Razgovarala: Elma Hodžić

Tamo gdje fotografija završava, a novi sloj stvarnosti tek počinje, počinje i Lejlin rad. Za Lejlu Emrić, fotografija nije samo medij – ona je polazište svake emocije, svakog poteza i svake nove priče koju stvara u postprodukciji. Kao retušerka i vizualna umjetnica, ona ne posmatra fotografiju samo kao bilježenje trenutka, nego kao prostor za novi život slike – za suptilne promjene koje je ne izobličuju, nego pretvaraju u nježniju, skladniju verziju same sebe. Za mnoge je retuš tek tehnička vještina, ali za Lejlu je to jezik: tih, precizan i emotivan, oblik izraza koji se ne nameće, nego nadopunjuje ono što je fotografija već započela.

U ovom razgovoru otkriva nam kako izgleda trenutak kada tehnika prerasta u umjetnost, zašto je suptilnost važnija od perfekcionizma i šta je naučila o granicama koje nikada ne prelazi. Govori o izazovima svog posla, nerazumijevanju retuša u industriji, ulozi umjetne inteligencije, i o tome kako ostati vjeran sebi u svijetu u kojem se od slike stalno traži “više”. Iznad svega, Lejla se vraća svojoj prvoj ljubavi – fotografiji – i objašnjava zašto je ljubav prema poslu kojeg obavljamo odličan temelj za svaku novu vizualnu priču.

Photo: Emanuel Manchy / Retouch: Lejla Emrić

Retuš i mixed media – za mnoge samo tehnika, a za Vas je jezik. Kako biste opisali svoj “jezik” nekome ko prvi put vidi Vaš rad?

Rekla bih da je to način izražavanja, jezik koji spaja umjetnost i tehniku. Retuširanje nije samo ispravljanje minimalnih nedostataka poput svjetla, teksture ili boje, to je zapravo proces u kojem fotografija dobija novi život, a na kraju ipak sve mora izgledati suptilno, nenametljivo i vizualno skladno. Trudim sa da napravim novu priču koja je nešto skladnija i nježnija od originala.

Retuširanje mnogi vide kao tehnički posao, ali Vaša estetika ide daleko izvan toga. U kojem trenutku se tehnika pretvara u umjetnost?

S obzirom na to da sam završila studij Vizualnih umjetnosti i dizajna vizualnih komunikacija, sigurno da i to utječe na moju estetiku, jer retuširanje postaje umjetnost onog trenutka kada vam tehnika postane alat, nemate ograničenja, ali pri tome imate prostor za ličnu slobodu i izražavanje.

Tehnika je, naravno, vrlo važna, ali jednako je bitan i osjećaj za mjeru, odnosno sposobnost da nešto “uljepšate” na način koji je neprimjetan. Upravo u toj suptilnosti krije se čar retuširanja.

Photo: Emanuel Manchy / Retouch: Lejla Emrić

Retuš je izazovan posao

Kada gledate industriju danas – šta Vas najviše nervira u načinu na koji se retuš doživljava i koristi, a šta Vas inspiriše?

Retuš je izazovan posao, ali, nažalost, često nevidiljiv, jer malo ljudi zna koliko mnogo rada stoji iza svake dobre fotografije. Čini se da se uloga retušera često podcjenjuje. Danas postoje alati koji ubrzavaju procese, međutim, trebaju i druge vještine da se dobije savršena fotografija.

Ponekad me frustrira što se često više cijene drugi učesnici u produkciji fotografije (make-up artisti, frizeri, dizajneri i drugi), dok se retuš doživljava kao nešto sporedno – iako je kvalitetna završna obrada zapravo luksuz. Može se reći da retuširanje fotografiji daje jedan novi potpis, iako je on često nevidljiv.

Ipak, inspiriše me to što mi svaki projekat donosi priliku da naučim nešto novo i dalje se razvijam.

Kako izgleda trenutak kada kažete: “Stop, gotovo je – ovo više ne smijem dirati”?

Kod zahtjevnih, posebno high-end obrada, lako je izgubiti osjećaj za mjeru i detalje. Zato je važno praviti pauze, odmoriti oči i pogledati rad svježim pogledom prije završne kolor korekcije. I vlastite oči vas ponekad mogu prevariti, ali i loše kalibriran monitor.

Photo: Zvonimir Ferina / Retouch: Lejla Emrić

Koji su Vaši najdraži projekti do sada – i zašto su Vam posebno važni?

Ima nekoliko projekata koji su mi posebno dragi, ali jedan od najdražih svakako je “Make-up lookbook” za jedan veliki brend u Hrvatskoj.

Volim izazovne projekte jer me svaka fotografija nauči nečem novom. U ovom poslu nikada ne postoji “konačno naučeno” – uvijek postoji prostor za napredovanje i usavršavanje.

Kako balansirate između zahtjeva klijenata i svoje autentične vizualne vizije? Šta je granica koju nikada ne prelazite?

To balansiranje između zahtjeva klijenata i moje vizije je vrlo delikatno. Postoje klijenti koji žele vrlo prirodan izgled, kao i oni koji traže ekstremne transformacije. Nastojim ostati vjerna svom stilu i ukusu, pa čak i kad to znači da ću odbiti posao. Ne želim raditi transformacije koje uništavaju suštinu fotografije.

Spremna sam raditi i s lošijim fotografijama, jer se mnogo toga može ispraviti, ali nikada ne prelazim granicu da budu “plastičnog” i neprirodnog izgleda.

Lejla Emrić; Photo: Maja Topčagić

Kreativnost, ljubav i stalno učenje

Kako vidite ulogu umjetne inteligencije u svom kreativnom procesu – kao alat ili kao prijetnju?

Umjetna inteligencija može biti koristan alat, ali ako se koristi na pravi način. Može poslužiti kao izvor ideja ili kao podrška kreativnom procesu.

Ipak, ona istovremeno nosi rizike koji mogu ugroziti profesionalni aspekt našeg posla, kao i autentičnost i emociju vizualnog izraza fotografa i retušera.

Koju lekciju ste naučili kroz svoj rad, a koju biste voljeli da zna svaka mlada osoba koja kreće u svijet vizualne umjetnosti?

Početak nikada nije jednostavan, ali sve se može naučiti ako u tome pronađete ljubav. I moje bavljenje retuširanjem rodilo se iz ljubavi prema fotografiji. Ona je bila i ostala moja prva ljubav.

To je ujedno i temelj koji me vodi kroz svaki novi projekat. Time bi trebalo da se vode i mladi koji se žele ozbiljno baviti ovim poslom: kreativnost, ljubav i stalno učenje.

Kada pogledate pet godina unaprijed, gdje vidite sebe i svoj rad – u novim tehnikama, medijima ili u sasvim drugačijoj viziji?

Kada gledam unaprijed vidim se i nadalje u svijetu fotografije, imam mnogo ideja, istražujem i razvijam koncepte koji me potiču da u skorijoj budućnosti proširim svoj posao.

Posebno me privlače digitalna umjetnost, 3D i gaming industrija, i nadam se da ću uskoro sve ove interese spojiti u jedinstvenu kreativnu cjelinu.