Razgovarala: Elma Hodžić

U vremenu u kojem su teme mentalnog zdravlja sve prisutnije, ali često predstavljene na površan i komercijaliziran način, platforma Moja svijest izdvaja se kao prostor koji mentalno zdravlje posmatra kroz dublju, transdisciplinarnu i kulturno osjetljivu prizmu. Osnovana s idejom da znanje iz psihologije i srodnih oblasti bude dostupno svima, ova regionalna platforma okuplja stručnjake iz različitih disciplina i zemalja s ciljem da otvori prostor za autentičan razgovor o zdravlju duha i društva. U ovom intervjuu razgovaramo s osnivačicom platforme, Iskrom Tabaković Hasić, o njenim motivima, izazovima, budućim planovima i o tome kako blagostanje pojedinca može postati temelj zdravijeg društva.

Kako je nastala ideja za platformu „Moja svijest“ i šta Vas je motivisalo da je pokrenete?

Kada sam počela pisati za Urban magazin, moja intencija bila je prenijeti interesantne teme iz oblasti psihologije, koje su utemeljene na različitim istraživanjima, jezikom svakodnevice – tako da budu razumljive i da se ljudi mogu povezati s njima. Primijetila sam da su reakcije čitatelja bile veoma pozitivne. Na osnovu tog iskustva rodila se želja da kreiram prostor u kojem će se moći čuti glasovi stručnjakinja i stručnjaka iz regije. Tako je nastala platforma Moja svijest – regionalna platforma posvećena mentalnom zdravlju i socijalnoj estetici. Cilj mi je bio da ponudimo naučno utemeljene informacije o mentalnom zdravlju, ali prezentirane na način koji je razumljiv prosječnom čovjeku. Htjeli smo pisati o psihološkim temama jednostavnim, svakodnevnim jezikom. Uspjeli smo okupiti više od 40 ljudi s našeg govornog područja, koji danas žive i rade širom svijeta.

Kako danas funkcioniše platforma? Kako ste vršili umrežavanje stručnjaka?

Što se tiče toga kako platforma funkcioniše i kako smo vršili umrežavanje – sve je počelo kroz lična poznanstva. Ja nisam studirala ovdje, već sam formalno obrazovanje stekla u Austriji. Nakon završenih studija donijela sam odluku da se vratim u Bosnu i Hercegovinu. Znala sam da se želim vratiti i čekala sam priliku da svoje znanje prenesem ovdje. Nije mi imalo smisla ostati u sistemu koji prilično dobro funkcioniše, kao što je to slučaj u Austriji, i tamo nešto graditi, kada sam znala da u mojoj zemlji postoji ogromna potreba za stručnim kadrom i znanjem iz oblasti mentalnog zdravlja. Moj svijet je ovdje i želim da budem ovdje. Rođenje djeteta me na poseban način dodatno osvijestilo u toj odluci.

„Moja svijest“ je u početku nastajala kroz privatne kontakte i lične preporuke. Krenuli smo s člancima, a sada planiramo i video i audio sadržaje, kao i intervjue. Želja nam je da sve bude dostupno na jednom mjestu – da ljudi imaju pristup kvalitetnim i pouzdanim informacijama, bez obzira na format. Zanimljivo je da je platforma već izašla iz okvira našeg jezika i regije. Krenulo je spontano da se širi, jer nas kolege preporučuju i dijele naš rad širom svijeta. Trenutno, po pitanju sadržaja, imamo objave na našim jezicima, ali i na engleskom jeziku. Cilj nam je obavezno ponuditi sav sadržaj i na romskom jeziku.

Na koji način pristupate mentalnom zdravlju kroz platformu?

Mi smo potpuno transdisciplinarni. Na našoj platformi okupljamo stručnjakinje i stručnjake iz različitih disciplina, jer mentalno zdravlje ne posmatramo redukcionistički – mentalno zdravlje je sveobuhvatno. Posebno mjesto zauzima ono što nazivamo socijalna estetika. Pod „socijalnom estetikom“ podrazumijevam stvaranje prostora u kojem ljepota, harmonija, smisleni odnosi i pozitivna iskustva imaju blagotvoran učinak na mentalno zdravlje pojedinca, a onda i kolektiva. Iz ovog razloga bitan prostor na platformi zauzima umjetnost i želimo surađivati sa što većim brojem umjetnica i umjetnika.

Da se vratim na transdisciplinarnost. Ako pogledate platformu, vidjet ćete da nam je i ekologija izuzetno važna. Ekopsihološka perspektiva kaže da je naš odnos prema prirodi ogledalo našeg odnosa prema samima sebi – i da odražava stanje našeg uma. Jedno je duboko povezano s drugim. Ako njegujemo unutrašnji vrt, onda ćemo moći njegovati i vanjske vrtove.

Kako strah utiče na naše mentalno zdravlje i ponašanje u društvu?

Strah je korisna emocija. Omogućava nam da preživimo. Naš nervni sistem u svakom trenutku naše egzistencije „skenira“ naš unutarnji milje, okolinu i druge ljude s pitanjem: da li sam sigurna? Da li sam sigurna s ovom osobom? Da li sam sigurna u ovom okruženju? Da li mi moje tijelo šalje signale da je sigurno (jesam li gladna, žedna…)? Ukoliko dođe do procjene da nismo, pokušavamo se povezati s drugima, tražiti pomoć, a ako je ne nađemo, prelazimo u stanje borbe ili bijega. O ovoj dinamici i o neurobiološkim procesima koji stoje iza mehanizama koji pokreću naš živčani sistem i načinima na koje on odgovara na opasnost i strah, te koju ulogu igra osjećaj sigurnosti za naše optimalno mentalno i fizičko zdravlje i funkcioniranje, govori polivagalna teorija. Polivagalnu teoriju, čiji je začetnik dr. Stephen Porges, nazivaju još i „naukom o sigurnosti i povezanosti“. Ovdje bih voljela reći da sam, skupa sa Jelenom Vuletić iz Crne Gore, te Antonijom Ivković i Mirelom Marasović, koje su porijeklom iz Bosne i Hercegovine, osnovala Polivagalnu Akademiju Balkan. Želja nam je proširiti spoznaje koje nudi polivagalna teorija u zemljama bivše Jugoslavije, ali i šire. Više o polivagalnoj teoriji i o Polivagalnoj Akademiji Balkan čitatelji mogu saznati na platformi ”Moja svijest” koja je domaćin web stranice Polivagalne Akademije Balkan.

Strah, baš kao i stres, postaje problematičan kada ne možemo diskriminirati stvarnu opasnost od one koja to nije i kada strah nije više prolazna emocija, nego stanje u kojem provodimo život. Ovo je problem s kojim se susreću preživjeli nakon traumatskog događaja, a pogotovo oni s dijagnozom posttraumatskog stresnog poremećaja. U stvari, trauma obično ima za posljedicu da ljudi žive u konstantnom strahu. I ovdje dolazimo do naše svakidašnjice. Strah je omniprezentna emocija.

Danas živimo u društvima koja strateški proizvode strah. Oni koji imaju moć stalno raspršuju strah jer je to jeftina emocija koja omogućava da se ljudima može vrlo lako manipulirati. Kada smo prestrašeni, naša perspektiva je sužena i prelazimo u stanje borbe ili bijega. Kroz strah se aktivira dio mozga koji se naziva limbički sistem – a kada je on aktivan, automatski „prigušuje“ rad prefrontalnog korteksa, dijela mozga koji je zadužen za ono što nazivamo „višim kognitivnim funkcijama“ (donošenje odluka, planiranje i organiziranje, kontrolu impulsa i samoregulaciju, rješavanje problema, kreativnost).

U našem kontekstu to izgleda tako da modus preživljavanja i hroničnog alarma, koji zvoni unutar naših živčanih sistema i naših tijela, ne dopušta da postignemo stanje balansa i da budemo najbolja verzija sebe — da kreativno pristupamo procesu rješavanja problema, nego radije idemo utabanim stazama, ponavljamo već viđeno, držimo se šablona, rigidni smo ili možemo biti potpuno neorganizirani, rastrojeni ili „otupjeli“. Perspektiva je sužena i sve što pitamo je: „Kako da preživimo?“ Ljudi djeluju iz straha, a to onemogućava stvaranje dugoročnih, kreativnih, promišljenih rješenja.

Kako vidite trenutno stanje u društvu kada je riječ o mentalnom zdravlju? Da li mislite da se stvari mijenjaju nabolje? Koji su najveći izazovi s kojima se ljudi suočavaju kada je riječ o pristupu mentalnoj zdravstvenoj pomoći u današnjem društvu?

Mentalno zdravlje više nije tabu tema kao što je to bilo ranije. Iako nemam konkretne brojke, jasno je da su ljudi mnogo otvoreniji, posebno mlađe generacije koje žele raditi na sebi. Definitivno se dešava neki zaokret u sferi mentalnog zdravlja, ali to i dalje ostaje tema koja zaslužuje dalju diskusiju.

Iluzorno je misliti da su psihologija i psihijatrija izuzete od politike i ekonomije. One često zrcale političke i ekonomske trendove. Tako, na primjer, pružanje pomoći je monetizirano, ima svoju „računicu“, baš kako to jedan liberalno-kapitalistički sistem očekuje i koji, nažalost, ne daje svima iste šanse. Mnogi ljudi imaju veliku potrebu za podrškom, ali nemaju finansijske mogućnosti da je ostvare. Ljudi koji se nalaze u teškoj ekonomskoj situaciji često ne mogu priuštiti psihološku podršku. Iako imaju veliku potrebu za njom, finansijska situacija ih ograničava i onemogućava im pristup neophodnoj pomoći. Mentalno zdravlje je postalo stvar statusa — oni koji mogu sebi obezbijediti redovne preglede kod doktora, u slučaju žena redovne ginekološke preglede, stomatologe, frizere, kozmetičke salone, masaže, ti ljudi sebi mogu priuštiti još jednog stručnjaka — onog za mentalno zdravlje. Oni koji nisu u prilici ostaju sami sa sobom i svojom patnjom.

I ako ovdje nastavimo dalje sa kritikom današnje paradigme, onda možemo pričati i o svojevrsnom kolonijalizmu u sferi mentalnog zdravlja. Ako pogledate kako se pomoć danas u većini slučajeva pruža – idete kod psihologa ili psihijatra, radite na sebi – prema ovom modelu individua je odgovorna za svoje mentalno zdravlje, individua je mašina koju treba popraviti da bi bila maksimalno korisna i produktivna. Kolektivna, društvena, politička i ekonomska odgovornost i faktori koji su doveli do individualne patnje nisu uključeni u ovu jednačinu. Ovakvo shvatanje je odraz jednog individualističkog društva iz kojeg je „govorna terapija“ i proizašla. Pojedinac je taj koji je u centru pažnje i na njemu ili njoj je da „radi na sebi“. Ekonomske i društvene prilike koje su dovele do toga da se osoba osjeća depresivno, burned-out (pregoreno) ili anksiozno igraju, ako ikakvu, onda sporednu ulogu. A ne treba zanemariti da mi dolazimo iz jedne semi-kolektivističke kulture i da smo možda isuviše nekritički usvojili svojevrsne modalitete bez integracije lokalnih, kulturo-specifičnih rituala i praksi koje se tiču iscjeljenja.

Problem je i u tome što želimo brza, „instant“ rješenja. Da bismo bili maksimalno produktivni i „od koristi“, potrebno je da brzo popravimo što nije okej i idemo dalje. Danas smo sve manje spremni, sve manje imamo prostora da usporimo i da osjetimo i oslušnemo sebe – a ovo znači da razvijemo kapacitet da budemo i sa lošim i sa dobrim koje je uvijek prisutno unutar nas samih. Ubrzani tempo života i stalna potražnja za instant/„insta“ odgovorima često nas odvode od ovog internog dijaloga, a što je ključno za mentalno zdravlje i dugoročne promjene.

Na koji način platforma ”Moja svijest” pomaže ljudima da se povežu sa sobom i unaprijede svoje mentalno zdravlje?

Na platformi ćemo ponuditi vođene meditacije kako bi ljudi mogli istražiti šta im najviše odgovara u procesu osvještavanja svega onoga što je prisutno u svijesti i povezivanja sa sobom. Planiramo i video sadržaje vezane za somatske tehnike – konkretne vježbe koje mogu pomoći da se tijelo smiri i vrati u ravnotežu. Te vježbe će biti dostupne svima i predstavljaće praktične alate koje ljudi mogu koristiti u svakodnevnom životu.

Pored toga, na platformi imamo i organizovan sadržaj temeljen na polivagalnoj teoriji. To je nauka koja se bavi sigurnošću i povezanošću. Za naše svakodnevno funkcionisanje, od ključne je važnosti osjećaj fizičke i psihološke sigurnosti. Mi smo bića koja su programirana da neprestano skeniraju okolinu i procjenjuju da li je ona sigurna. Taj osjećaj sigurnosti je temelj svega – tek kada se osjećamo sigurno, možemo biti najbolja verzija sebe.

Kako vidite budućnost platforme i koje projekte planirate realizirati u narednim godinama?

U početku sam razmišljala o tome da pravim novine – printano izdanje. Iako sam svjesna koliko je to teško i kompleksno, ideja je da „Moja svijest“ ima jedno godišnje printano izdanje koje bi bilo kompilacija tekstova koje objavimo na platformi. Također, želim da pokrenemo „Moja svijest“ školu, gdje bi se održavali različiti seminari, predavanja i radionice. Planiramo uključiti studente psihologije, ali i građane. Pored toga, voljela bih da razvijemo aplikaciju koja bi bila motivirajuća i korisna u svakodnevnom životu, kako bi ljudi lakše radili na svom mentalnom zdravlju i imali pristup resursima i informacijama.

Koliko nam empatija može pomoći da gradimo bolje društvo?

Mislim da je važno napraviti razliku između empatije i suosjećanja. Empatija je više pasivna, dok nas suosjećanje potiče na djelovanje. Suosjećanje je lijek, jer je ključno da krenemo od toga da svako ljudsko biće pati na svoj način. Također je važno da prepoznamo, kroz stvarno, aktivno slušanje i svjesno primjećivanje, patnju drugog. Svako ljudsko biće pati – bez obzira na vjersku, etničku ili bilo kakvu drugu pripadnost. Ako dozvolimo sebi da osvježimo svijest o toj patnji, primijetit ćemo kako se ona često manifestira kao grubost, ljutnja, kritika i druge negativne emocije. Ono što bih voljela više njegovati, i što smatram važnim za promjenu, jeste suosjećanje. Suosjećanje je ono što može biti pokretačka snaga za pozitivne promjene, kako na individualnom, tako i na društvenom nivou.

Također, moramo govoriti i o nečemu što se često zanemaruje – a to je samosuosjećanje. Socijalizirani smo tako da nam je prirodno da njegujemo kritičara u sebi – slušajući kritike od ljudi koji su nam bili važni kao djeca, internalizirali smo tog kritičara i izrasli u osobu koja kritizira i samokritizira. To je posebno izraženo kod žena, koje često budu previše stroge prema sebi, posebno kada su u ulozi majke. U stvari, samosuosjećanje je prvi korak prema promjeni – to je trenutak kada počnemo razgovarati sa sobom na nježniji, ljubazniji način, baš kao što razgovaramo s prijateljem kojem je potrebna podrška. Možda ćemo, ako naučimo i vježbamo samosuosjećanje, moći ponuditi više suosjećanja drugim ljudima. Jednostavno zato što ćemo, prepoznavajući vlastitu slabost i dajući joj prostora, stvoriti kapacitet da, kada prepoznamo tuđe imperfekcije i slabosti, shvatimo da su i oni – baš kao i mi – samo ljudi.

Svaka psihologija je, na neki način, mirovna psihologija. Prvi korak je da budem u miru sama sa sobom.