Razgovarala: Elma Hodžić

Maja Baralić Materne je diplomirala i magistrirala na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku za muzikologiju i etnomuzikologiju. Djelovala je kao dugogodišnja muzička urednica na BH radiju 1 – radio je imao veoma važnu ulogu u njenom životu, oblikujući njen odnos i ljubav prema muzici. Pored rada u medijima, Maja je aktivno učestvovala na domaćim i međunarodnim naučnim skupovima. Njen profesionalni put obilježila je posvećenost očuvanju muzike kao kulturno-historijskog naslijeđa, ali i hrabrim promišljanjem o mjestu muzike u savremenom društvu. Ako mislite da je klasična muzika suviše “teška” ili daleka, Maja će vam dokazati suprotno – muzika je igra, otkriće i emocija za svakoga ko je spreman da je sluša!

Kao muzikologinja i etnomuzikologinja s impresivnom karijerom, šta je za Vas danas najvažnije pitanje koje muzika postavlja savremenom društvu?

Kada bismo samo slušali muziku – bez teksta, kao neku vrstu radijskog prijenosa – mislim na melodijsko-ritmičku cjelinu, bilo da je jednoglasna ili polifona, a capella ili uz instrumentalnu pratnju – cijeli svijet bi, uz malo dobre volje i otvorenosti prema drugačijem, mogao živjeti u harmoniji. Kako mi se čini, problem nastaje kada dodamo tekst i sliku, pa to neko iskoristi da pošalje poruku mržnje. I tako to krene…

Godinama ste radili u različitim medijskim formatima – od radija i televizije do naučnih skupova. Kako se kroz te platforme mijenjao vaš odnos prema muzici?

Da biste izgradili odnos prema nečemu, morate imati (pred)znanje. Zato bih počela od školovanja: mene su upisali u muzičku školu prije osnovne – imala sam svega šest godina. I imala sam sreću da su moje muzičko okruženje činile divne profesorice – Jarmila Stuchly i Branka Bošnjak. Rekla bih da su one, uz neku meni „urođenu“ sklonost, usmjeravale tu ljubav prema muzici (moram napomenuti – umjetničkoj muzici) i sve to potkrepljivale znanjem koje nije bilo nametnuto, nego poklonjeno. I želim reći da je radio već tada, u djetinjstvu, bio veoma važan u „rađanju“ privrženosti muzici: tu sam imala priliku za uvid u različite žanrove i odabir onoga što je mojoj prirodi najbliže. Naravno, s godinama i znanjem stečenim u Srednjoj muzičkoj školi i na Akademiji (Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu), kroz tada skromnu literaturu, rekla bih i kroz utiske stečene na koncertima različitih žanrova, odnos prema muzici se „osvješćivao“ i s vremenom se iskristalisalo šta volim, šta mi je prihvatljivo ili potpuno suprotno. Mislim da nikada nisam podlegla modi ili ukusu okruženja, ali sam, s druge strane, kroz angažman na radiju, televiziji, pišući, ukazivala i promovisala sve ono što nosi vrijednosti – prema kriterijima koji su provjereni kroz različite muzičke nauke i koji su se i meni činili neupitnim. Rekla bih da se kroz iskustva rada u različitim medijima nije promijenio moj odnos prema muzici, nego se poboljšao način kako da prenesem informacije, a da one ne odbijaju publiku.

Šta je, po vašem mišljenju, najveći mit o “ozbiljnoj muzici” među širom publikom i kako ga rušiti?

To je kao onaj mit o matematici: „matematika, ljuta paprika“. Nisam nikada dobila tačan odgovor, ali vjerujem da je i ova formulacija „ozbiljna muzika“ ozbiljno uticala – barem kod nas – na, najblaže rečeno, odbojnost. Ako neće zvučati banalno, u mnogim slučajevima pokazalo se da je izreka „apetit dolazi jedući“ – tačna. Treba rano početi s upoznavanjem djece s ovim djelima, ali na pravi način – onaj koji im je blizak, s mogućnošću da izraze šta im je blisko, a šta nije, te s ukazivanjem na to da se: samo treba usuditi i probati, ali i imati otvoren um za drugo i drugačije, te vjerovati u tuđe kriterije prosuđivanja o (pozitivnim) vrijednostima. Imam divne primjere kolegica koje su vrlo posvećene i s ljubavlju rade svoj posao – i to daje rezultate. Mislim da ponekad ima i nekog inata, ali to je na vlastitu štetu „inadžije“. Kada ste me upitali o mojoj promjeni odnosa prema muzici – da, uočavam je. Recimo, danas radije slušam Mahlera i Schuberta nego Mozarta, bolje razumijem Wagnera i njegov Gesamtkunstwerk, kamernu muziku – s naglaskom na violončelo… Na radiju ne bježim od toga da pustim kompozicije iz žanra koji se naziva crossover ili pop-opera, koji su nastali iz želje (barem tako to definišu izvođači) da se žanr umjetničke muzike približi najširoj publici – ako je zaista riječ o kvalitetnom djelu i kvalitetnoj izvedbi (komercijalne motive ne prosuđujem). Ali lično, danas mi je to mnogo manje atraktivno nego kada se tek pojavilo. Godine, iskustvo, kriteriji?

Dugi niz godina bavite se i zaštitom kulturno-historijskog nasljeđa. Možemo li govoriti o “zaboravljenim zvucima” naše tradicije, i koliko su oni danas prisutni u kolektivnom pamćenju?

Na Muzičkoj akademiji diplomirala sam i magistrirala na Odsjeku za etnomuzikologiju, ali, nažalost, nikada nisam imala priliku da se time profesionalno bavim, osim kroz naučne radove, recenzije, učešća na naučnim skupovima… Ovo je vrlo kompleksno pitanje: tradicija je naše naslijeđe i ja je shvatam i kao naš „zaštitni znak“. Ali tradicija, ako je shvatimo u najširem smislu kao način života na određenom prostoru, nosi u sebi element vremena – dakle, mijenja se. Vremenom – nešto se gubi, nešto dobija, nešto ostaje iz sentimenta, nešto se doima anahrono… Tradicija egzistira u – kontekstu! Da uzmemo kao primjer sevdalinku: imamo onu koja je nastajala i izvođena u uskom, intimnom ženskom krugu; mušku – koja je izvođena na teferičima, pa onda u kafanama početkom 20. vijeka, pa na radiju i na televiziji… Naravno da nije ostala ista – već samim tim što je riječ o usmeno prenošenoj formi (dok je nisu zaustavili zapisi i snimci). Promijenilo se i društveno uređenje, i okruženje, i prilike, i izvođački sastav (samo glas, glas uz tepsiju, glas uz saz, pa uz različite instrumentalne sastave – sve do orkestra). Kada već pratimo te promjene u prošlosti, zašto onda ne prihvatiti da je ovaj oblik evoluirao u određenim aspektima, tako da je bliži načinu života, shvatanjima, navikama i potrebama savremenog čovjeka? Mislim da zapravo trebamo govoriti o očuvanju sjećanja na tradiciju – promišljeno, odgovorno (i nipošto na način koji u prvi plan stavlja komercijalizaciju) – kroz svjedočenja, zapise, naučne radove, kroz praksu koja će se prenositi „osviješteno“. Ali i shvatiti da će ono što se danas događa, u nekoj budućnosti postati dijelom – ili etapom – tradicije. Kada je muzička tradicija u pitanju, mi smo, osim znanja stečenih na izvrsnim predavanjima moje prof. dr. Ankice Petrović (kojoj dugujem i vrlo širok način razmišljanja i sveobuhvatno antropološko posmatranje), kroz ranije zabilježene snimke imali priliku da se susretnemo „uživo“ na terenskim istraživanjima. Dakle, već krajem 1980-ih bilo je evidentno koliko su mediji promijenili odnos prema muzičkom naslijeđu – kao i samu praksu. Bilo bi grubo reći da su se naši kazivači stidjeli, ali je postojao neki rascjep između želje da se očuva staro i potrebe da se ide u korak s novim, modernim… Tada smo, na njihovo insistiranje, iz sjećanja vadili neke stare i „poboravljene“ oblike, obrasce… Spominjali su ih, ali to je bila tek kap u medijskom prostoru – tek rijetke emisije u kojima je to naslijeđe imalo svoje mjesto i svoj medijski život. Moram spomenuti danas vrijedne napore mojih kolega sa BH radija 1 – Enise Hajdarević-Šojko i Damira Galijaševića, potom Zanina Berbića i Damira Imamovića – da se ne uvrijede oni koje nisam spomenula.

Da li vas je neka terenska etnomuzikološka priča posebno dotakla ili promijenila vaš pogled na ulogu muzike u zajednici?

Ne znam da li je to baš „pravi“ odgovor, ali mi je ovo zauvijek ostalo u sjećanju: na našim terenskim istraživanjima obilazili smo sela i uvijek se vodilo računa da se snima tako da se, ako ih tu ima, obuhvate različite nacionalne ili vjerske sredine. I vrlo često – tako je i bilo. Kada je počeo rat 1992, jedna od prvih emisija koju sam snimila za TV Sarajevo bila je upravo s mojom prof. dr. Ankicom Petrović, koja se tada vratila iz Amerike kako bi bila s nama. Govorila je o tome da su različite nacionalne i vjerske zajednice, na istom području, običajima bliže jedne drugima nego sa „istovrsnim“ zajednicama na drugom kraju zemlje. Nažalost, niko i nikada nije prihvatio ovu istinu.

Ove godine obilježavamo važan jubilej – 80 godina BHRTV. Koliko je važna uloga javnog radija i televizije u očuvanju muzičke raznolikosti u BiH, i da li ona danas ispunjava tu misiju?

Gotovo cijela moja profesionalna karijera vezana je uz BHRT (uz male izlete u neke druge institucije), znači – od 1982. do danas. Da se ne ponavljam – pogotovo radio imao je veoma važnu ulogu u mom životu, u kreiranju odnosa i ljubavi prema muzici. Tada nije bilo interneta, pa ni ploče nisu bile tako dostupne, tako da su radio i televizija bili najvažniji zvučni izvor, a pisani mediji – podrška. Javni servis bio je mjerilo i jedinica kvaliteta. Danas je i previše medija, usuđujem se reći – mnogi sa sumnjivim sadržajem i namjerama, što se vidi po odsustvu impressuma, nepotpisanim člancima, neobjektivnim prikazima… Ali recimo, osoba s kompletiranom muzičkom naobrazbom – koja daje znanje i kriterije – može se možda „nabrojati na dvije ruke“, i to uglavnom na javnim servisima i u rijetkim privatnim medijima, u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Zna se u kakvoj je teškoj materijalnoj situaciji BHRT, i teško je očekivati veće pomake – a pogotovo ne projekte kakvi su nekada kod nas realizovani, koji su bili podrška i „vjetar u leđa“ muzičarima svih žanrova. Nažalost, svjedoci smo da mnogi od njih, rješavajući životna pitanja, napuštaju BiH; da se neki okreću drugim profesijama – što nikako ne ide u prilog muzičkoj raznovrsnosti (svake vrste) kod nas.

Kako gledate na činjenicu da se danas svi bave muzikom – od TikTok kreatora do AI alata – da li nas to udaljava od suštine muzike, ili nas možda približava novim značenjima?

„Ko nema invenciju, ima intenciju“ – davno je rekao austrijski muzički kritičar, estetičar i historičar Eduard Hanslick, i mislim da ova mudra misao pokriva mnogo toga – i u svim sferama života. Kada je u pitanju AI, skeptična sam. Prije nekog vremena, iz šale sam zadala ChatGPT-u da mi sastavi nekoliko rečenica na neku temu. Možda je imao loš dan, ali se izbrukao – tako da mu ne povjeravam zadatke. Možda zvuči naivno, ali još uvijek vjerujem u znanje i svijest. Prezirem diletantizam. Volim da znam o čemu se govori, sve provjeravam, a ono u šta se ne razumijem – prepuštam stručnjacima. I volim da formiram vlastito mišljenje (koje može biti sukladno većinskom, ili u suprotnosti s njim – ali je moje, sa mojim argumentima). Kada je muzika u pitanju, čini mi se da ima mnogo povlađivanja preovladavajućem „ukusu“, koje se doima kao neka vrsta solidarnosti – ili čak inata.

Ko zna zašto je to dobro

Da danas pravite novu emisiju o muzici za mlade – kako bi izgledala i šta biste im pokušali prenijeti?

Prije tridesetak godina, dok sam boravila u Belgiji, imala sam priliku da se upoznam s projektom muzičke animacije koji je, za učenike osnovnih škola, pokrenut u okviru Kraljevskog pozorišta La Monnaie u Bruxellesu. Prisustvovala sam tim časovima, upoznala kreatoricu tog projekta, a lično mi je tadašnji direktor, gospodin Bernard Focroulle, dao odobrenje da to mogu raditi i kod nas. Nažalost, ovdje nisam mogla dobiti dozvolu za ulazak u škole, tako da sam – uz podršku Ureda UNESCO-a u Sarajevu – uspjela realizovati tek u školi Mjedenica i jednom obdaništu. I danas čuvam „brdo“ literature i mislim da bi jedan ovakav projekat bio i zanimljiv i koristan – kao uvod i priprema za buduću publiku. To bi bilo mnogo efikasnije, mislim, s obzirom na to da mi nemamo neki specijalni dječji ili omladinski kanal. A i imajući u vidu navike mladih…

Kada se osvrnete na svoj profesionalni put – šta je bio najnepredvidljiviji trenutak koji vas je možda odveo u pravcu kojem se niste nadali?

Kod mene je toga bilo više puta, i ne znam kome (ili kojoj sili) da se zahvalim, ali su te nepredviđene okolnosti dale – najbolji rezultat. Prvo sam maturirala u Srednjoj muzičkoj školi, i dok sam „čekala“ da završim gimnaziju – a željela sam studirati medicinu – upisala sam Muzičku akademiju. Nisam sebe nikada vidjela kao pijanisticu, pa sam, na savjet prof. Milice Šnajder, „otišla“ na muzikologiju. A onda mi se to toliko svidjelo da sam odustala od medicine. Predavanja i pristup prof. dr Ankice Petrović bili su presudni da se potom opredijelim za etnomuzikologiju. A neuspješnoj audiciji za veliki Hor RTVSa (uz obrazloženje dirigenta: „Kolegice, imate lijepu boju glasa i visine, ali nama trebaju jaki glasovi“) i dragoj urednici Radi Nuić – dugujem, bez sumnje – svoj životni poziv i, kako se pokazalo, trajnu ljubav prema radio-televizijskom angažmanu. Imamo onu izreku: „Ko zna zašto je to dobro“ – i ja je se držim u životu.

Preporučite nam, molim Vas, nešto zanimljivo za poslušati! 

Tu ste me baš našli. Da nabrojim sva moja omiljena djela i izvođače, mjesta za prethodne odgovore ne bi bilo. A. Dvoržak – Simfonija iz Novog svijeta i Čelo koncert; F. Chopin – oba klavirska koncerta; R. Strauss – Metamorfoze; G. Mahler – Simfonija hiljade; opere Don Carlos (G. Verdi) i Lucia di Lammermoor (G. Donizetti). Sve to nije baš za početnike, ali uz malo dobre volje i otvoren um – može „ući pod kožu“.