Kenan Zuković: Tri pjesme
Kenan Zuković; Foto: Đenan Čevra
Piše: Kenan Zuković
Čovjek koji će nas peći
Niz tuđe
u njegove ruke
na ime sevapa
da niko ne vidi
pare klizile
pa se radovao
što može hljeb
i materi jaja uzeti
doručak za oboje
da ubije
tu oko skenderije
ko god prođe
kako nema tog i tog
saopštavao
sve je on
pa i stare čenge
po gradu raselio
iz tekije i nove ulice
ispratio
ali tomu
nikad
starijeg brata
da ga biješ
nije spomeno
što se davno
u svijet
od matere
i ludog brata otkrao
jutros
svježa osmrtnica
s ovog svijeta
jedan od posljednjih ljudi
u mrtve prešao.
* * *
Zvono
Iz bolnice glas
imate tumor u poodmakloj fazi
saopšti kao da mi je registracija istekla
kao da ovo tijelo nije moje
niti tumor moj
da kopam grob ovako mlad
ipak dođite
a puta do groba ni do bolnice ne umijem naći
vidim
ne mre lahko ovaj svijet
ko mravi po nebu
oblažu munaru
u meni
srce lupa
kani da provali iz grudi
oči bi iz ceste rasle
izronile suze slane
al’ ona skora pozvoni
“kratko ću” – “odlazim”
pa mi bi svejedno
što u glavi užas
ko rajsnegle nosim
samo mi djece žao
ljuljačke prazne
što sa plafona klati se
u operacionoj sali
hvataju me ruke hladne
rašivaju
krpe
razjapljenu ranu
premazuju jodom ko majka kad pravi kolače
umotan u krevetu dišem
s mjesta gdje radim glas
naviknut već na loše vijesti
shvatam da zdravog ko mene u zamjenu traže
nisam umro
još
ali odćutih
samo uželih da gledam
na zidu golo raspelo
pod kojim
pjesme ko kletve
sa suhih usana
sričem
kroz prozor ječi
u daljini
zvono.
* * *
Ja nikad
neću pročitati
neke knjige
da se ne bi
razveli
zadnjim stranicama
a ja sam već
razveden
sa pola svijeta
bolje da ostanu
nedovršene
kao psovke
u grlu
što stoje
i neće napolje
ako ih pročitam
do kraja
eto ti razvoda
na stolu
a meni je
rastanaka
dosta
neću da ih
sahranim
u mrtva usta
koja su se smrti
prejela
jer znam sebe
zaklopim knjigu
opsujem joj mater
pa plačem ko tele
nad mrtvim papirom
ovako
ja se pravim budala
i ona se pravi
da me voli.
