Razgovarala: Elma Hodžić
Nebojša Dimovski pripada onoj vrsti slikara za koje slikarstvo nije profesija, nego unutarnja nužnost. Rođen u Mostaru, školovao se u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, a likovni izraz je formirao kroz dugogodišnje iskustvo rada na međunarodnoj sceni – Dimovski spaja klasičnu disciplinu s introspektivnim senzibilitetom. Nedavno je sarajevskoj publici u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine predstavio izložbu Sevdisanje slikom, ciklus radova u kojem se kroz suzdržan kolorit, figuru i odnos svjetla i tame bavi sevdahom kao unutarnjim emotivnim stanjem.
Dugogodišnje iskustvo rada između različitih kulturnih i geografskih konteksta, od Bosne i Hercegovine do Španije, nije ga odvelo ka prilagođavanju trendovima, već ka još dubljoj potrebi za ličnom i slikarskom iskrenošću. U ovom razgovoru govori o figuraciji kao egzistencijalnom izboru, o sevdahu kao unutarnjem emotivnom kodu, o marginalizaciji slikarstva danas, ali i o potrebi da umjetnik stalno izlazi iz zone komfora. Razgovor s Nebojšom Dimovskim otkriva slikarstvo kao spor, zahtjevan i duboko intiman proces – onaj koji ne prestaje izlaskom iz ateljea, jer je, kako sam kaže, slikarstvo dio njegovog bića.
Foto: Goran Stojkić za BONKproduction | Garderoba i stajling: AROS
U središtu tvog slikarskog opusa kontinuirano je prisutna figura, ali ona nikada nije samo reprezentacija tijela, već nosilac unutarnjih stanja. Kako danas, s ove vremenske distance, definišeš temeljno polazište vlastitog slikarstva?
Ja sam slikar. Figurativni slikar. Slikarstvo je medij kroz koji mislim i kroz koji pokušavam artikulisati unutarnja stanja koja često nemaju jasan verbalni ekvivalent. Iako figuracija nosi rizik deskripcije i doslovnosti, upravo me ta granica neprestano izaziva. Vjerujem da minimalan gest, suzdržan kolorit, odnos svjetla i tame mogu otvoriti prostor emotivne složenosti koja nadilazi puku naraciju. Slikarstvo za mene ostaje izuzetno zahtjevan, ali i duboko iskren medij – kako tehnički, tako i emotivno. Prenijeti vlastito stanje na platno i istovremeno ostaviti prostor posmatraču da u njemu prepozna sebe, možda je najveći izazov, ali i suština onoga što radim.
Biti iskren prema sebi i slici
Tvoj rad se razvijao kroz različite društvene, geografske i institucionalne kontekste. Koliko su te promjene okruženja oblikovale tvoj likovni jezik, a koliko si mu ostao dosljedan bez obzira na kontekst?
Promjene okruženja su bile duboke i često radikalne – geografski, ali i životno. One su me nesumnjivo oblikovale kao osobu, a posredno i kao umjetnika. Ipak, uvijek sam nastojao da zadržim vlastitu unutarnju liniju. Nisam dopuštao da uticaji postanu direktni ili imitativni, niti sam se svjesno referirao na druge autore. Čak i u periodima kada je figurativno slikarstvo bilo potisnuto i marginalizirano u savremenim umjetničkim tokovima, ostao sam mu dosljedan. Taj izbor nije bio strateški, nego egzistencijalan. Ako bih danas trebao rezimirati, rekao bih da su se okolnosti mijenjale, ali da je moj likovni jezik ostao utemeljen na istoj potrebi – da budem iskren prema sebi i slici.
Izložba Sevdisanje slikom sugerira proces introspekcije i emocionalnog samopropitivanja. Na koji način sevdah, kao kulturni i emotivni kod, ulazi u strukturu slike?
Sevdah je u jednom trenutku potpuno preuzeo moje biće. To stanje nije bilo moguće zadržati izvan platna. Nije riječ o ilustraciji sevdalinke, nego o njenom unutarnjem odjeku – o melanholiji koja ne traži objašnjenje. Nadam se da publika osjeti tu tišinu i toplinu istovremeno, onu tanku liniju između bola i smiraja. Kao i u sevdalinci, nije riječ o patetici, nego o dostojanstvu emocije. Slike su nastajale iz potrebe da se ta unutarnja napetost prevede u vizuelni jezik koji ne objašnjava, nego ostaje. Izložba je bila dodatno upotpunjena predivnom izvedbom Emine u interpretaciji Mone Muratović, uz pratnju Vedrana Vujiči na gitari, čime je cijeli događaj dobio posebnu toplinu i atmosferu.
Dugogodišnje djelovanje u Španiji i međunarodna scena – šta si iz tog iskustva prenio u svoj današnji rad?
Španija ima snažnu svijest o značaju kulture i kontinuitetu slikarske tradicije. Realizam tamo nije anahron, nego živa disciplina. Velika Madridska četvorka realista: Amalia Avia, Francisco López, Julio López, María Moreno su imali veliki uticaj na mlade slikare koji još uvijek njeguju slikarsku tradiciju, zato danas imamo fantastične mlade španjolske muraliste i vrhunsku školu slikarstva. Uticaj madridske škole realizma svakako je i mene dotakao, ali ono što sam ponio jeste poštovanje prema zanatu i vremenu potrebnom da slika sazrije. Istovremeno, vjerujem da mi u Bosni i Hercegovini imamo izuzetno snažnu klasičnu školu, sa specifičnom senzibilnošću istočnoevropskog prostora. Ta dva iskustva danas u meni koegzistiraju – bez potrebe da jedan drugog dovode u pitanje.
Kako vidiš položaj savremenog slikarstva u Bosni i Hercegovini danas?
Iskreno, slikarstvo je na marginama društva. Institucionalna podrška gotovo da ne postoji, ili je barem nevidljiva. Kao da još uvijek ne razumijemo kulturu kao dugoročnu investiciju i kao temelj društvenog razvoja. Bez ozbiljnog kritičkog diskursa i sistemske podrške, umjetnost ostaje prepuštena individualnom entuzijazmu i opstanku na rubu.
Nakon povratka u lokalni kontekst, osjećaš li potrebu da redefinišeš vlastitu ulogu?
Ta potreba se javila tek u posljednjim godinama. Bilo mi je potrebno vrijeme, iskustvo i određeni životni lomovi i izazovi da bih osjetio da možda imam nešto što vrijedi izgovoriti – ne samo kroz sliku, nego i kroz šire promišljanje kulture. Ipak, sumnja ostaje. Ne doživljavam je kao slabost, već kao korektiv koji me štiti od površnosti.
Umjetnik mora stalno izlaziti iz zone komfora
U vremenu snažne konceptualizacije, ti ostaješ posvećen slici. Kako danas vidiš potencijal slikarstva?
Slikarstvo je dugo bilo potisnuto iz institucionalnog fokusa, a prilagođavanje trendovima često je bilo uslov opstanka. I sam sam prošao fazu prilagođavanja u ranim godinama tokom studiranja, koja je donijela i određene uspjehe, ali sam se svjesno vratio onome što osjećam kao nužnost. Slikarstvo za mene ostaje prostor promišljanja i svjedočenja. Možda sporiji, ali dublji. ‘Put kojim se rjeđe ide’, ali jedini koji mi ima smisla.
Foto: Goran Stojkić za BONKproduction | Garderoba i stajling: AROS
Na čemu trenutno radiš?
Trenutno sam fokusiran na putovanje izložbe Sevdisanje slikom, koja je naišla na snažan odjek. Paralelno razvijam novi ciklus pod nazivom Broken Flowers, inspirisan japanskom filozofijom kintsugija. Riječ je o metafori slomljenog, ali obnovljenog – o ljudskom srcu kroz koje iz pukotina svjetlost probija. Formalno, to će biti hibridna izložba: skulptura, slika i radovi na papiru.
Foto: Goran Stojkić za BONKproduction | Garderoba i stajling: AROS
Koliko je proces slikanja neraskidivo vezan za svakodnevni život?
Ne postoji granica. Slikarstvo je dio mog bića. Dok hodam ulicom, posmatram svjetlost, ljude, arhitekturu. Ideje se ne gase izlaskom iz ateljea. Živim umjetnost, sa svim njenim prekidima, sumnjama i tihim kontinuitetom.
Foto: Goran Stojkić za BONKproduction | Garderoba i stajling: AROS
