Piše: Kenan Zuković

U ratnoj sam školi sjedio do prozora kroz koji se vidio manji dio jevrejskog groblja. Iz gluhe tišine začulo bi se štektanje oružja. Zrna su fijukala i prelijetala preko nadgrobnih spomenika. Podizali bi se tanki stručci prašine s okrznutih kamenih vrhova. Onda bi se dim i prašina počeli razilaziti kao magla, a groblje bi ličilo na rasklimane dječije mliječne zube kojih je bivalo sve manje.

U slobodno vrijeme, koje sam nazvao „dnevnik monstruma“, obično u času užasne dosade, svoje gnjevne cijevi okretali su prema gradu. Čekali su trenutak poklapanja krstića u snajperu s nečijom glavom ili grudima. Začuo bi se pucanj, i korak se stišavao u krhki polukorak. Tijelo bi se još koji trenutak koprcalo u Tršćanskoj, a sadašnjoj ulici Fra Anđela Zvizdovića, dok se ne bi potpuno predalo.

Učenika iz škole pogodili su u obraz, i metak je izašao na drugu stranu lica, ostavljajući pokrpljene i prišivene jamice na licu da se rugaju divljacima među četinarima. Tada sam naivno pokušavao zapisati taj događaj u plavu UNHCR bilježnicu koju sam izgubio. Zamišljao sam roditelje koji prate sina u školu. Pjesme se, koju sada pokušavam rekonstruisati, ne sjećam jasno, jer su joj riječi daleko, a smrtni pjev disfoničan:

U podne
Kad udare zvona
U Tršćanskoj
Otac zapali cigaretu
Priđe prozoru
Spusti roletnu
Iza koje smrt čeka.

Riječi su čekale da se rasplinu u prozirni dim kojeg sijeku zrake rasprsnutog stakla. U tom su se trenutku otvarala vrata i Biserka je svojom pojavom ispunjavala prostor.

Čuli su se daleki pucnji kad je na sto spustila Ilijadu i Odiseju. Knjiga je malo lupila, a razred je pregazio ritmični cunami straha od njene debljine: aaaaaaaaaa. Učinilo nam se suludim čitati nerazumljivi ep i trošiti vrijeme u kojem sutrašnji dan možda neće doći. Ali Biserka je vrlo ozbiljno shvatala knjigu i čitanje. U rukama skupljenim u molitvu držala je knjigu i smireno hodala. Čitala je red po red, kao da slaže tegle smeđeg bagremovog meda na policu. Opet bi negdje u blizini puklo, i učionica puna djece polegla bi kao pokošena trava s jednim uspravnim stablom vitke breze u koji se petlja žamor vjetra koji recituje ep.

Bila je profesorica bosanskog jezika u Drugoj gimnaziji. Živjeli smo u istoj zgradi i smatrala me „svojim djetetom“, jer sam upisao školu u kojoj je ona predavala. S mojom majkom počela je intenzivno učiti engleski jezik. Sjeli bismo u sobu pritajenu od granata. Miris čaja provijao se u zrak kao tankovijaste ruke trbušne plesačice. Po zidovima bi se miješao i stapao s arhaičnim mošusom knjiga koje su bile posvuda: zgrade knjiga do plafona, nakrivljeni tornjevi knjiga po podu, na stolu, ispod stola…

Dolazak u tu sobu postajao je rutina, u kojoj bi se ona pristojno nakašljala kao u engleskim filmovima, kažiprstom kucnula naočale natrag i otišla u kuhinju spraviti čaj od nepoznatog bilja. Tako sam u početnim namjerama dolazio do lektira, a onda su me kao džini zaposjedali soliteri svih ostalih knjiga. Tu sam najdramatičnije i najintenzivnije nestajao s planete Sarajevo. Obruč oko grada poprimio bi oblik okvira s njenih očiju, koje je skidala i zaboravljala gdje ih je ostavila.

Ponekad bi u toj nepodnošljivoj tišini sjela, i tada bismo razgovarali. Posjedovala je nevjerovatnu odmjerenost u kojoj se njena savršena intonacija tako strasno grlila s njenim gestikulacijama. Bila je već poprilično stara i s vremenom sam je počeo posmatrati kao ružinu granu koja polahko vene prema svojoj zasluženoj penziji.

Ona i čika Zijo živjeli su u velikom stanu po čijim se nepreglednim krajolicima ponekad usamljeno kretala. Kćerka Minka i zet Saša Kontić otišli su u Holandiju. Iza sebe su, između ostaloga, ostavili crnog dobermana. Uskočio bi u sobu, šape okačio na fotelju i lizao Biserkine prste.

Tada bi ustala i sjetila se nekog nedovršenog posla u drugoj sobi.

– Samo ne diraj Minkine knjige – govorila bi rukom pokazujući na njih.

Naravno, vrag ne miruje. Izvukao sam jednu knjigu i čuo šlajdranje psećih nogu po parketu. Držao sam knjigu, a glava dobermana se protegla do moje. Režao je i prijetio da će me iskidati na komade Ikara. Nisam se pomjerao, jer kad god bih skinuo jednu ruku s knjige, on bi svoj lavež ubacivao u jaču brzinu. Pokušavao sam dozvati Biserku, ali nije odgovarala. Eho mog glasa odbijao se gluhim sobama. Nisam shvatao da ću dugo tako držati knjigu i da je Biserka Šaković već preminula u Utrechtu 2016. godine, u 85. godini života.