Nekada se čitalo tiho i nenametljivo – bez buke, bez svjedoka. Ljudi su u miru prelistavali knjige u parkovima, tramvajima ili kod kuće, a niko osim njih samih nije znao šta čitaju. Bilo je to vrijeme kada je čitanje bilo privatna aktivnost.

Iako mnogi i dalje vole papirnate knjige, digitalna era je izmijenila način na koji čitamo. Pametni telefoni su postali mini biblioteke, ali i izvori stalnih prekida. Knjigu započnemo u PDF-u, nastavimo slušati kao audio, pa završimo s novostima na društvenim mrežama. Koncentracija se sve teže zadržava, a pažnju nam odvlače razni ekrani i notifikacije.

Posebno zabrinjava podatak da sve manji broj mladih ljudi čita iz vlastitog interesa. Broj tinejdžera koji svakodnevno posežu za knjigom prepolovio se u posljednjih deset godina. Profesori sve češće ukazuju na to da njihovi studenti imaju poteškoća s razumijevanjem dužih i zahtjevnijih tekstova.

No, nije samo tehnologija ta koja remeti čitalačke navike. Riječ je i o načinu na koji danas konzumiramo informacije – sve više raspravljamo u komentarima nego što se udubljujemo u književne svjetove. Neki stručnjaci smatraju da se vraćamo usmenoj kulturi, ali prilagođenoj digitalnom dobu: umjesto razgovora licem u lice, sada komuniciramo kroz podcaste, memeove i newslettere.

I dok se ranije vjerovalo da će društvene mreže dominirati internetom, danas je jasno da umjetna inteligencija preuzima vodeću ulogu. Već sada je moguće da ono što čitamo ili s kim „razgovaramo“ online uopće nisu ljudi, već sistemi trenirani na golemim količinama teksta. Na neki način, tekstovi su progovorili sami kroz algoritme, stvarajući nove oblike interakcije između misli, jezika i mašinskog učenja.

Neki autori čak svjesno pišu imajući na umu da ih možda ne čitaju ljudi, već AI. Bloger i ekonomist Tyler Cowen, na primjer, počeo je pisati s idejom da njegove misli neće zauvijek ostati samo na papiru – vjeruje da bi vještačka inteligencija mogla rekonstruisati njegov način razmišljanja i u budućnosti ispričati njegovu biografiju bolje nego što bi to mogao iko drugi.

Veliki jezički modeli, poput onih koji pokreću alate kao što je ChatGPT, nisu čitatelji u klasičnom smislu – nemaju emocije niti lično iskustvo. Ali mogu analizirati, povezivati i rekonstruisati tekstove brzinom i dubinom koja je ljudima nedostižna. To im omogućava da čitateljima ponude pojednostavljene verzije knjiga, sažetke ili tumačenja, u trenutku kad im zatrebaju.

Ovakav pristup čitanju – traženje suštine, a ne forme – nije nov. Sjetimo se samo popularnosti aplikacija poput Blinkista ili starijih publikacija poput Reader’s Digesta. Ljudi su oduvijek tražili načine da brzo dođu do ključnih ideja bez da nužno pročitaju cijelo djelo.

U budućnosti bismo mogli svjedočiti preokretu – originalna verzija knjige možda više neće biti početna tačka. Umjesto toga, polazna forma bit će skraćeni tekst, a tek će radoznali posegnuti za izvornikom. Možda ćemo čitati skraćeno, slušati ubrzano, a kraj romana pogledati na Wikipediji.

Naravno, ne mogu svi tekstovi biti pojednostavljeni bez gubitka dubine. Knjige koje se oslanjaju na kompleksnost, kao što je Hofstadterov „Gödel, Escher, Bach“, gdje se prepliću matematika, umjetnost i muzika, teško je svesti na minimum, iako ih AI može analizirati. No, sama težina čitanja u tom slučaju jeste poenta.

Postavlja se pitanje – hoće li uopće ostati prostora za „pravo čitanje“? Možda ćemo se sve više odnositi prema tekstu kao prema nečemu što je podložno promjeni, skraćivanju, prilagođavanju – materijalu za remix, poput muzike. Možda će čitatelji postati i urednici, birajući šta žele izvući iz onoga što im se nudi.

No, vještačka inteligencija čita bez strasti. Ne bira, ne suosjeća, ne pamti po važnosti. Ona može biti moćan alat, ali ne može zamijeniti ono što nas kao čitatelje čini – našu znatiželju, emocije, povezivanje s riječima na ličnom nivou. Ako nestane kultura koja njeguje tekst, nestat će i potreba za ovakvim alatima.

U tom kontekstu, postavlja se novo pitanje: kako će izgledati budućnost u kojoj je tekst tek usputna stanica za ideju? Možda će neki autori pisati tako da zaintrigiraju algoritme, dok će drugi težiti pisanju koje samo čovjek može razumjeti. Oni koji i dalje budu čitali iz izvora – ne skraćeno, ne prepravljeno – možda će biti rijetki, ali će imati uvid i iskustvo koje se ne može simulirati.

Kako god se stvari razvijale, jasno je da se odnos prema čitanju mijenja – i da je pred nama vrijeme u kojem će se tekst sve više posmatrati kao alat za razmjenu ideja, a sve manje kao cilj sam po sebi.