Maida Garić, restauratorica: Hučni i bučni svijet praktičnog

Razgovarala: Elma Hodžić

Rad Maide Garić izdvaja se kao primjer istinske interdisciplinarnosti i predanosti očuvanju kulturnog naslijeđa. Nakon završetka Srednje umjetničke škole u Tuzli, Odsjek za primijenjeno slikarstvo, školovala se na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Kao restauratorica u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, Garić pristupa svakom umjetničkom djelu s pažnjom koja nadilazi tehničku preciznost – njen je rad utemeljen na dubokom razumijevanju materijala, historije djela i etike očuvanja. Istovremeno, njena djelatnost ne ostaje zatvorena u laboratorijskim ili galerijskim prostorima: kroz scenografske i kostimografske projekte, poput predstave “Kad sam bio hodža”, Garić istražuje vizualni i emocionalni potencijal prostora, materijala i boje. U svemu što radi prisutna je ista misao vodilja – da se umjetnost ne posmatra samo kao estetski objekt, nego kao živi svjedok vremena, ljudskosti i trajanja. Ovaj razgovor otkriva kako se u njenom “hučnom i bučnom svijetu praktičnog” susreću tišina restauratorskog ateljea i intenzitet scenskog svjetla, te kako se kroz tu napetost rađa jedna savremena, ali duboko svjesna praksa očuvanja naslijeđa i dobrih priča.

Kako je započela Vaša ljubav prema restauraciji i očuvanju umjetnina? Koji je bio Vaš prvi projekt restauracije i kakvo iskustvo nosite iz tog perioda?

Iz čiste znatiželje čini mi se i potrebe za bliskošću nečemu dobro smislenom i trajnom, bliskošću istini. Mislim da me u tom pravcu odverglala najviše zapitanost šta to znači ta umjetnost, šta je to tu tako važno, koji su sastojci, čemu to… U nekom trenutku sam shvatila da mi studij slikarstva nije dovoljan i krenula skupa s njim i restauraciju. Prva ozbiljna priča bila je džamija Huseina kapetana u Gradačcu izgrađena 1826. Izuzetno je težak bio cijeli zahvat, morali smo zguliti vaganih četiri i po tone raznih slojeva sa svih zidnih površina da bismo otkrili originalno zidno slikarstvo. Enterijer je kompletno konzerviran i restauriran. Prilično nas je namučila ta stara mudra građevina, ali očaranost je utoliko bila jača. Iz težine i muke se poslije cijelim putem polako razotkrivala, raspetljavala mreža sve elegantnija i sve sadržajnija i posebnija zamisao upisana u tim zidovima, vrlo neviđena i bosanska, jer još uvijek ne nalazim ništa slično i još jako crpim s tog izvora ljepote i stalno mislim na nju. Dugujem joj mnogo, uozbiljila me jer me zadužila, i možda i važnije, oslobodila i ohrabrila i intimno i za hučni i bučni svijet praktičnog.

Izazovi restauracije

Kako izgleda Vaš svakodnevni rad u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, i na koji način galerijski kontekst utiče na pristup restauraciji umjetnina? Možete li čitatelje Urbana provesti kroz proces restauracije umjetničkog djela?

Kao što nema da postoje dva ista čovjeka, tako neka djela umjetnosti i njihova stanja i struktura mogu samo naizgled biti slični. Nema istih problema pa ni rješenja u restauraciji. Nema ni istih dana u galeriji, a ja i sama pravim da mi je što dinamičnije. Trudim se držati principa minimalnih intervencija, osjetiti i u zahvatu ostvariti ono što je djelu stvarno potrebno da bi mu se vratilo dostojanstvo. Nekad je to minuciozno reintegrisanje nedostataka na ramu ili postamentu, a ponekad dođe tako i nagorena ikona čiji ocrnjen nadimljeni slikani sloj i čije platno vode takoreći odvojen raščupan život pa je proces ipak malo drugačiji.

Koliko je važna saradnja između restauratora, historičara umjetnosti i kustosa u procesu očuvanja kulturne baštine? Kako balansirate između tehničke preciznosti i umjetničke intuicije tokom restauracije?

Vrijeme prolazi i ne laže, a čovjek se počesto iz gluposti precjenjuje. Ono što ostaje, ako je dobra restauracija, jeste ta temeljitost, i to kroz poniznost, pa i kroz preciznost. Nekad je štos upravo ne biti pretjerano precizan, i tenegdje u restauraciji, a i u životu. Za ključna pitanja očuvanja konkretno u Umjetničkoj galeriji držimo bitno slična stajališta i to me rasterećuje u često nelakim poduhvatima, taj brzi dogovor zasnovan na unaprijed utemeljenim i otvoreno propitivanim stavovima. Ponosna sam na saradnju s našim kustosicama Ivanom Udovičić, Majom Abdomerović i Anom Đikoli. Najvažnije je mislim imati jasnu viziju očuvanja, jasan cilj je pola posla.

Kakvu ulogu danas imaju moderne tehnologije i materijali u restauraciji?

Zavisno je sve od toga u čijim je rukama. Ko misli nad problemom. Lako se stvari otmu kontroli. Sad mi se čini da je to sve skupa jedna delikatna i vrlo plemenita disciplina, ne može ju se razdvojiti od života kao ni od umjetnina. Čuvaš sebe, čuvaš druge, paziš i njeguješ sve što ti vrijedi. Sve dok tehnologije napreduju s ciljem konzervacije djela umjetnosti odnosno očuvanja i dokumentacije, dijagnostike i temeljite analize, više učimo i spoznajemo i to je bolji put nego onda kad se na neki način ipak upisujemo u strukturu djela kroz restauraciju. Vrijeme je proždrljivo i radikalno, konzervator ne bi smio biti.

Na nedavno održanom okruglom stolu o djelu i naslijeđu Bogdana Bogdanovića u Mostaru govorili ste o važnosti očuvanja njegovih spomenika. Šta za Vas lično predstavlja Bogdanovićevo naslijeđe i koje su najveće prepreke u očuvanju njegovih djela danas?

Dosta me zaokuplja ta njegova, Bogdanovićeva, elegancija življenja. Ta stvarna utemeljenost u sebi i neopoziva svijest o tome gdje je i kakvo je to gdje jest. Te širom zagledane mudre oči. Dorečenost forme kroz dovršenost linije, taj neodoljivo vješt crtež kamenom. Prije svega ta svečanost izraza, pa to je neponovljivo, u kamenu jedan cvijet, gradu i grad mrtvih, okamenjena vojska, ta litofilija kako ju je nazvao, odanost kamenu i beskompromisnost izvedbe. Možda ga, pomislim, najviše i izdvaja ta antiapstraktnost, da je tu ta moć, u nemistifikaciji problema uz glasnu prisutnost u stvarnim pitanjima i kreativnosti i života. Kad nema toga ideje su slabe, polumrtve. Lakše i ljepše je živjeti ovuda gdje je neko napravio takvo nešto hranjivo. Jasno trebalo bi, nekako, prvo restaurirati, otkloniti nevidljive i opasno tamne niti korova nebrige, neupućenosti i neznanja. Sve je dublja kriza i sve će biti teže osvojiti slobodu iz koje i nastanu mogućnosti za dobru konzervaciju. Treba ta djela mudro osloboditi, a to nije lako i još ne znam kako.

Kad sam bio hodža

Nedavno ste scenografski i kostimografski oblikovali predstavu Kad sam bio hodža prema romanu Damira Ovčine. Kako ste pristupili vizualnom oblikovanju tako teške i emotivne priče, i u kojoj mjeri su Vaše restauratorske vještine uticale na način na koji promišljate prostor i materijal na sceni?

Ludo sam ponosna na ovu predstavu. Iritira me ta, mislim, nategnuta važnost ovdašnjeg pozorišta, predstave koje nam se nude su negledljivo čak i neprikriveno neurotične. Tu nešto treba dobro presložiti. Ovčina ima tu sposobnost da vidi i opiše stvari s neke strane odakle ipak sunce ozari i nas, i prošlost, i budućnost, i tu konkretnu stvar – i to ne kratkotrajno. Takva je i ova predstava. Osvijetli jer donosi jasnije misli, kao i sva prava umjetnost, ona može malo, a može i puno da te promijeni, da jasnije težiš onom bitnom. Šta ispunjava život bolje nego ispravne odvažne težnje i akcije. A to se svakog tiče. Kad je drama dobra ona je pomalo svačija i čini mi se da je ova baš takva. Ozbiljno su brojne, a raskošne i čovječne riječi dvoje neobičnih likova koji imaju dara da u tako teškoj prilici pokažu ono najbolje što može čovjek, biti smiren, biti blizak i biti hrabar. Biti spreman i biti jak. Zajedno smo ispitivali tu zamisao da se kroz neku jednostavnost naturalizma i funkcionalnost scene i dopusti tim riječima da ispune prostor, da ih se tako glasnije čuje, pa i vidi. Davno sam pročitala roman i zamišljala taj svijet u bojama. Boje vidim prve u svemu, pa se i ovdje, makar mi se čini, dodaje bojom odmjerenosti, zatvara krug. Morala sam od nule napraviti malu scenu jer dramu dajemo u izložbenoj staklenoj sali Historijskog muzeja BiH. Sve je trebalo biti lako rasklopivo, a i nekom uvjerljivošću podržati igru u svim segmentima. Podij, džepovi za glumce i utenzilije, pokretna platna kao pozadine, sve me to strašno zabavljalo, to oblikovanje, a prilagodba muzejskom prostoru.

Kako je izgledala Vaša saradnja s piscem/režiserom i glumačkom ekipom tokom stvaranja vizualnog identiteta predstave? Da li ste imali zajedničku viziju od početka ili se ona razvijala kroz proces rada?

Zabavno je bilo jer mi je lako s Ovčinom. Alergičan je na svaki pozeraj i svaku lažnost, podvlačenje, pretjerivanje kao prikrivanje i šminku. Sve smo nekako smireno dogovarali. Nije bilo nejasnoća, mislim zbog načina kako govori čisto i jasno izražava misli i vizije, i moguće zbog moje neke snalažljivosti. Izazov kostimografije su mi olakšali i glumci svojom otvorenošću i sugestijama, i možda najdraži mi predmet i jeste anorak sašiven od vojne deke.

Koliko je zahtjevno bilo prenijeti ratno i postratno Sarajevo iz Ovčininog romana na scenu — koje ste elemente prostora i vremena smatrali ključnim za autentičnost?

Sam početak je autentičan. To da Hodža kao priča živi i traje dalje na svom terenu, praktično na svojoj Grbavici. Tu je zahtjevno samo bilo sakupiti sve te stvari na to jedno mjesto, jednu salu u muzeju. Sastaviti je bilo lakše. Drama je napisana tako da nakon prve scene krova likovi dalje žive dva stana, pa sam bojama i pokretnim pozadinama pokušala odvojiti hladnoću i neizvjesnost njegovog prostora, od miline i topline njenog. Kauč boje džema od tetkinih šumskih jagoda je mislim najhodžinskiji ipak simbol bliskosti i povezanosti u kojoj i jest rješenje. A u tom džemu i svi mirisi i ključna boja drame.

Kada pogledate sve svoje dosadašnje projekte — od restauracije umjetnina do rada na sceni — šta biste izdvojili kao nit koja povezuje sve što radite?

Ručni rad.