Razgovarala: Elma Hodžić

Moram priznati – kao neko ko se ne svrstava u fudbalske tabore – imala sam blagu sumnju prema predstavi koja govori o FK Željezničar. No, izvođenje me razoružalo: režijski precizno, dramaturški zaokruženo, glumački snažno. Posebno me zaintrigirao način na koji je pristupljeno kompleksnoj, historijski višeslojnoj temi – s mjerom, dostojanstvom i empatijom.

Predstava “Za život cijeli” nije samo priča o fudbalskom klubu; to je portret grada, vremena, zajedništva i otpora. Nudi pogled na ljubav koja opstaje – a to je univerzalna emocija, bez obzira na to za koga navijamo, ili da li uopšte navijamo. Razgovaramo s Jasenkom Pašićem, glumcem i rediteljem, o tome kako je nastala ova izuzetna predstava, šta ga je inspirisalo, kako se gradi timska energija na sceni i zašto je Željo mnogo više od kluba.

Hvala na predstavi koja je istovremeno pokretna, emotivna i precizna. Recite nam na početku: šta je bio lični motiv da se upustite u ovu priču? Šta Vas je u Želji kao klubu, ali i kao simbolu, najviše inspirisalo?

Hvala Vam na lijepim riječima. Ideja za predstavu došla je na jednoj rezultatski nevažnoj utakmici prošle sezone na Grbavici. Pljuštala je kiša, na terenu ništa pretjerano zanimljivo, osam hiljada ljudi na tribini (dio toga na nepokrivenom Jugu). Teško je bilo naći opravdanje za dolazak na tu utakmicu. Ipak, tribine su bile pune. Zastava na jugu se neumorno vijorila, već sad teška od kiše, a na njoj je pisalo: “Mi te volimo na svoj način”. Tada sam shvatio da je ljubav prema Željezničaru teško opisiva, i kao takva idealna za pozorište. Razgovarao sam s prijateljima o ideji da radim predstavu o Željezničaru, svima je bilo zanimljivo, uzbudljivo, i tako je počelo. Ubrzo smo Benjamin Hasić (autor teksta) i ja počeli stvarati tekst koji će rezultirati predstavom. Zatim se priključio Marko Dmitrović, čovjek koji jednostavno zna sve o Željezničaru, te nam je on bio izvor za teme kojima ćemo se baviti.

Priča o klubu – priča o gradu

Vaša izjava da su i grad i klub gašeni i obnavljani zajedno ima veliku poetsku i historijsku težinu. Kako ste tu paralelu uspjeli prevesti na scenu?

Baš tako. Sa dolaskom novih sistema, grad se borio da preživi, a sa gradom i klub. Mi smo to prikazali i simbolično, sa lokomotivom koja se pravi i uništava nekoliko puta. Svi bismo bili sretniji da je historija grada Sarajeva dosadna, ali nije. Tako je i istorija FK Željezničar – uvijek problematična, i vrlo rijetko krivicom samog kluba.

Predstava je izuzetno fizički zahtjevna. Kako ste radili s glumcima da izgrade tu vrstu scenskog jezika, gdje tijelo preuzima ulogu pripovjedača?

Lako je bilo raditi sa Seadom, Davorom, Adnanom i Kemalom. Predugo radimo skupa i odlično se poznajemo. Dali su mi svoje povjerenje, a ja sam se trudio da ga opravdam. Fizički zahtjevne predstave nisu strane nama u SARTR-u, tako da nam rad na ovoj predstavi nije bio iznenađenje.

A tu je i Dino Hamidović… Dječak koji je sa nama na sceni. To kako on razumije pozorište je fantastično. Sve što smo se dogovorili, uradio je iste sekunde, donosio svoje ideje. Sve nas je učinio još boljima. Bilo je divno pratiti kako svi skupa napredujemo i u fudbalu. Svaka pauza koju smo imali prošla je u loptanju.

U isto vrijeme ste i reditelj i jedan od glumaca – kako ste uspijevali održati distancu potrebnu za režiju, dok ste bili “unutra”, u igri, u znoju, u ritmu?

Sada, iz ove perspektive, mislim da je možda bilo bolje da nisam igrao u predstavi. Odnosno, ne bolje, nego lakše. Kolege su mi pomagale, te sam uspijevao ‘pobjeći’ sa scene da vidim da li nešto što radimo funkcioniše ili ne.

Puno je pomogao i Benjamin, koji je sa nama bio na većini proba i bio oko iz publike koje nam je trebalo. Nova uloga za mene, definitivno. Nije bilo lako, ali je bilo zabavno.

Uživali smo radeći na predstavi

Predstava uspijeva biti emotivna i za one koji nemaju nikakav odnos prema fudbalu. Kako ste u probama gradili tu univerzalnost – da publika ne mora biti u ulozi navijača da bi bila dirnuta?

To je bila primarna ideja. Znali smo da će sa zaljubljenicima u Željezničar predstava komunicirati. Ali, kako je pozorište mjesto gdje su svi dobrodošli, bilo je važno napraviti predstavu i za one kojima Željezničar ne predstavlja ništa. Pa i onima kojima grad Sarajevo ne predstavlja ništa. Radili smo tako da svaka osoba na svijetu ima barem jedan trenutak u predstavi koji će prepoznati kao svoj.

Vaš pogled na navijačku kulturu je vrlo nijansiran. Da li ste kroz ovaj proces pokušali promijeniti ili proširiti javnu sliku o navijačima?

Nisam. Željezničar ima jedne od najvjernijih navijača na Balkanu i to je jasno. Oni su dio kluba kao i bilo koji igrač. Bez Manijaka ne bi bilo Željezničara. Na kraju krajeva, fudbal postoji, ili bi trebao da postoji, zbog navijača. Ne znam da li je to slučaj danas, ali i ako nije, biće. Fudbal bez navijača ne može postojati. ”Za život cijeli” je prvenstveno predstava o ljubavi i strasti, a to svi razumiju.

Radili ste s izuzetnim timom – od koreografa i scenografa, do kompozitora. Koliko su saradnici pomogli da se uspostavi vizuelni i ritmički identitet predstave?

Omogućeno mi je da biram saradnike za rad na predstavi, i ja sam sebi odabrao.

Adisa Vatreš Selimović (scenografija i kostim) i Amar Zahiragić (scenografija), zajedno sa Nedimom Pejdahom (svjetlo), napravili su čudo. Zaista jesu. Zvuči neskromno, ali je tako. Znao sam kako će predstava izgledati, pa sam opet bio fasciniran onim što su napravili. Amar, nažalost, nije bio sa nama koliko je želio, ali sam imao priliku uživati u Adisinoj posvećenosti tokom nekih mjesec dana. To kako su ona i Monika Močević (asistentica na kostimu i scenografiji) posvećeno i precizno radile bilo je fascinantno. Pravi primjer profesionalizma, a sve to kroz druženje i otpuštenu atmosferu. Šta god mi je palo na pamet, na probi je bilo već sutra.

Adis Kutkut (kompozitor) također. Ne znam da li je išta donio na probu a da nije ostalo u predstavi na kraju. Jednostavno je išlo. Tomas Steyaert (koreograf) i Fuad Šetić (korepetitor) unijeli su svoju emociju u predstavu, tako da je svaki saradnik donio nešto svoje. Generalno, svi smo radili puno i naporno, ali i efikasno. Uživali smo.

Na sceni se osjeća kolektivna energija, gotovo kao sportski tim. Je li i atmosfera u probama bila takva – timska, zajednička, borbena?

Apsolutno. Od prve probe do premijere – svi sve. To je bio stav cijelog ansambla i svih saradnika. Kada malo razmislite, slične su pozicije pozorišta i sporta (u ovom slučaju fudbala). Grupa ljudi naporno radi mjesecima da bi publici pokazala svoju vještinu. Naravno, ovo je vrlo površan pogled, ali nije pogrešan. Vječno sam zahvalan cijeloj ekipi na entuzijazmu i povjerenju.

Boriti se za pravdu je uvijek bolji put

U predstavi se osjeti i politička dimenzija – marginalizacija, otpor, opstanak. Je li to bio svjestan režijski odabir, ili se ta poruka sama nametnula kroz priču kluba i grada?

Nisam siguran da je moguće napraviti bilo kakvo djelo koje govori o zadnjih stotinjak godina Sarajeva, a da u njemu ne bude i političke dimenzije. Posebno kada se govori o nečemu što u svojoj srži ima nenacionalnu notu. Mi smo politiku pokušali, nadam se i uspjeli, prikazati kao nužno zlo koje se igra sa našim životima. Ona je tu, i ignorisati je bilo bi, po meni, glupo. Boriti se za pravdu i slobodu je uvijek bolji put. Teži – ali bolji.

I za kraj – kako gledate na budući život ove predstave? Ima li planova da se izvede van Sarajeva, ili da nastavi rasti kroz nova izvođenja, nove publike, nova čitanja?

Vjerujem da će predstava imati dug život. Sretni smo što se karte brzo prodaju, i to mi daje nadu da moja vjera nije uzaludna. Nadam se da ćemo i putovati. Kao što sam već rekao, ljubav je univerzalna, pa se nadam da će i oni kojima grad Sarajevo i fudbalski klub Željezničar ništa ne znače pronaći u predstavi ljubav koju oni osjećaju prema nečemu što je njima važno. Nadam se da će “Za život cijeli” biti tu – za život cijeli.