Marijana Kramarić, modna dizajnerica: Odjeća koja oslobađa

Vaš brend je posvećen autentičnosti i slobodi. Kako biste opisali filozofiju Citoyenne K. u jednoj rečenici? Odakle crpite inspiraciju u trenutnom životu – u pokretu, geometriji, arhitekturi – i kako to pretočite u konkretan komad odjeće?

Citoyenne K. želi postati dijelom identiteta svake osobe koja ga nosi, nenametljivo se utkati u njihovu bit, pritom pružajući štit i podršku. To je odjeća sa svrhom, u kojoj ćete se osjećati kao hrabrija i odlučnija verzija sebe. Moj životni put je gradio i oblikovao samu Citoyenne K.: od studija filozofije i indologije u Zagrebu, preko života u Parizu, gdje otkrivam snažnu potrebu da stvaram za druge, a ne da se zadržim u akademskom smjeru istraživanja, zatim rada u prodaji za modne brendove u Chicagu, pa sve do Edinburgha i Sarajeva, gdje se kristalizira jasna slika brenda s prepoznatljivom vizijom i vrijednostima. Svaki susret, svaka suradnja, svako putovanje i svako životno iskustvo sudjelovali su u oblikovanju onoga što Citoyenne K. danas jest.

Rad na kostimu za Euroviziju davne 2005. godine bio je moje prvo veliko profesionalno iskustvo. Uz podršku etablirane i višestruko nagrađivane kostimografkinje Sanje Džebe, po prvi sam put učila kako u odjeću utjeloviti potrebe i karakter određene uloge, kako raditi na daljinu te kako promišljeno birati tkanine za televizijski nastup i slične izazove.

Velika sam sretnica jer su moji klijenti ljudi vrijedni divljenja. Surađujem s mnogim iznimnim i posebnim ženama, od kojih je svaka na svoj način snažna inspiracija. Među najdražim i najdugovječnijim suradnjama ističu se one s umjetnicom Lalom Raščić i glazbenicom Jelenom Popržan, no svaka klijentica, neovisno o profesiji kojom se bavi, ostavlja snažan trag i utjecaj na moj rad.

Kada je riječ o samom procesu stvaranja, jednostavnost određenih geometrijskih oblika, njihova svrhovitost te iznimna kvaliteta materijala i tkanina snažno nadahnjuju moj rad. To dječje udivljenje nastojim pretočiti u odjevni predmet. Gotovo sam opsjednuta brokatima, njihovim raznolikim tkanjima i teksturama, i sanjam o venecijanskim, ručno rađenim brokatima koji će što prije postati dijelom mojih kolekcija. Nije slučajno da su mi Azija i Orijent bili među najvažnijim izvorima inspiracije: gotovo osam godina proučavala sam Indiju, sanskrt, klasičnu književnost i ornamentalne motive. No s vremenom se te granice više ne daju jasno ocrtati. Danas se osjećam otvorenom i propusnom za različite utjecaje, pritom ostajući dosljedna vlastitoj viziji.

Divim se malim zanatima

Kako određujete granicu između funkcionalnosti i umjetničke slobode u dizajnu?

Granica nestaje u onom trenutku kada se postigne ravnoteža i prava mjera, kada su estetska i uporabna vrijednost u savršenom suglasju. Teško mi je precizno definirati formulu kojom to mjerim. Vjerujem da svaka autorica i svaki autor posjeduje neku unutarnju vagu čiji kriteriji možda nisu uvijek posve čitljivi vanjskom svijetu. Kao kreatorica, vlastiti put najviše gradim kroz iskustvo, zbog čega mi je funkcionalnost iznimno važna. Ipak, ona uvijek mora biti pomirena s estetskim doživljajem, često kroz pažljivo oblikovane detalje na samom odjevnom predmetu ili kroz skrivene, suptilne intervencije koje komad čine nosivijim i posebnijim.

U procesu stvaranja prepuštam se tkaninama: fluidnosti svile, mekoći kašmira ili grubosti vune, koju zaokružujem finim kožnim detaljima. U tom prostoru putujem i maštam, no na kraju svaki predmet mora prije svega proći test namjene i funkcionalnosti. Kad bolje razmislim, čini se da jezičac na toj unutarnjoj vagi ipak blago prevagne u korist uporabne vrijednosti.

Utjelovljenje Citoyenne K. jest strastvena, ali i praktična žena, sposobna nositi se sa svakom životnom situacijom bez ugrožavanja svoje ženstvenosti i stila. Odjeća je za nju saveznik na tom putu. Svaki raskošan brokatni mantil ili nježna svilena košulja, osim što joj savršeno pristaju, moraju je u toj igri i štititi od vanjskog svijeta te joj dati snagu da mu se nametne. Ne smiju je sputavati: ni da sjedne na bicikl i projuri gradskom gužvom, ni da, još bolje, u galopu prođe kroz šumu na konju. (smijeh)

Kako balansirate između unikatnosti, slow fashion filozofije i zahtjeva tržišta?

Citoyenne K. je mali brend i mjesto susreta istomišljenika, pa nikada nisam osjećala pritisak tržišta. Nisam stvarala po klasičnom modelu “za tržište”, stoga ne postoji bojazan da ćete se izgubiti u zahtjevima diktirane mode. Ipak, važno je biti strpljiv i razumjeti da rast i ekspanzija u tom slučaju dolaze sporije. Da biste se oslobodili pritisaka tržišta, morate biti spremni preuzeti velik dio poslova na sebe. Da biste izbjegli potencijalne rizike, morate svim svojim bićem braniti svoju ideju. Za mene je Citoyenne K. i alter ego, i desna ruka, dopušta mi slobodu da živim po svojoj mjeri, ali “to sve košta”. Potrebno je snažno stajati na zemlji i često zasukati rukave, češće nego što biste pomislili. Moj gerilski pristup zasad funkcionira, a nadam se da ću s vremenom biti mudrija i bolje kapitalizirati svoja iskustva. Stalna putovanja, sajmovi, susreti s klijenticama i klijentima istinski hrane dušu i maštu, ali iza toga stoje sati biranja tkanina, vožnje, nošenja, krojenja i organizacije. Srećom, barem ne moram u teretanu jer se u tom procesu poprilično i fizički naradim!

Proces stvaranja je, pak, znatno sporiji. Uglavnom radim sama, uz podršku mojih divnih šnajderica kojima dugujem veliku zahvalnost. Ta znanja su sve rjeđa jer se sve manje ljudi želi baviti zanatima i poslom koji ne donosi brze rezultate. Tekstilna industrija preselila se na druge kontinente, pa je malim brendovima sve teže pronaći ljude za pomoć u proizvodnji. Srećom, s godinama sam savladala i zanat, te gradim brend tako da je svaki dio procesa u mojoj kontroli, a svaki komad prođe kroz moje ruke. U tom smislu sam vrlo samoodrživa.

Divim se malim zanatima i preciznim tehnikama poput izrade elemenata od kože ili čipke, i voljela bih da mi budu dostupniji jer želim postići preciznost stroja s dušom živog bića. U budućnosti bih željela proširiti znanja upravo u tom smjeru. Čitam o japanskoj tradiciji izrade specifičnih materijala, sporim proizvodnim procesima i vrstama tkanja koje se nisu mijenjale i po stotinu godina. Iako tržište često zahtijeva jeftinije, brzo proizvedene i masovne proizvode radi veće zarade, kvaliteta i ljepota ostaju nezamjenjive vrijednosti. Veseli me što se te vrijednosti ponovno vraćaju u fokus mnogih ljudi.

Da li postoji trenutak u kojem znate da je komad savršen – ili je proces stvaranja beskonačan?

Neki komadi znaju ostati neko vrijeme zaboravljeni na polici, no često se dogodi da ih moja mama ili neka prijateljice izvuku, udahnu im novi život i ponosno ih predstave svijetu uz smijeh, prisjećajući se kako su nekada bili odbačeni, a sada uživaju svu pažnju, jer baš za njih dobiju najviše komplimenata.

Odjevni predmet je neodvojiv od osobe koja ga nosi: bez tog živog bića, on je često samo komad tkanine. Moj početak stvaranja je najčešće izbor materijala. Nisam netko tko puno crta ili skicira; vodim dnevnik kratkih crtica kojima se rijetko vraćam. Zapisujem ideje i planove, ali u zaigranom procesu krojenja, isprobavanja i šivanja često odlutam u potpuno drugom smjeru. Najveća radost mi je kada mi završni šav ili finalna proba izmame osmijeh na lice. Tijelo je najvažniji sudac: ako komad diše s njim i voli ga, tada znam da je sve onako kako treba biti.

I iako volim stvarati polako, s vizijom imaginarne žene koja će nositi moj dizajn, često su te ideje nesvjesno inspirirane stvarnim ženama. Gotovo uvijek se ta žena i moja vizija na kraju susretnu kroz odjevni predmet. No kada radim za nekoga, cijelim procesom vladaju ideje usmjerene ka toj osobi: na oblik tijela, naglašavanje ili prikrivanje određenih dijelova, na stil života koji osoba vodi i sl. Nema veće radosti od zadovoljstva klijentice, osobito kad na tom putu uspijem osmisliti neke elemente koji nisu prethodno planirani. U tim narudžbama utkano je mnogo ljubavi, a često što je manji pritisak i odsustvo straha od ishoda, rezultat je bolji. Volim raditi kada vlada povjerenje, kada se ideje spontano artikuliraju uz moju pomoć, a klijentice svjesno sudjeluju u tome. Tada dodajem svoj rukopis i čarolija je kompletna, krug je zatvoren.

Citoyenne K. slavi tijelo u svim njegovim oblicima. Kako zamišljate odnos između odjeće i unutrašnje slobode žene koja je nosi? Kako moda može osnažiti samosvjesnost i pomoći ženama da prihvate svoju jedinstvenost?

Odjeća mora služiti kao podrška oslobađanju žene, biti njen štit i filter prema vanjskom svijetu. Istovremeno treba naglasiti i prenijeti njezinu autentičnost prema svijetu oko nje. Prava vrijednost odjeće je u poštivanju svih elemenata: estetske komponente i funkcije, ali i u tome da donese radost osobi koja je nosi. Jedan od najvećih komplimenata je kada žene biraju baš moje komade za zahtjevne životne situacije, jer im daju osjećaj nepokolebljivosti i posebnosti. Budući da najviše radim s klijenticama uživo, to se često osjeti već pri prvom isprobavanju. Nekad te odjeća obuče na način da čak i najstroži kritičar, sama žena u ogledalu, vidi svoju najbolju verziju.

Moda bi trebala biti igra, a odijevanje zabava, poput onog kad smo kao djevojčice oblačile papirnate lutkice i bojale njihove odjeću. Nažalost, često smo sputane vlastitom kritičnošću i strogim odnosom prema vlastitom tijelu, te pritiscima izvana, nerealnim idealima savršeno oblikovanih tijela i izgleda, često nametnutim trendovima koje diktiraju marketinške kampanje, kojima se prodaje nagomilana roba sa skladišta. Zajedno s prijateljicom i suradnicom, terapeutkinjom i socijalnom radnicom Juliom Medison Carver, posljednjih godina organiziram radionice kojima nastojimo osnažiti žene. Govorimo o percepciji vlastitog tijela i o tome kako promijeniti tu sliku kroz različite terapeutske alate i tehnike, te kroz izgradnju autentičnog stila i prihvaćanjem vlastitih vrijednosti, neovisno o slici koju imamo o sebi.

Upoznavanjem vlastitog tijela kroz oblačenje i testiranje različitih odjevnih predmeta iz mojih kolekcija, koje su rađene za stvarne žene s oblinama i bez njih, komadima iz vintage kolekcija, te onih iz vlastitih ormara, učimo ih kako nam odjeća može služiti u izgradnji vlastitog stila bez da moramo biti u borbi s nametnutim trendovima i samim sobom. Ovo je jedna od najvažnijih uloga koja se razvila u mom radu i vjerujem da upravo ona može najviše doprinijeti društvu: stvaranje jake zajednice žena gdje jedna drugoj možemo biti prijateljice i podrška, gdje učimo voljeti sebe u svim oblicima i veličinama te gdje zaista možemo uživati u svim aspektima života.

Prigrlimo vlastitu i tuđu ljepotu

Vaši komadi često imaju mogućnost transformacije – baš kao što to ima i savremena žena. Kako razmišljate o odjeći koja ‘odrasta’ s osobom – je li to samo funkcionalnost ili dublja filozofija življenja? Koliko su dijalog i neposredna interakcija važni za Vaš rad i razumijevanje potreba žena?

Voljela bih da odjeća koju stvaram bude što bezvremenija da ne bude vezana uz trendove ili ograničavajuće stilove, već dovoljno fleksibilna i zanimljiva da se iznova može reinterpretirati i nositi. S velikom radošću čujem da neki od mojih komada žive već i više od dvadeset godina, te ih moje klijentice nose s istim žarom kao i prvog dana kada su ih odabrale. Volim zamišljati kako se ti komadi nasljeđuju, posuđuju, žive paralelne živote i putuju svijetom: često mi se vraćaju kroz fotografije i priče s raznih strana svijeta. Nedavno je jedan svileni kombinezon proputovao Kinu, prateći put svile, zajedno s jednom dragom klijenticom iz Austrije koja mi je slala crtice s tog putovanja.

Oko odjeće moramo graditi priče, pomalo bajkovite. Važno je njegovati taj magični trag, ljepotu i mogućnost da svaki komad dobiva novu formu, dok su njegova suština i funkcija neokaljani. Također, važno je vraćati se odjeći koja je još nosiva, tražiti vrijednost u prošlosti, čime stvaramo održivu sadašnjost i budućnost. To nisu samo prazne fraze i greenwashing od kojeg smo svi već pomalo umorni, već ciljano djelovanje i ulaganje u “održive ormare”. Vintage komadi su za mene nepresušni izvor inspiracije, a o kvaliteti njihove izrade i ne treba govoriti. Sve više mojih klijentica teži investiranju samo u održivu modu: izbjegavaju fast fashion, ciljano obnavljaju garderobu i grade privatne kolekcije sastavljene od malih brendova koji djeluju u duhu spore mode, cijene ručni rad, vintage i second hand komade.

Volim kad se međusobno prepoznajemo i kad mogu podržati kolegice i kolege koji se s mnogo truda bore da očuvaju svoje brendove i filozofije. Time pomažem ženama koje rade za te brendove i zajedno gradimo bolju modu, nudeći kvalitetu i autentičnost. Moja svrha je uistinu služiti ženama i široj zajednici. Njihove potrebe su mi na prvom mjestu, tu sam da ih saslušam i pomognem pronaći najbolje rješenje, uvijek poštujući njihovu jedinstvenost. Moj rad je neraskidivo povezan s mojim klijenticama, iako mnogi komadi nastaju kao umjetnički impuls ili odgovor na neku ideju i misao. Ipak, njihova prava vrijednost leži u upotrebi. Komadi nisu stvoreni da bi visjeli ispeglani na vješalici i bili lijepi sami za sebe, već da žive, da prate žene u različitim životnim ulogama, da se transformiraju uz male preinake i detalje iz dnevnog u večernji look, te da ih zaista podupiru. Važno mi je da se u te komade isplati investirati jer mnoge žene predano rade da bi svoje resurse ponovno investirale. Zato želim da za tu cijenu dobiju proizvod koji će ih dugo, dugo pratiti i oblačiti. Želim da je svaki komad izrađen od najfinijih materijala, da je svaki detalj motiviran i osmišljen kako bi služio cjelini, da se žene u njima osjećaju posebno, ali svoje!

Da možete poslati jednu poruku ženama koje žele graditi vlastitu priču kroz odjeću, šta bi ona bila i zašto? Kako moda može biti alat slobode, a ne ograničenja, u svijetu gdje trendovi i masovna proizvodnja često diktiraju pravila?

Nužno je da se vratimo sebi, da njegujemo vlastiti sustav vrijednosti i da ga spremno branimo. To ne zahtijeva fizičku silu, ali traži samouvjerenost i odlučnost. Pravila postavljamo same, a ne nesretno tržište, u kojem se sve vrti, ono ovisi i o našim izborima. To ne smijemo zaboraviti. Mi smo istinski akteri svojih života i vremena u kojem živimo. Naša uloga mora biti aktivna: trebamo se uzeti u obzir, djelovati kao centri malih svemira, poštujući planete oko sebe, ali se istovremeno kretati s njima, ne gubeći vlastiti smjer i putanju.

Imam ogromnu sreću što sam u životu ulagala u ljude. Nije to bila mudrost ni neko nepisano pravilo, već instinkt. Danas sam okružena nevjerojatnim ženama, prijateljicama, poznanicama i, naravno, muškarcima, koji su inspirativno blago i podrška u svemu što radim. Njima posvećujem ono što stvaram i proizvodim. Posvećujem to i ženama koje su bile prije nas, koje će od nas učiti i naslijediti nas, te svom sinu, koji svjedoči kako se gradi zajednica i koja je naša pojedinačna uloga u njoj. Krajnje je vrijeme da se okrenemo jedni drugima, prigrlimo vlastitu i tuđu ljepotu i jedinstvenost – i slavimo to bez zadrške!