Kristina Ljevak Bajramović: Na pravoj strani života

Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Dženat Dreković

Kristina Ljevak Bajramović po obrazovanju je komparativistica književnosti i novinarka, koja je svojim matičnim profesijama, u četrdeset petoj, pridružila novu i posvetila se marketingu u agenciji Represent Communications. U slobodno vrijeme i dalje piše, bavi se novinarstvom i uređuje knjige, što su joj nekada bile osnovne profesionalne uloge.

U velikom intervjuu za Urban magazin prvi put otvoreno govori o vlastitom iskustvu psihičkog zlostavljanja, sudskim borbama za starateljstvo, životu poslije nasilja, ali i o majčinstvu u zrelim godinama, ženskoj solidarnosti, naslijeđu bipolarnog poremećaja u porodici, odnosu prema feminističkoj borbi i smislu profesije u vremenu u kojem novinarstvo najčešće preživljava kao hobi. Govori i o gubitku profesionalnog i umjetničkog prostora, o ljubavi kao potvrdi da se vjera u život ne smije izgubiti, te o tome kako izgleda kada se intimna biografija jedne žene ne može razdvojiti od kulturne scene i političkog trenutka u kojem živi.

Ljubav i porodica koju je vrijedilo čekati

Kada pogledate gdje ste danas – kao žena, majka, urednica, feministica, građanka ovog vremena – kako biste opisali trenutak u kojem se sada nalazite? Šta je ono što Vas trenutno najviše određuje?

Kao žena i majka sam sretna, volim i voljena sam. Porodicu o kakvoj sam sanjala, kada sam gledala neke druge porodice koje su stvorili moji prijatelji i prijateljice i koje su mi bile model, a podrazumijevale istinsku sreću i razumijevanje, a ne predstavu za javnost, uspjela sam i sama izgraditi. Imam dvije predivne kćerke koje su mi konačno dale odgovor na pitanje koje sam sebi postavljala godinama – kako je moguće da su neka djeca istih roditelja toliko različita. I uživam u njihovoj jedinstvenosti i osobnosti, a opet tako snažnoj ljubavi kojom se obasipaju. Ako sam nešto dobro uradila u životu, onda je to odluka da imaju jedna drugu. Ponekad mi djeluju kao da su sa druge planete, kao i moj suprug Admir. Nema koja budala u životu nije na mene naletjela, a eto, trebalo je da prođu 42 godine da se nas dvoje sretnemo.

Nismo se nikada vidjeli ni u prolazu, iako imamo, bez pretjerivanja, stotinu zajedničkih prijatelja i poznanika. Ado je jedna planina od razumijevanja i podrške. Ne poznajem nikoga, pa ni sama nisam sigurna da bih bila spremna prihvatiti tu zadaću, ko bi sa nekim prolazio ono što on sa mnom prolazi. S njim sam naučila da se ne mora biti u vječnom programu koji je kod mene podrazumijevao matricu da postoje uglavnom problemi, a da je na meni da ih rješavam. Jednom, kada me je tješio i rekao da će sve biti u redu, ja sam preplakala noć i govorila kako sam ja nekada bila ‘sve će biti u redu’ osoba.

Kada se dvoje zrelih i u svakom smislu realizovanih ljudi sretnu, kada se poklopi srodna narav, temperament i interesovanja, onda je svaki povratak kući radost. Kad čujem onu da je brak kompromis, ne bude mi dobro. Brak je zrelost, odgovornost i ljubav, ako pod kompromisom ne podrazumijevamo to da će mi pronaći neku budalastu romantičnu komediju, kako bi me oraspoložio, umjesto da on gleda neki akcioni film.

Ado je istovremeno i moja najveća potvrda da nikada ne treba gubiti vjeru u život i u ljude. Treba njegovati ljubav prema životu, zahvaljujući čemu će i partnerska ljubav doći. Našoj četveročlanoj posadi, nedavno se, zahvaljujući odličnom programu udomljavanja Dogs Trusta, pridružila i Zara, šestomjesečna mješanka maltezera – i donijela neopisivu radost.

Odgovorom na pitanje kako se osjećam kao feministica i građanka ovog vremena otkloniću sumnju da sam, zbog prvog dijela odgovora, na putu da postanem motivacijska govornica.

Kao feministica i građanka osjećam se poraženo i nemoćno. Pitam se kako je moguće da smo došle do ovoga danas. Mi, kojima su pretkinje bile žene od Umihane Čuvidine do Borke Pavićević. Kako su nam projektna logika i okviri iznjedrili toliko mediokritetstva? Kako pristajemo na besmislene aktivnosti i pravdamo postojanje međunarodnih donatora, da bismo mlatile praznu slamu, dok nam žene premlaćuju i ubijaju?

A trenutak u kojem se sada nalazim i ono što me najviše određuje je borba, kao očigledno ključna konstanta mog života, i činjenica da se, nakon prestanka zajedničkog života sa osobom koja me je psihički zlostavljala, te dobijanja punog starateljstva nad djecom, ponovno borim za starateljstvo. Jer je njihov otac, nakon što je napisao knjigu punu laži o meni, a potom tražio dio moje imovine, odlučio da je došao red na djecu te podnio tužbu za izmjenu sudske odluke.

Sada dokazujem da sam adekvatna majka u sistemu u kojem sudski vještaci psihijatrijske i psihološke struke stimulišu ’emotivnost’ neuspješnog samoubice.

Ko sam kada progovorim o onome o čemu se šuti

Kada počinjete ovakve razgovore, šta Vam je važno da ljudi prvo razumiju o Vama, o Vašem karakteru, Vašim motivacijama, Vašem načinu bivanja u svijetu?

Mislim da je jedna od najvećih blagodeti zrelosti to što više nemamo potrebu da nas iko, osim onih koji su nam lično važni, razumije. Blagoslovljene neka su četrdesete.

Kada sam odlučila, nakon tri i po godine torture, progovoriti o onome što mi se dešava, ali i o kosturima u porodičnim ormarima, zdravstvenom stanju i poremećajima mojih roditelja, pitala sam se zašto to nisam uradila ranije. I pokušala sebi objasniti ono što bi se u najjednostavnijem moglo imenovati kao stid, a u suštini je nešto kompleksnije.

Sjetila sam se kako smo, kada nam je bilo šesnaest godina, u nekoj mladalačkoj dokolici, moja kuma Miljana i ja stavile viklere na kosu, uzele metle i šetale kroz grad. Tada ništa nisam znala o umjetnosti performansa i bilo bi pretenciozno, post festum, to proglasiti performativnim činom. Spominjem ga zato što nisam stidljiva osoba, što mi nije bio problem pitati nastavnika matematike u osnovnoj školi zašto je tako drag čovjek izabrao tako dosadnu profesiju. Na to mi je on rekao, otprilike, isto tako kao što ćeš ti izabrati novinarstvo jer ti nije nezgodno postaviti bilo koje pitanje. Čak i meni takvoj bilo je nezgodno progovoriti o onome u šta su me smjestili drugi – priznati da sam duboko u bari koja je nekima oko mene prirodno stanje. I onda se pitam kako je onim ženama koje nemaju ni snage ni platformu da progovore, koje i ne znaju da na to imaju pravo.

Moj karakter podrazumijeva činjenicu da ni od čega ne odustajem dok ne iscrpim posljednji atom snage u pokušaju spašavanja. Takođe, i spori proces donošenja odluka, koje, kada budu donesene, isključuju bilo kakvo revidiranje stavova i povratak na staro. Ne poznajem puno ljudi koji sa strašću poput moje grade mostove i koji su spremni da ih potpuno sruše onda kada nema nikakvog smisla i razloga preko njih prelaziti.

Novinarstvo kao ljubav bez uzvraćene sigurnosti

Tokom karijere bili ste u poziciji da kreirate medijske narative. Kako danas vidite odgovornost novinara i urednika, posebno u vremenu dezinformacija i sveopšte površnosti?

Onako kako vidim i deklarativni feminizam (smijeh). Jedna od mojih najvećih boli, pored trenutnog ličnog životnog horora, je status moje profesije. I uvijek citiram mog pokojnog dedu Vasu, koji je, kao najveći komunista kog sam srela, govorio kako je u životu imao samo jednu partiju i kako je ona ostavila njega.

Tako je i sa mnom i profesijom. Meni novinarstvo nije imalo nikakvu alternativu. To što sam studirala i književnost posljedica je ljubavi, ali nikada nisam imala dilemu šta će mi biti profesija, sretna da sam od malena znala da sam za nju rođena – i mimo onog nastavnika matematike.

S tugom podnosim činjenicu da mi je danas novinarstvo hobi, ali samim tim što još uvijek pišem ili dajem intervjue, potvrđujem da postoje profesionalni mediji.

U okviru različitih izvještaja i analiza, bavila sam se štetnim medijskim narativima, posebno onim na bezimenim portalima, bez impresuma. Ponori i septičke jame koje se tamo nalaze najčešće su neprepričljive, ali žutilo koje njeguju oni koji pokušavaju predstaviti se kao profesionalni, takođe je poražavajuće.

Ovo je u najkraćem ono što je vezano za tekst. Kada stignemo do izgovorenih riječi, dolazimo do novog sloja problema – kulture govora i prezentacije, svih zavičajnih naglasaka koji se nisu korigovali, svih progutanih slova u programu, frizura i odjeće koje su važnije od svake druge pripreme za emisiju.

Ipak, tvrdoglavo vjerujem da će, kada dotaknemo dno i priznamo sebi da više zaista nema dalje, doći do renesanse. Tada ću uređivati jedan regionalni printani magazin koji će okupiti najbolje autore i autorice i njegovati ga s ljubavlju, kao što pazimo na porodične foto albume, spomenare i dnevnike.

Priča zbog koje sam postala novinarka

Da li postoji tema ili priča koju i dalje nosite u sebi, a koja Vas oblikuje kao novinarku i kao čovjeka?

Postoji. O Trivi Zolaku, autoru knjige „Praznog džepa oko svijeta“. Zbog njega sam i postala novinarka. On je, pišući za nekadašnji sarajevski „Svijet“, odlučio da, ispitujući gostoprimstvo u zemljama cijelog svijeta, putuje doslovno praznog džepa. O tome je redovno pisao za „Svijet“, nakon čega je objavio pomenutu knjigu. Pročitala sam je u ratu, kada mi je bilo trinaest godina. I odlučila da ću isto tako, kao Trivo, kad se „razrati“. Onda je došao vizni režim, pa sam autostopom putovala po regiji i imala opsesivnu potrebu da ga upoznam. Jednom sam, mnogo prije Facebooka, u bespućima interneta, nekako našla Trivinu mail adresu.

Sreli smo se, uradila sam intervju s njim, upoznala njegovu porodicu. Danas živi u Crnoj Gori. I u vrlo zrelim godinama vratio bi se ponovno na neka mjesta koja je posjetio u svojim nesvakidašnjim putešestvijama.

Tako sam ja zamišljala život i novinarstvo prije više od trideset godina – ali nismo svi Trivo, a ni Jugoslavije više nema.

Smisao, trag i svijest o kraju

Kada biste danas morali definisati svoj odnos prema smislu, prema trajanju i prolaznosti – šta bi bila Vaša intimna filozofija postojanja?

Mislim da sam vremenom odustala od ideje da smisao postoji kao gotov paket koji ti neko uruči, kao diploma ili rješenje o zaposlenju. Više mi liči na nešto što moraš stalno izmišljati, spašavati i braniti, ponekad i od sebe same. Ako sam ranije vjerovala da je smisao u velikim stvarima, u profesiji, u borbi, u revoluciji, danas ga najčešće prepoznam u nekom sasvim malom prizoru: u tome kako se moje kćerke smiju jedna drugoj, u poruci prijateljice koja je budna u tri ujutro jer zna da ni ja ne spavam, u svijesti da sam, uprkos svemu, sačuvala sposobnost da me tuđa nepravda boli kao vlastita.

Trajanje mi je uvijek bilo sumnjiva kategorija. Živjela sam u vremenu u kojem se čitave zemlje gase kao prekidačem, prijateljstva pucaju preko noći, a brakovi se pretvaraju u sudske spise. Nemam iluziju da bilo šta zaista traje zauvijek. Ali vjerujem u trag. U to kako se neke večeri, jedan razgovor, jedna rečenica, urežu u nekoga toliko da taj neko godinama poslije zna da nije bio sam. U knjige koje ostaju kad ljudi odu. U slike koje vise na zidovima i kada više nema ni galerije ni nas koji smo je otključavali. Možda je to moja jedina pobuna protiv prolaznosti, to insistiranje da makar nešto od onoga što živimo ostane pohranjeno u nečijem sjećanju.

Što se prolaznosti tiče, nemam s njom romantičan odnos. Rat, smrt bliskih ljudi, bolest i nasilje naučili su me da se sve može završiti u jednoj sekundi, u jednom pozivu, u jednoj dijagnozi. Moja intimna filozofija je da se zato ne odričem ni radosti ni bijesa. Ne želim živjeti tako da ne talasam da bih duže trajala. Radije ću kraće, ali da znam da sam bila na pravoj strani, pa makar ta prava strana bila tek nekoliko ljudi koji znaju šta je zapravo bilo.

Smisao je za mene u tome da svako jutro, koliko god sam umorna, ipak ustanem i ostanem na strani onih koji nemaju glas. Prolaznost prihvatam tek onoliko koliko me podsjeća da danas moram voljeti i reći, a ne u nekoj imaginarnoj budućnosti u kojoj će, navodno, sve biti lakše.

Kako ostati budna u svijetu nepravde

Šta Vas danas najviše drži budnom, ali i šta Vas najdublje smiruje? Šta ste naučili o sebi u godinama koje se obično nazivaju zrelim, a koje su Vama možda donijele novu vrstu početka?

Moraću najprije odgovoriti doslovno, u duhu kontinuiranog njegovanja autoironije. Kod mene nije tema kako ostati budna, nego kako zaspati. Naime, radi troipogodišnje torture koju prolazim zbog bivšeg partnera, lažnog prijavljivanja policiji, tužbi, sudskih procesa, uhođenja, različitih oblika diskreditacije, jako dugo sam imala problema sa nesanicom, a ona je, što bi Borges rekao, a moja prijateljica Tamara na to me stalno podsjećala, predvorje pakla.

Sad kada se san doveo u ravnotežu, budna sam u simboličkom smislu, zbog vlastite nulte tolerancije na bilo koji oblik nepravde. Ne mislim pri tome samo na vlastite nevolje. Bila sam osjetljiva na nepravdu i kada je moj život, u odnosu na ovo što živim danas, bio kao polje lavande. Zato i jeste ironično što sam postala poput junakinja iz tema o kojima sam pisala. Zahvaljujući ličnoj otvorenosti i vidljivosti, ljudi mi se često javljaju sa vlastitim problemima. Neke od njih, zbog prirode posla, sama pronalazim.

I pitam se kako je moguće da ništa od toga ne dopre do onih koji su na pozicijama odlučivanja i kako ih nije sramota baviti se bilo čim osim čovjekovim dostojanstvom, bilo da taj čovjek ima od čega da živi ili da ne strahuje za vlastiti život.

Vraćajući se opet na doslovnu, a ne metaforičku budnost, reći ću i kako ponosno ujutro trčkaram, ja kao nekadašnja spavalica, sa kćerkama i Zarom, dok ih pratimo u vrtić. To je najbolji trening i psihoterapija u jednom. Onda dođem u preduzeće puno pasa i veselih ljudi. I onda se smijemo i kada dobijamo i kada gubimo, razmjenjujemo odjeću koju su veća djeca prerasla, ili mi sami konfekcijski „prešišali“, ali i poslastice, igračke za pse, doručak i kafu.

O sebi sam u svim godinama naučila da sam kao Pujdo iz „Ovo malo duše“, filma reditelja i mog prijatelja Ademira Kenovića – čudna sorta, bez puške mi ništa ne možeš.

Grad bez Zvona i pitanje prostora za kulturu

Kao dugogodišnja promotorica umjetnosti i borkinja za bolji položaj kulture u Sarajevu, kako biste opisali trenutno stanje kulturne scene? Šta Vas inspiriše, a šta frustrira?

Pošto je ovaj intervju vrlo ličan, biće takav i odgovor. Neću se pretjerano baviti kurtoaznim pohvalama, mada uistinu ima onih koji to zaslužuju. I uglavnom se događaju zahvaljujući ženama – poput Maje Salkić, na čelu SARTR-a, Elme Hašimbegović, direktorice Historijskog muzeja, ili Šejle Šehabović, direktorice Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti. Tu su svakako i Adna Muslija i Benjamin Čengić. Evo, „provukao“ se i jedan muškarac, zahvaljujući sjajnim stvarima koje rade u galeriji Manifesto. Žao mi je što, mimo angažmana na Muzičkoj akademiji i brojnih uspješnih inicijativa tamo pokrenutim, Amila Ramović nije više kao nekada prisutna u javnom kulturnom prostoru. Pretpostavljam da su razlozi slični mojima – umor. Divim se kontinuirano Armi Tanović Branković, koja je jednako posvećena institucionalnom i vaninstitucionalnom djelovanju, Aidi Redžepagić, koja radi sjajan Sarajevo Photography Festival i, prije svega i poslije svega, Jasmili Žbanić.

A ja sam, kao i sa novinarstvom, ostala uskraćena i za prostor vlastitog djelovanja u polju promocije umjetnosti. Odlaskom Saše Bukvića na neke nebeske njive, ja sam ostala na umjetničkoj ledini, kao da sam bila samo njegova partnerica, a ne osoba koja je ravnopravno s njim, na njegovo veliko insistiranje, bila dio svake odluke i njene realizacije u galeriji Zvono. Ako izuzmem kustoski angažman, zahvaljujući Manifestu, koji je bio vezan za izložbu video radova grupe Zvono, sve ostalo djeluje kao da se sa likovnom umjetnošću i umjetnosti općenito nisam srela.

Manje je važno hoću li ili neću učestvovati u umjetničkim projektima, mnogo mi je teže što sam ostala bez svog Mjesta, a to je bilo Zvono, i autonomije koju je ono podrazumijevalo, što ne mogu danas nešto zamisliti, a sutra realizovati, na osnovu Sašinog i mog entuzijazma, uglavnom bez ikakve finansijske podrške, ali s vjerom da ono što radimo ima smisla. I imalo je. Ako ništa drugo, onda zbog toga što se u Zvonu razgovaralo i što mi ti razgovori – o smislu, a ne o promjeni vremena – jako nedostaju.

Takođe sam jedno vrijeme bila izolovana od izdavaštva. I onda Martina Mlinarević, književnica i ambasadorica Bosne i Hercegovine u Češkoj, odluči da joj budem ponovno urednica, iako mijenja izdavača, a izdavač – Hena Com, odluči da to bude početak naše dalje saradnje.

Mogao je to mnogo ranije uraditi neko drugi, iz široke mreže mojih kontakata i ponekih prijatelja i prijateljica iz polja književnosti. Ali nije. Sve ima svoje razloge, vrijeme i pouke.

A mnoge naše nedaće su i lakmus za definisanje brojnih odnosa. I odlaganje ružičastih naočala.

Od usamljenih glasova do pokreta

U Vašem radu postoji jasna posvećenost afirmaciji marginaliziranih glasova. Da li primjećujete pomak u tome kako se žene i LGBTIQ+ umjetnici predstavljaju i prihvataju?

Najveći pomak primjećujem u polju LGBTIQ+ prava jer je na tome Sarajevski otvoreni centar sistematski, profesionalno i posvećeno radio – kroz edukaciju predstavnika različitih profesija, kroz senzibilizaciju javnosti, kroz zagovaračke prakse. I raduje me što danas, nakon vremena koje je podrazumijevalo da o LGBT pravima pišem ja i još dvije osobe i da lično poznajem sve one koji se na bilo koji način LGBT pravima bave, postoji cijela plejada sjajnih mladih ljudi – od autorica i autora tekstova do angažmana u drugim poljima.

O ženama sam dovoljno rekla. O umjetnicama o ženama na rukovodećim pozicijama u institucijama kulture mogu dodati i to da kroz njih vidimo koliko su prisutne samo u potplaćenim profesijama i kako često od onoga što nije pristojno izgovoriti prave pitu.

Vrijeme koje se udaljava, ljudi koji ostaju

Koja Vas je nedavna umjetnička ili književna pojava najdublje potresla ili nadahnula – onako, lično, a ne profesionalno?

Iako mi ta knjiga u kući stoji godinama, tek sam ljetos, na godišnjem odmoru, pročitala „Vrijeme koje se udaljava“ Mirka Kovača. Kada sam završavala posljednje stranice, upravo posvećene njegovoj supruzi, Slobodani Matić Kovač, u knjizi koju Mirko zbog smrti nije ni završio, saznala sam da je Boba preminula. Imala sam je priliku upoznati zahvaljujući susretima i nagradi „Mirko Kovač“ koja se dodjeljivala u Rovinju i nije nastavila da se dodjeljuje onda kada su se sredstva mecena potrošila, a Hrvatska to nije prepoznala kao projekat od nacionalnog značaja.

Čitajući, razmišljala sam o tom bogatom životu i izgnanstvu dvoje ljudi koji su bili protivnici Miloševićevog režima i usamljenosti u dvoje koju je taj život u Rovinju podrazumijevao. Iako bi se moglo učiniti da im je svaki dan neko u kući bio, Bobina sahrana nije takvu predodžbu potvrdila.

Ali da se vratim na knjigu i Kovača. Koliko god bio protiv i onog prošlog sistema i uvijek kontra struje, on svojim pisanjem donosi vrijeme koje se na ovim prostorima nikada neće vratiti. Vrijeme u Jugoslaviji između šezdesetih i kraja osamdesetih prošlog vijeka, kada su i Beograd i Zagreb bili pomalo svijet, a ta kultura iznjedrila Kovača, Kiša, Filipa Davida, za koje je i veliki Andrić tvrdio da je najbolje što je to vrijeme književnosti dalo.

Imala sam privilegiju da budem u njihovom rovinjskom domu, da upravo sa Filipom Davidom obilazim Kovačevu radnu i ostale sobe, da gledam Bobine fascinantne slike i na korak se primaknem svijetu o kojem ćemo za koju godinu moći samo čitati.

Te 2018. posljednji put za stolom su zajedno sjedili Borka Pavićević, Filip David, Saša Bukvić i Boba Matić Kovač, dok su se pjevale revolucionarne pjesme i kroz melodiju nastojao oživjeti jedno vrijeme i zemlja koju smo mučki upokojili.

Ženska i ljudska solidarnost izvan projektne retorike

Mnogo ste puta govorili o ženskoj solidarnosti. Kako je vidite danas, naročito na Balkanu, i šta je potrebno da ona prestane biti samo parola?

Kada se odmaknemo od one deklarativne, projektne, već spomenute, dolazimo do armije žena koje su dio moje lične podrške i koje rade neke sjajne stvari i za druge žene i za društvo općenito.

Moje prijateljice iz djetinjstva i one koje sam stekla u različitim životnim fazama dio su mog najvećeg kapitala. Ali tu je i plejada sjajnih muškaraca. Kada je feminizam dio nas, on je bespolan. I jedino cijenim onaj u djelima. Riječi su za indikatore učinka i Excel tabele prilikom pisanja izvještaja.

Od neprocjenjivog značaja mi je bila solidarnost kolega i kolegica iz medija, kao i ljudi koji se na različite načine bave promocijom književnosti. Kada je moj bivši partner napisao knjigu kojom je pokušao diskreditirati mene, nijedan kolega ni kolegica novinar ili kritičarka nisu slova napisali o tome, iako ih je bjesomučno spamao vlastitom pisanijom. Jednako su reagovali i iz menadžmenata književnih festivala na koja je nekim čudom mislio zalutati, podsjećajući ga, iz nekih, kako sam upravo ja bila dio stvaranja tih književnih manifestacija. Otuda možda i ona utopijska misao iz jednog od prethodnih odgovora da ću u budućnosti uređivati regionalni magazin i okupiti upravo takve ljude, od integriteta i znanja.

Biološki sat, porodično nasljeđe i moć odluke

Majkom ste postali u zrelim godinama. Kako ste se nosili s društvenim pritiscima oko famoznog „biološkog sata“ i na koji način želite demistificirati taj strah kod drugih žena?

„Ne govorim još od svoje šeste godine. Niko ne zna zašto, čak ni ja. Moj otac kaže da je to mračan dar i da će dan kada mi padne na um da prestanem disati biti moj posljednji dan“, kaže Ada McGrath, glavna junakinja filma „Piano“ rediteljice Jane Campion. Ako se trebam poistovjetiti sa jednim citatom iz ukupne umjetničke svjetske produkcije, onda bi ovaj bio najtačniji izbor. Navikla sam da kad nešto odlučim, nema načina da budem zaustavljena. I oslanjala sam se na sreću da sam svoje odluke realizovala onda kada sam ih donosila, a ne kada su na njih uticala društvena očekivanja.

Prvi put govorim o ovome javno. Zbog bipolarnog poremećaja koji se, umjesto zlatnine ili kakvih drugih vrijednosti, u mojoj porodici nasljeđuje, dugo sam vjerovala da uopšte neću imati djecu.

Za moje ljekare mislim da su pomalo i šamani, pa mi se dogodilo da, zbog višegodišnjih problema sa hašimotom, inzulinskom rezistencijom i policističnim jajnikom, kao dio redovnih kontrola kod doktorice Velije Zelije, po njenoj preporuci uradim analizu polnih hormona.

Bio je april 2019. Dva mjeseca do mog trideset devetog rođendana. Kada su stigli nalazi, doktorica me je pitala jesam li razmišljala o djeci. Odgovorila sam da nisam i počela se i sama smijati toj izjavi. Kao da mi je devetnaest godina.

Rekla je da, razmišljala ili ne, prema analizi polnih hormona, imam vremena još godinu dana. Pet mjeseci nakon toga, ja sam zatrudnjela. Kod mene se cijeli život odvija u deadlineu. I, naravno, bila sam svjesna ogromne sreće da se tako potrefilo.

Mislim da se sve pomjerilo, pa i biološka dob pogodna za rađanje. I da je najvažnije da je žena spremna, pa i ako se ne dogodi, bolje je nego da rodi „na vrijeme“ zato što je to dio društvenih očekivanja, a ne njene odluke.

Porođaj bez mitova i strave

Šta Vas je iznenadilo u iskustvu majčinstva – možda nešto o čemu se malo govori, a čega sada postajete svjesni na svakodnevnom nivou?

Za početak me je iznenadio sam porođaj. Majčinstvo i rađanje je jedini prostor ženske autonomije i razumijem zašto su ga, kao dio borbe protiv patrijarhata, žene mitologizirale. Naravno da je mnogo onih koje su se tokom porođaja napatile, uz iskustva akušerskog nasilja, ali ne mogu da vjerujem da sam ja baš jedina na svijetu imala iskustvo ni nalik onome o čemu sam slušala. Koliko su se nekada muškarci utrkivali u prepričavanju dojmova sa služenja vojnog roka, tako žene kao da se takmiče u prepričavanju morbidnosti sa porođaja.

Sjećam se kako sam koji dan prije nego što sam rodila prvu kćerku bila u društvu komšinice koja je rodila prije četrdeset godina i koja je pokušavala da mi do u detalj dočara stravu koju pamti kao da je juče bila. Naravno da sam je nakon prve dvije rečenice prestala slušati.

Danas su pripreme za porođaj postale nalik onima za odlazak na Mont Everest. Divno je što postoje škole za trudnice, ako im omogućavaju da se sigurnije osjećaju prije porođaja, ali je još ljepše što sam ja, uprkos svim teretima pandemije koronavirusa, uspjela da izbjegnem školovanje za porođaj upravo zbog mjera koje su onemogućile okupljanja. Sjećam se kako me je predivni doktor Boris Nikulin pogledao, u rađaoni, kada sam mu rekla da nisam školovana. U prvi mah je vjerovatno pomislio na formalno obrazovanje, a pretpostavljam da nisam odavala takav utisak, pa se slatko ismijao kada sam mu rekla kako nisam pohađala školu za trudnice. Rekao je, šaleći se sa mnom sve vrijeme, kako se nada da ćemo nekako uspjeti. Zaista nisam imala strah od porođaja, ne zato što sam natprirodne hrabrosti, nego zbog toga što sam na internetu htjela samo pročitati kako izgleda proces klistriranja. I to je jedino što sam prije rađanja pročitala. Kada su se otvorila forumska bespuća, pitala sam kako se to uopšte preživi. Kakav porođaj, kakvo odgajanje djeteta, klistriranje je poseban krug pakla. Kako ostadoh živa nakon tog iskustva, koje ne uključuje ni jedan element vrijedan pominjanja, osim što je u mom slučaju podrazumijevalo iznimnu ljubaznost medicinske sestre, na porođaj otiđoh s pjesmom.

Meni je bilo najvažnije da vidim sat u trenutku kada se beba rodi i da znam tačan minut zbog natalne karte. Oba puta nakon porođaja sam odmah mojoj prijateljici Jasmini javila vrijeme kada su bebe došle na svijet. I dobila kratku natalnu analizu. Za stariju mi je rekla da će biti pjesnikinja. To me je više zabrinulo od postporođajnog oporavka.

I niko vam ne kaže kakav adrenalin se osjeća nakon porođaja i kako biste na koncert Stonesa odmah, kada bi to bilo društveno prihvatljivo. I kako je važno da odmah piškite, ako možete. Ako uspijete u tom činu, budete heroina dana. Nešto kao dijete dana u školi. I torba je jedan od ključnih segmenata porođaja, ako je ne spremite čim vam test na trudnoću bude pozitivan, džaba ste krečile. Bez torbe nikako kraj uzglavlja. I onda se žena porodi u kući, hitna pomoć stigne u trenutku kada treba presjeći pupčanu vrpcu. Nedavno iskustvo mog kolege i njegove supruge. Sada uz našu redovnu agencijsku ponudu dodajemo u šali kako vršimo i akušerske usluge.

Trudnoća kao prvo stanje

Prvi put javno govorite o roditeljstvu. Šta je u Vama sazrelo, ili se promijenilo, da poželite otvoriti temu koja se tiče najintimnijeg dijela života?

Zato što su i moje trudnoće pratili neki aktivistički, pomalo sumanuti, samo meni razumljivi koraci.

Neprihvatljivo mi je da se na trudnice gleda kao na osobe u stanju potrebe. Trudnoća jeste drugo stanje, ali u mom slučaju je bila prvo. Kamo sreće da se uvijek tako osjećam. S obzirom na već pomenutog mog drugara hašimota, često sa hormonima nisam u slozi, a tokom trudnoća bili su u zen fazi. I nisam dva puta po devet mjeseci imala predmenstrualne tegobe, a to kao da isto toliko vremena provedeš u budističkom hramu, posvećena molitvi (smijeh).

Ipak, u svemu sam imala povlastice. Dođeš na DIP, tamo naroda kao na sletu, a ti prva na redu. I sjetiš se svih onih situacija prije trudnoće, kad ti nije bilo do života i kada bi platila da ti neko ustane u tramvaju, a ne možeš to da tražiš jer nisi trudna ili osoba sa invaliditetom. Hoću da kažem da naše potrebe nisu uslovljene stanjem, drugim ili redovnim, nego okolnostima.

A bilo je, u duhu moje cjeloživotne netipičnosti, baš bisera. I tek sam možda sada osvijestila koliko mi je, od tretmana trudnoće kao posebnog stanja, reakcija bila atipična. Nisam htjela da me se gleda kao trudnicu, nego osobu, istu onu kao prije stomaka. I ja sam svoje trudnoće krila. To mi nije bilo teško jer se ja udebljam i smršam po 30 kilograma na godišnjoj bazi.

I onda sam dobila jedan angažman na početku prve trudnoće, dok sam bila frilenserica, koji je uključivao i promocije u pet bh. gradova, kada se knjige na kojima smo radili objave.

Prema prvobitnoj računici, sve se trebalo završiti mjesec prije mog termina porođaja, ali je došao covid i prvo smo bili zbunjeni i čekali šta će se desiti. Kada smo vidjeli da se dešava izolacija i ništa bolje i optimističnije od toga, odlučeno je da promocije, koje ću ja moderirati, budu organizovane online i dogovorene tokom pet dana u nizu, od kojih se jedan poklapao sa terminom mog porođaja.

Da kažem da se tad trebam poroditi, osobi koja vodi projekat i koja ne zna da sam trudna, nije baš imalo smisla, tim prije što ne znam da li će biti porođaj u terminu, pa i ako prolongiramo, može se desiti da beba stigne prije zaključaka na online predstavljanju.

I odlučim ja, kao junakinja „Piana“, da ću ja to nekako izgurati, a da će se kćerka roditi kad sve ispromovišemo. I bilo je tako. Da se dogodilo suprotno, vjerovatno bih u bolnicu otišla sa laptopom.

Poslije sam, odlazeći na porođaj, rekla projektnoj menadžerici da ću sigurno jedan dan biti nedostupna, ako bude bilo obaveza oko izvještaja, pošto idem da rodim. Možda se žena od tog šoka i danas oporavlja.

Kada sam bila trudna sa mlađom kćerkom, takođe sam krila, dok smo u Vijećnici Ademir Kenović, ekipa Refresha i ja snimali jedan dokumentarni serijal. I sad volim pogledati kako se na najavnoj špici gegam kao poveća patka, praveći se da nisam trudna, da to ne bi uključivalo bilo koju vrstu poštede od ekipe. Očigledno ja ravnopravnost njegujem po svaku cijenu i uprkos svemu.

Djeca nisu sadržaj i Instagram kao pozornica roditeljstva

U vremenu idealiziranih Instagram priča o majčinstvu i „perfektnim životima“, kako ste razvili svoj lični otpor prema tim narativima? Šta biste voljeli da žene češće čuju ili priznaju sebi kada je riječ o roditeljstvu?

Nedavno sam o tome pričala na promociji knjige Martine Mlinarević u Zagrebu. Kada sam rodila prvu kćerku, gledala sam jednu influensericu kako snima auto sjedalicu za svoje dijete, nešto nalik spejs šatlu, i razmišljala kako moja djeca nikada takvu neće imati. Ne zato što bi bilo neizvodljivo da je priuštim, nego zbog principa. Život mojoj djeci, kada nas je njihov otac prevrnuo na krov automobila zbog neprilagođene brzine uslovima vožnje, hvala Bogu, spasile su i obične sjedalice.

Ipak sam se, analizirajući statusne simbole koji nas prate od rođenja pa do posljednje adrese, pitala šta je ono najvrjednije što ću djeci dati i shvatila da je to podrška i razumijevanje. Daću sve od sebe da prihvate različitosti, da uvažavaju druge, da prijatelje ne biraju po marki odjeće koju nose. Nastojaću da njeguju empatiju, koju i sada pokazuju. Mlađa se ne odvaja od osoba sa invaliditetom ili beba kada je u njihovom okruženju. Starija sve dijeli šakom i kapom. One ne poznaju koncept da se nešto nekome ne da.

Za razliku od njihovog oca, koji je od svog Facebook profila napravio dnevnik roditeljstva, mislim da nam ljubav prema djeci definišu djela, a ne predstava u javnosti. Ponekad i ja nešto objavim, tek toliko da brojnim prijateljima i prijateljicama u inostranstvu ne moram pojedinačno slati. Ponekad nešto bude toliko slatko da ne mogu odoljeti, kao kad pjevaju i plešu uz identičnu koreografiju.

Ne osuđujem Instagram mame, ali ne bih se osjećala komforno da mi djeca budu sredstva za promociju proizvoda. Ako se desi kakva filmska ili pozorišna ponuda, rado (smijeh).

Starija kćerka je rođena za scenu, dok mlađa naginje konceptualnoj umjetnosti. Ima svakodnevne intervencije na skulpturama koje nam se nalaze u kući. Fotografišem ih redovno. Nadam se da neću biti od onih roditelja koji prave izložbe djeci, ali je ovo njeno toliko dobro da uopšte ne nalikuje dječijem.

Nek’ su žive i zdrave, to je najvažnije, a ako nas dotakne malo brodvejske zvjezdane prašine, neću se buniti (smijeh).

Ako biste svojim iskustvom i pogledima mogli uputiti jednu poruku svijetu – ili barem ženama i mladim ljudima koji Vas danas prate – šta bi to bila poruka koja najbolje sažima ono što ste naučili i u šta zaista vjerujete?

Da ona Mešina o ovnu i govnu nije previše potrošena, citirala bih nju. Ovako neka stoji – život je jedan, živi ga Fikreta.