Razgovarala: Elma Hodžić
Fotografije radova: Ahmed Salkunić

Šta se događa kada umjetnost prestane biti samo forma izražavanja i postane alat samospoznaje, duhovne prakse i unutrašnje transformacije? Ovim pitanjem otvaramo vrata stvaralačkog univerzuma Lee Jerlagić – umjetnice čiji rad predstavlja jedinstvenu sintezu tradicionalnih grafičkih tehnika, filozofskih uvida Istoka i savremenog senzibiliteta. Formalno obrazovanje stekla je u Sarajevu; iskustvo studija u Kini duboko je obilježilo njen rad – Lea Jerlagić je svoj umjetnički vokabular proširila kroz susret sa kineskim drvorezom, kaligrafijom i pojmom praznine kao ključnim estetskim i ontološkim konceptom. Njen izraz nije zatvoren u okvir jedne discipline – on se širi crtežom, grafikom, pokretom, digitalnim kolažem i kaligrafskim zapisom, pri čemu svaki medij postaje sredstvo introspekcije i kontemplacije. Posebnu pažnju u njenom opusu zauzima sakralna erotska umjetnost inspirisana tantričkim ikonografskim sistemima, gdje Eros nije sveden na puki simbol želje, već se uzdiže do razine svetog. U razgovoru koji slijedi, istražujemo šta znači biti savremeni umjetnik u vremenu preobilja slika, kakvu ulogu umjetnost može imati u oblikovanju unutrašnjeg svijeta pojedinca, i zašto je ponekad upravo spoj nespojivog – ključ istinske izražajnosti. Kako izgleda umjetnost koja ne završava na zidu, nego pulsira – u tijelu, u dahu, u životu?

Istočnjački pristup stvaralaštvu

Tvoje obrazovanje je počelo u Sarajevu, ali te je put doveo i do Kine. Kako je to iskustvo boravka na China Academy of Art oblikovalo tvoj umjetnički izraz?

Stipendija kineske vlade omogućila mi je dvogodišnji boravak na China Academy of Art u gradu Hangzhou, gdje sam vrijeme provodila učeći kineski jezik i izučavajući tehniku kineskog drvoreza s profesorom Zhangom Xiaofengom.

Željela sam naučiti cijeniti prazninu, prazninu prostora na formatu, ali i prazninu prostora unutar bića, koja se otvara tada kada umirimo um i neprestanu buku misli. Svemu tome naučila me Kina i taj drevni istočnjački pristup stvaralaštvu, koji zahtijeva simultani rad na sebi. Za mene stvarati znači istraživati i spoznavati sebe, potpuno predano, iskreno i svjesno. Vjerujem da je Kina posijala sjeme koje još uvijek razvijam.

Tehnika kineskog drvoreza nije čest izbor među našim umjetnicima. Šta te je privuklo baš toj formi i kako si je uspjela integrisati u svoj rad?

Miris studija, lakirani stolovi s izrezom u sredini (koriste se za štampu), svici odštampanih drvoreza, ručno rađeni papiri, boje na bazi vode, raklice od bambusa… Sva ta prirodnost, lakoća i prefinjenost materijala savršeno su rezonirali sa mojim bićem. Iako grafičarka po struci, moja velika strast je crtež zbog svoje neposrednosti i iskrenosti. Kineski drvorez mu je po svemu sličan, matrice se izrezuju iz više dijelova, pa naknadno rapoređuju pred štampu, što otvara prostor za kreaciju i tokom samog procesa štampe. Boje su na bazi vode i moguće ih je u samom procesu štampe miješati.

Foto: Ahmed Salkunić

Svaka faza procesa otvara mogućnost za kreaciju i eksperiment. U početku sam se držala isključivo štampe, ali sam naknadno počela eksperimentirati uvođenjem crteža, prvo olovkama u boji, potom tušem, da bi u nekim zrelijim fazama počela slikati temperom i akrilom na već postojeći otisak. Danas je to složena tehnika koja obuhvata više faza rada – od štampe, kolaža, kaligrafskog zapisa, crteža i slike.

Foto: Ahmed Salkunić

Tvoj magistarski rad bavi se sinestezijom i transformacijom čulnih impulsa kroz različite medije. Da li je to bio pokušaj da objediniš vizuelnu umjetnost i ples kao svoju tadašnju preokupaciju?

Da, apsolutno. Kroz izučavanje sinestezije pokušavala sam istražiti šta se to dešava unutar bića koje pleše, a unutarnji ritam i dožvljaj prenijeti na format. Pokret je oduvijek značio impuls i transformaciju, nešto poput alhemijskog procesa koji se odigrava i unutar bića koje pleše i u samom procesu obrade ploče, štampe te cjelokupnog nastanka grafičkog lista.

Eros je dio života svakog čovjeka

Veliki dio tvog opusa posvećen je sakralnoj erotskoj umjetnosti, posebno inspirisanoj tantričkim hramovima i spisima. Kako pristupaš toj delikatnoj i često pogrešno shvaćenoj temi?

Iskreno i sa mnogo pažnje. U savremenom društvu u kojem se susrećemo sa vulgarizacijom Erosa, da bismo ga potom potisnuli mnogobrojnim cenzurama, govoriti o svetosti Erosa djeluje kao uzaludan čin.

Ne mislim da umjetnik nužno mora i treba biti doslovni odraz društva u kojem stvara, već duboko vjerujem da treba ponuditi nešto što će čovjeka inspirisati i potaknuti na promišljanje. Iako često marginaliziran, Eros je dio života svakog čovjeka, čak i onoga koji se odluči posvetiti celibatu.

Vizualizirati i crtežom zapisati kompozicije intime, ljubavi i znalačkog odnosa prema voljenom biću za mene je postala neka vrsta misije, upravo zato što osjećam koliko je potrebna.

Koliko tvoje lične duhovne prakse – joga i tantra joga – oblikuju tvoj umjetnički izraz? Gdje prestaje praksa, a počinje umjetnost, i obrnuto?

Naposljetku, sam stvaralački čin postaje ljubavna igra, meditativni proces. Tantra nas uči da je sve igra između svijesti i energije, od najmanjih, svakodnevnih aktivnosti, poput pripremanja doručka do komponovanja muzičkog djela – život i stvaralački proces tako postaju neodvojiva cjelina.

U tvojim radovima čini se da postoji težnja ka pomirenju suprotnosti – svetog i erotskog, tradicionalnog i digitalnog. Kako pronalaziš ravnotežu u tim naizgled kontradiktornim silama?

Pomirenje suprotnosti vodi uravnoteženosti. Međutim, to ne znači da život postaje mirna luka, da sa strane posmatramo ne učestvujući. Uravnoteženost i svjesnost omogućavaju duboko uplitanje u život i potpunije proživljavanje svakog iskustva.

Imamo šta ponuditi svijetu

Umjetnost ti je, čini se, i sredstvo introspekcije i način povezivanja s univerzumom. Kako vidiš ulogu umjetnosti u današnjem svijetu – može li ona još uvijek biti put ka dubljem razumijevanju sebe i svijeta?

Živimo u doba pluralizma i mnogobrojnih narativa, te je lako pronaći zajednicu, pa čak i klijente koji će podržati bilo šta čime se bavimo. Međutim, to ne znači kvalitet, niti vrijednost, a katkad niti umjetnost.

Smatram da istinsko stvaralaštvo uvijek vodi dubljem spoznavanju sebe i svijeta te da upravo ovaj aspekt daje umjetnosti jednu posebnu notu koju ostali pozivi ne moraju nužno imati niti njegovati.

Koliko ti je važno stvarati u Sarajevu i Balkanu? Da li ti je lokalni kontekst inspirativan, ili ograničavajući?

Mnogobrojna putovanja i istraživanje različitih kultura, jezika i običaja naučili su me da cijenim podneblje iz kojeg potičem.

Inspiriše me ono nevidljivo, poput pulsa i vibrantnosti grada, specifičnosti njegovih žitelja, kretivnog naboja novih generacija. Važno mi je pokazati da, iako smo mala zemlja na Balkanu, itekako imamo šta ponuditi svijetu.