Razgovor s Nihadom Hrustanbegovićem, nizozemsko-bosanskohercegovačkim maestrom na klasičnoj harmonici i kompozitorom, dolazi nakon izuzetnog umjetničkog poduhvata — sedam uzastopnih večeri u londonskom Royal Albert Hallu, u okviru programa Teenage Cancer Trust, na poziv Roberta Smitha.

Hrustanbegović je tim nastupima ispisao nove stranice muzičke historije, postavši prvi harmonikaš koji je ostvario ovakav kontinuitet u kultnoj londonskoj dvorani. U prostoru koji podrazumijeva vrhunsku produkciju, ali i snažnu emotivnu razmjenu s publikom, oblikovao je nastupe koji prelaze granice žanra i instrumenta, potvrđujući harmoniku kao savremeni koncertni glas sposoban za dijalog s različitim muzičkim svjetovima.

Njegov umjetnički put već godinama obuhvata širok raspon — od interpretacija kanonskih djela do autorskih kompozicija koje povezuju klasičnu tradiciju s elementima jazza, flamenca i sevdaha. Ovaj nastup u Royal Albert Hallu za njega ne predstavlja samo još jednu koncertnu referencu, već tačku preokreta i povratak intenzivnijem izvođačkom ritmu.

Za Urban magazin, Hrustanbegović govori o sedam večeri u Royal Albert Hallu kao o jedinstvenom iskustvu u kojem se prepliću scena, publika i lična transformacija — od susreta s Robertom Smithom i dinamikom iza kulisa jednog od najprestižnijih koncertnih prostora na svijetu, do promišljanja vlastitog muzičkog jezika koji briše granice između klasike, rocka i improvizacije. Otvara i pitanje kako harmonika u njegovom izrazu postaje orkestar u jednom tijelu, te kako se u kontinuitetu nastupa ne gubi svježina, nego mijenja percepcija muzike, prostora i samog sebe.

Sedam uzastopnih večeri u Royal Albert Hall nije samo tehnički poduhvat, već i fizički i mentalni izazov. Šta se dešava s umjetnikom u tom kontinuitetu — između prve i posljednje večeri?

Dešava se jedan totalni fokus — od jutra do početka i završetka nastupa. S obzirom na to da se radilo o sedam večeri zaredom, svako veče bilo je nešto novo. Uživao sam u upoznavanju svih osoba koje sam sreo u Royal Albert Hallu. Ponašao sam se kao da sam prvi razred osnovne škole — sve po pravilima. Nikada s većim profesionalcima nisam radio: od produkcije, gdje je bilo angažovano preko 100 ljudi, do svih umjetnika koje sam upoznao. Čak sam izbjegavao da odem na piće sa jednom od zvijezda pjevačica (smijeh), pa sam tek sedmo veče otišao na after party, koji je bio organizovan svake večeri za učesnike i VIP goste u Artist baru. Nakon druge večeri postao sam stalni gost poslije nastupa na centralnoj pozornici, u loži Roberta Smitha, zajedno s njegovim prijateljima, kolegama iz benda The Cure i njegovom suprugom Mary. Publika je bila kao jedno, a ja sam svako veče svirao od zero to hero — od trenutka kada se otvore vrata i publika ulazi, pa do trenutka kada se u sali nađe oko 5000 ljudi. Ponekad bi se čuli i vriska i uzvici kada bih zasvirao nešto što ih posebno oduševi. Kad “upalim” distorziju na harmonici pa zazvuči kao gitara… šalim se, naravno, ali otprilike je tako bilo. Uglavnom, vjerovali ili ne — bilo je mirno. Atmosfera i ambijent u najljepšoj dvorani na svijetu ostavljaju bez daha, a tada je disanje itekako važno. Otkud ja tu…

Iza mene su nastupi za nizozemsku kraljicu Beatrix, Viteška dvorana u Hagu, Concertgebouw Amsterdam, album The Best of Concert Accordion koji je promijenio percepciju klasične harmonike u Nizozemskoj, jer je spoj klasične, moderne i ličnih kompozicija s pop, jazz, balkanskim, flamenco i sevdah elementima bio snažno prepoznat od šire publike. Kompozicija “Promenada svijeta” postala je soundtrack za TV reklamu Heineken Extra Cold, koju su vidjeli milioni gledalaca i koja se emitovala na svim televizijskim kanalima. Slijedili su nastupi s Grace Jones i Al Di Meolom, muzika za filmove u Švicarskoj, Italiji, Nizozemskoj i Bosni i Hercegovini, te Vivaldijeva “Četiri godišnja doba” i deseti album Mediterraneo. Posljednjih deset godina nisam nastupao tako često, jer me je sve to u jednom trenutku zasitilo i izgubio sam inspiraciju nakon “Četiri godišnja doba”. Došao sam u dilemu šta dalje nakon muzičkog opisa života i prirode. Međutim, izgleda da može — i očigledno sam ponovo sretan kada sviram, a to mi je možda i suština života. Mediterraneo. Muzika. I život u sadašnjosti, a ne u prošlosti. Dogodio se reset u 2024. godini.

Ovaj nastup dolazi na poziv Roberta Smitha. Koliko je za vas bilo važno to povjerenje — i šta mislite da je on prepoznao u vašem izrazu?

U umjetnosti i koncertnoj sceni svijeta pravilo je: očekuj neočekivano, a u teoriji muzike ono što je napisano — napisano je. U životu očigledno treba imati petlju, dakle usuditi se dodirnuti umjetnost koja je “nedodirljiva”. A mrtvo slovo na papiru u teoriji muzike može se vrtjeti u nedogled iz šupljeg u prazno. Šta je vidio u meni… vidio je program s koncerta na Braču za vrijeme Janezovih dana i u tom programu vidio je ko sam. Mislim da je prepoznao u meni umjetnika koji se snalazi u mnogim umjetničkim žanrovima i koji izražava poštovanje i prema njemu, i umjetnosti, ali i prema drugim umjetnicima. Svirao sam na Braču u ljeto 2025. godine, na poziv hrvatske akademske kiparice Sandre Nejašmić Pirnat, u galeriji SanJan u mjestu Postira, gdje je Robert Smith proteklih godina patron, jer je kiparsko djelo Bagatelle Janeza Pirnata izabrano za naslovnicu albuma Songs of a Lost World benda The Cure, koji je objavljen 1. novembra 2024. godine. Nisam ga upoznao tada jer nije dolazio na Janezove dane, ali program je došao do njega. E, taj program me je odveo do Royal Albert Hall, a i Robertova i Božja volja, i sav trud koji sam dao za vrijeme spremanja i vježbanja tog koncerta i izvedbe.

Program koncerta održanog na Braču tokom Janezovih dana, ljeto 2025.

Za mene je to bio veliki šok da me pozove neko koga sam intenzivno slušao zadnjih godinu dana, a i proučavao, i u jednom momentu shvatio šta je prava zvijezda i koja je to vrsta ozbiljnosti gdje taj teret slave jednostavno više nije teret. Postoji ta neka barijera između klasične i pop muzike koju sam premostio — jer, naprimjer, Vivaldi je barok, a The Cure bend Roberta Smitha je faktički počeo sa pop punk rock stilom da bi prešao u gothic rock pop. Muzika benda The Cure pojavila se u najmanje 12 filmova. Bez obzira na to što me zanima i klasična i moderna muzika, u jednom momentu počeo sam proučavati gothic rock pop jer su me interesovali zvukovi i agogika iz tog žanra, ali i kako ostati umjetnik kada postaneš zvijezda — ili si to već bio pa ti dosadilo, odnosno kada postaješ ustvari zreo, punoljetan kao čovjek u umjetnosti. Robert Smith zato i jeste za mene najveći živi umjetnik. Robert je također i slikar. U tome mi je itekako interesantan, ali i to da je sa svojom suprugom od tinejdžerskih dana pa do danas. Volim taj sklad, bezvremenski i lojalnost.

Kada sam upoznao Roberta u Londonu, vidio sam da je to neko ko je totalni multitalenat — ne samo kao kompozitor, pjevač, gitarista, nego i u odnosu prema svemu oko sebe, a i prema ljudima. Balans. Insan. Jedan veliki autoritet na britanskoj pop rock sceni i u svijetu, ako ne i najveći, proteklih godina. Jako ga vole, a i zaslužio je. Njegova supruga je također bila prisutna za vrijeme Teenage Cancer Trust u Royal Albert Hall. Divna žena. Mary Poole. Posvećena suprugu na način koji se zove, u svakom pogledu, sklad i podrška. Susret s Robertom i druženje jednostavno je bilo spektakularno — počev od prvog kontakta, kada je izrazio želju da dođem da sviram i predstavio se kao moj fan, do trenutka kada smo se obojica smijali, sretni što koncertna sedmica za Teenage Cancer Trust prolazi fenomenalno i spektakularno. Jedno veče sam preskočio Vivaldija, pa me pita: “Jesi li svirao večeras i Vivaldija?” — nisam, svirao sam tvoje i moje kompozicije.

Kritika vas opisuje kao “harmonikaša s dušom orkestra”. Da li ste svjesno gradili taj zvuk — ili je on rezultat dugog procesa traženja vlastitog jezika?

Da. To se razvijalo kod mene još od Muzičke akademije za vrijeme studentskih dana. Nisam toliko bio toga svjestan, ali kada sam 2014. godine spremao album “Četiri godišnja doba”, tada sam to totalno osvijestio. Koncertna klasična harmonika kao instrument ima 15 registara na desnoj strani i minimalno 4 na lijevoj. To samo po sebi daje drugačije boje, da tako kažem, instrumente, ali to nije ni blizu niti se podrazumijeva da promjenom registra automatski dobijete drugi instrument. Dakle, kada se 3 ili 4 linije zaista sviraju sa touché — specifičnim načinom dodira tonova i kompresije mijeha harmonike — tada se postiže da zvuče kao 3 ili 4 različita instrumenta istovremeno i daju harmonici simfonijski zvuk i karakter. Doslovno, svaka linija artikulacijski i agogički ima svoju putanju i život, a zajedno stvaraju harmoniju i cjelinu. Tako dobijate zvuk, naprimjer, basa, violončela, alt violine i violine istovremeno. Naravno, zavisno od stila, tu su i orguljski zvukovi, zatim usna harmonika i instrumenti sa dirkama poput klavira.

Harmonika se često percipira kroz vrlo uske žanrovske okvire. Da li osjećate da ste ovim nastupima trajno pomjerili tu percepciju — ili je borba za redefiniciju instrumenta i dalje prisutna?

U stvarnom svijetu umjetnosti ne postoje sujete nego isključivo radost, ljubav i sreća za nečiji uspjeh i djelo — red, rad i disciplina. Ono što je najvažnije jeste da kompozicija koju sviram ili koncert ima život u sebi i da publika ode kući sa pozitivnom energijom, zaboravi svakodnevnicu i shvati da je poenta života ljubav i ljudsko jedinstvo kroz muziku. Punjenje baterija. Ja sviram, vježbam, proučavam i izlazim na podijum da bih stvarao umjetnost zvuka i kompozicije i taj doživljaj prenosio na publiku. Bilo je više faza u životu gdje mi je bio izazov, naprimjer, svirati u Concertgebouw u Amsterdamu — to je bilo komplikovano dostići — ali i druge dvorane gdje mi je ogromno zadovoljstvo bilo svirati: Dom Armije u Sarajevu, Katedrala u Sarajevu, Notre-Dame u Le Puy-en-Velay u Francuskoj. Historijska mjesta sa akustikom su za mene itekako inspirativna. U konačnici, akustika mi je najveća inspiracija. Tada tonovi postaju beskonačni.

Tokom sedam večeri prelazili ste od Antonio Vivaldi do The Cure. Kako pristupate toj širini — da li je riječ o prilagodbi ili o jedinstvenom izrazu koji sve te žanrove povezuje?

Jedinstveni izraz ne postoji. Osoba može biti jedinstvena, ali i situacija. Recimo da sam konstantno na podijumu u Royal Albert Hall bio opušten, non-stop uživao i bio sretan što sam tu gdje jesam. Svaka kompozicija zahtijeva svoju emociju, karakter, tehniku sviranja i sklad. Konačni rezultat može biti jedinstven.

Vaš repertoar uključuje i djela poput “Libertango” Astor Piazzolla i “Yesterday” The Beatles. Kada interpretirate tako poznate kompozicije — gdje prestaje original, a počinje vaša verzija?

Original je u melodiji i harmoniji, a moja verzija počinje kada sebi dozvolim da je prekomponujem — čak i u toku samog nastupa — ili improvizujem u skladu sa originalom. Mada je itekako moguće da to postane neka potpuno druga kompozicija.

U opisu vašeg nastupa često se pojavljuje riječ “disanje” — kao da instrument postaje produžetak tijela. Kada ste prvi put osjetili da harmonika zaista “diše” s vama?

Da biste svirali, potrebno je osjetiti puls, metrum i tempo, a samim tim i disati kroz sviranje. Stvaranje zvuka na harmonici također zahtijeva disanje — otvaranje i zatvaranje. Tako nastaje ton. Harmonika i ljudsko biće su itekako slični. Ja pjevam u sebi dok sviram i to je ta povezanost — ne svira instrument nego ja, a na to se nadovezuju metrum, ritam, agogika i dalje.

Svaka večer imala je drugačiji dramaturški tok. Koliko vam je važno da koncert ne bude samo niz kompozicija, već iskustvo koje ima unutrašnju naraciju?

Svaka od tih kompozicija je priča za sebe koja ima svoj doživljaj. Svaka ima svoju simboliku, značenje, melodiju, harmoniju, energiju, dušu — blagost, iskrenost, ljubav, zajedništvo, povezanost.

U vašem radu prisutan je i suptilan odjek balkanskog melosa. Koliko je važno nositi vlastito porijeklo na svjetskim scenama — i da li se ono mijenja u susretu s globalnom publikom?

Ja sam neko ko je rođen u SFR Jugoslaviji, u Republici Bosni i Hercegovini koja ima hiljadugodišnje porijeklo još od bana Kulina, kralja Tvrtka i kraljice Katarine. Historije imaju svoje tokove i mijene. Bio sam u Evropi od rođenja, identitet sam našao u Nizozemskoj, a kasnije i srž kulture Evrope u Francuskoj. U jednom momentu sva ta dinamika historije mi je postala opterećenje, tako da mi Amsterdam, Dalmacija, Sarajevo, Francuska, a evo i Velika Britanija, najviše znače — tu imam svoj mir.

Ovaj projekat imao je snažan humanitarni karakter kroz Teenage Cancer Trust. Koliko takav kontekst mijenja odnos prema izvedbi i publici?

Svi bendovi koji su svirali dali su punu snagu i energiju. Mislim da je to bio smisao — ne sažaljenje, nego prenos energije života na one koji su bolesni, da im bude bolje, i da smo im tu kao muzička i ljudska podrška.

Nastupati sedam večeri zaredom znači ponavljati, ali i svaki put počinjati iznova. Kako se čuva svježina — da svaka izvedba ostane živa, a ne reprodukcija?

Oblačio sam se drugačije svako veče, mijenjao detalje i boje, ponekad i odijelo. Svako veče je bilo totalno uživanje što sviram u Royal Albert Hall. Zvuk su kombinovali sa akustikom dvorane i specijalnim sistemom — zvučalo je nevjerovatno. Film uživo. Kompozicije sam mijenjao u rasporedu, ubacivao nove, da izbjegnem ponavljanje.

Vaš uspjeh se opisuje kao “historijski trenutak za harmoniku”. Da li osjećate odgovornost prema instrumentu — kao neko ko ga predstavlja na najvećim svjetskim scenama?

Prije svega odgovornost prema samom sebi. Dugo nisam imao priliku za ovako nešto. To za mene znači da sve što je bilo prije nije bilo uzalud i da moja karijera i dalje postoji — i to u punom sjaju kakav još nisam doživio.

Dolazite iz prostora koji rijetko ima kontinuitet podrške za klasičnu muziku na ovom nivou. Šta ovaj uspjeh znači za umjetnike iz Bosne i Hercegovine i regiona — iz vaše perspektive?

Koliko sam primijetio, mnogima je drago i sretni su. Ali mladim umjetnicima potrebna je veća interakcija sa Evropom — saradnje, projekti, koncerti — a ne takmičenja kao mjera. Umjetnost nije takmičenje. Ja sam to shvatio tokom studija. U svijetu harmonike rijetko pobjednici takmičenja izgrade karijeru izvan tog kruga. Umjetnost je koncert, album, publika, mediji. Nema instant uspjeha. Talenat je red, rad i disciplina — a tek onda dolazi sloboda interpretacije.

Nakon ovakvog poduhvata, šta za vas ostaje kao sljedeći izazov — i da li je uopšte moguće “ponoviti” ovakav trenutak?

Postoje momenti koji su neponovljivi. Nastup za kraljicu Beatrix, Viteška dvorana u Den Hagu, prvi album, “Promenada svijeta” i Heineken reklama, saradnje sa Grace Jones i Al Di Meola, “Četiri godišnja doba”, koncert u Notre-Dame du Puy, SFF 2020, koncerti u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Amsterdam 750 godina… i sada sedam puta Royal Albert Hall. Dalje — ne znam. U toku su pripreme za 11. album i koncerte u ljeto 2026. Harmonika je bila na štimanju kod Sinana Ajkunića. Ima još dvorana i filmova.

Ali suština je zdravlje i sreća. Prošle godine imao sam ozbiljan zdravstveni problem i to me promijenilo. Vratio sam energiju, promijenio način života, smršao 15 kilograma. Kada se ukloni toksičnost, dolazi energija. Nakon toga stigao je poziv iz Velike Britanije — kao znak. Sjedio sam tada u Sarajevu na klupi, gledao pticu i razmišljao šta je suština života. Danas znam. Sretan sam. Živ, zdrav. Idemo dalje.