto odlazim. Upravo zbog toga osjećam se privilegovano u načinu na koji danas pamtim Bosnu. Svako je odlazio iz neke druge Bosne i iz drugačijeg unutrašnjeg stanja. Ja sam otišla odmah nakon srednje škole krajem 2011. Više me privlačio izazov da iskusim sebe u stranoj zemlji bez poznatih, jezika i novca nego da ostanem tamo gdje sve znam, iako sam znala da bi mi to bilo puno jednostavnije. Sve ono što Bosna nosi, moj odlazak, političko stanje, rat, kolektivna i lična osjećanja, stiglo me tek kasnije. Vjerovatno tada nisam znala šta da radim s tim emocijama i valjda sam zbog toga postala umjetnica.

U vašem radu često se osjeća prisustvo “između-prostora” — između geografija, identiteta i iskustava. Da li osjećaj nepripadanja ili višestruke pripadnosti svjesno oblikuje vaš umjetnički jezik?

Ni naša ni njihova. Tako sam većinu vremena razmišljala, da je to moja vječna realnost od trenutka kada sam kupila prvu kartu za Austriju. U posljednje vrijeme shvatam koliko nas zapravo živi u tom stanju između i kako ono polako postaje neko novo normalno. I ima nešto umirujuće u tome, znati da se konačno možeš svrstati u neku grupu, makar se zvala “između”. Bolje je nego biti ni naša ni njihova. Tako da su i moji radovi postali “između” i puštam da ih prisvoji onaj ko ih najbolje osjeća i razumije. Pitam se je li do sada već neko smislio novu riječ za nas takve. Možda izmeđani, izmeđari ili izmeđuši.

Smatrate li da generacija koja je odrasla nakon rata, bilo unutar ili izvan Bosne i Hercegovine, nosi specifičan senzibilitet koji se razlikuje od umjetnika iz stabilnijih društvenih konteksta?

Svi mi koji smo bili premali da stvarno nešto doživimo u ratu, ali smo zato odrasli svakodnevno upijajući kolektivnu traumu, razvili smo neku vrstu second-hand traume koja je jako intenzivna. Otprilike smo se rodili i naučili riječi: mama, tata, geler, Haški tribunal, etničko čišćenje, koncentracioni kamp, minirano područje, silovanje. Naša čula su od početka proširena na maksimum. Naravno da se razlikujemo.

Da li taj senzibilitet prepoznajete i u savremenom evropskom umjetničkom prostoru — i na koji način se on čita ili prevodi izvan regionalnog konteksta?

Da, prepoznajem ga tako što ga zapravo ne prepoznajem u savremenom evropskom prostoru. I isto tako prepoznajem da je moj senzibilitet njima često previše, čak i pomalo iritantan. Kada Austrijancima ne znam objasniti kakvi su, pokušam to vizuelno kroz mineralnu vodu. Oni imaju tri vrste: bez, mild i jako gaziranu. Ta mild voda je meni najčudnija, skroz je mlaka i bezlična, a opet je oni stvarno vole. Ima sve uslove da bude dobra, ali nikad ne ide do kraja. Tako nekako doživljavam i savremeni umjetnički prostor — mild, mlak, zaboravan. A mi smo im vjerovatno jednostavno previše gazirani.

Vaš rad prirodu ne tretira kao dekoraciju, već kao aktivnu, ponekad i odbrambenu silu. Kako je došlo do tog pomaka u percepciji prirode unutar vašeg umjetničkog istraživanja?

Diplomirala sam poljoprivredu i dugo radila u cvjećari, i tek tada sam stvarno progledala. Kao neko ko je odrastao u gradu, kroz taj rad sam počela razumijevati kako zapravo tretiramo prirodu. Sve međuljudske nepravde za koje mislimo da su nas snašle nisu ni blizu onome što mi kao vrsta radimo svom okolišu. U svojim radovima nekako pokušavam biti neki medijator između prirode i ljudi. Kao da imam potrebu da ukažem na ono što priroda ne može sama reći. I stalno mi se vraća ista misao: nature strikes back.

Kroz materijale koje koristite — trnje, invazivne biljke, organske strukture — priroda u vašem radu djeluje gotovo kao tijelo koje se brani. Može li se taj odnos čitati i kao refleks šireg društvenog ili političkog iskustva?

U poljoprivredi, trnje, invazivne vrste i korov često se vide kao smetnje, nešto što treba ukloniti kako bi drugo moglo rasti. I ja sam se, tokom svog migrantskog putovanja, često osjećala kao da sam uljez. Rad s tim “problematičnim” biljkama vjerovatno mi je pomogao da ponovo izgradim svoje samopouzdanje. Danas uživam u tome što zauzimam svoj prostor, što sam vidljiva i što više ne osjećam potrebu da se prilagođavam po svaku cijenu. Što se tiče invazivnih vrsta, sve više vjerujem da one ne postoje onako kako ih često doživljavamo. Nazivamo ih invazivnima jer ometaju naše predstave o redu i ravnoteži. U suštini, one samo prate prirodne zakone, šire se, prilagođavaju i opstaju. Iskreno, divim im se.

U vašim instalacijama često dolazi do susreta organskog i urbanog — prirode i sistema kontrole. Koliko vas zanima taj konflikt između divljine i strukture, i šta on otkriva o savremenom društvu?

Nije to zapravo konflikt nego posljedica. Posljedica načina na koji smo postavili sebe u centar svega. Meni je antropocentrizam možda i opasniji od svih tih sistema o kojima stalno pričamo. Dali smo sebi pravo da kontrolišemo, oblikujemo i koristimo sve oko sebe. U svojim radovima pokušavam pokazati koliko je ta struktura zapravo agresivna i koliko smo se udaljili od nečega što je nekad bilo ravnoteža. I iskreno, ne razumijem kad me neko pita zašto se taj sudar organskog i urbanog u mojim radovima čini nasilan. Zašto neko misli da danas imamo vremena za blage estetike.

Rad poput “Trophilia” uspostavlja snažan vizualni i konceptualni obrat — gdje biljka preuzima ulogu aktivnog subjekta. Koliko vam je važno da kroz rad pomjerate ustaljene hijerarhije između čovjeka i prirode?

Ta skulptura je bila inspirisana jednim od najvećih cvjetova u prirodi, raflezijom, parazitom koji živi na tuđem tijelu i miriše na trulež. Unutrašnjost cvijeta sam obložila kolažima slika koje sam skupljala s interneta: ljudi koji prodaju životinjske trofeje, lovci koji poziraju s ubijenim plijenom, oglasi za prodaju egzotičnih životinja. Ideja je bila da skulptura bude postavljena u visini prolaznika, da mogu provući glavu u samu srž cvijeta i direktno se suočiti s tim slikama, da se, na neki način, reflektiraju u vlastitoj ulozi u tom nasilju koje smo normalizovali. Iz straha su me organizatori zamolili da skulpturu ipak podignem više, van dosega ljudi, da joj neko ne bi naštetio. Skulptura je ukradena treći dan nakon postavke, sa Trga bana Jelačića u Zagrebu. Nisam ni stigla reći ljudima šta sam htjela — pretekli su me. Kad smo već kod ove teme, da li neko zna ko mi je ukrao skulpturu?

Vaša umjetnička praksa ima i izraženu političku dimenziju, iako ne djeluje direktno narativno. Da li botaniku svjesno koristite kao jezik otpora i komentar na ekološke i društvene krize?

I kada pravim najobičniji, klasični buket, te stvari su mi na umu i samim tim utiču na estetiku rada. Uz svaku narudžbu ide i jedna svježe ubrana politička ili ekološka katastrofa, samo zapakovana u cvijeće.

U vašem radu prisutna je i suptilna veza između tijela i prirode — forme koje podsjećaju na produžetke tijela, na unutrašnje strukture. Koliko je tijelo važno kao referentna tačka u vašem stvaralaštvu?

Ne postoji tijelo i priroda. Tijelo jeste priroda, i zato mi je ono važna referentna tačka, jer kroz njega najlakše pokažem da ta granica ne postoji, da je izmišljena.

Pojam Helikorija koji se veže za vaš rad otvara prostor između vizualnog, intuitivnog i energetskog. Kako biste ga vi definirali — kao koncept, stanje ili proces?

Kao stanje. Nekad ratno, nekad odbrambeno, nekad umirujuće, nekad inspirativno.

Danas djelujete iz Beča. Koliko je za vas važna veza sa Bosnom i Hercegovinom, i da li ona postoji više kao lični, intuitivni prostor ili kao konkretna profesionalna relacija?

U posljednje vrijeme sam u nekom začaranom krugu koji ne znam kako da riješim. Nedostaje mi Bosna, romantiziram je u mislima, da je još onakva kakvu sam je napustila s 18 godina, pa dođem kući i razočaram se. Vratim se u Beč, bude mi žao, pa opet nađem neka opravdanja i dozvolim da mi ponovo nedostaje. Voljela bih da uspijem pronaći neku novu relaciju između sebe i BiH prije nego postanem onaj dijasporac koji se vrati tek u penziji.

Imate li osjećaj da Bosna i Hercegovina dovoljno prati i valorizira umjetnike bh. porijekla koji djeluju van njenih granica — ili njihova vidljivost i dalje u velikoj mjeri zavisi od međunarodnog priznanja?

Da se vratim na početak i nas izmeđane, izmeđare, izmeđuše — ima nas dosta i u umjetničkom svijetu. Svuda smo i, iskreno, prilično smo dobri. Bosna i Hercegovina komotno može preskočiti taj bespotrebni šablon čekanja na međunarodno priznanje. Mi smo već jednom otišli, ne moramo čekati da odemo još dalje. Ja, iako danas imam austrijsko državljanstvo i većinu prilika sam ostvarila kroz njihov sistem, gdje god mogu i dalje se potpisujem i osjećam kao Alma Bektaš, Bosnien und Herzegowina… u nekoj nadi da skupljam bar neke imaginarne poene za nas, a možda i jer se osjećam pomalo krivom i dužnom što sam otišla. Samo nisam sigurna da li ti poeni u BiH ikome išta znače.

Na kraju — vaša umjetnost ne traži dopadljivost, niti jednostavno čitanje. Koliko vam je važno da rad zadrži tu vrstu otpora prema očekivanjima publike?

Ja ipak mislim da je moja umjetnost jako jednostavno servirana. Jedni vide samo cvijeće, a drugi čitaju između latica.