Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Aleksandra Vižin

Ira Skopljak Viteškić je umjetnica u čijim se radovima prožimaju arhaične tehnike i savremene vizije. Od prvih koraka u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, preko studija na Akademiji, do današnje pozicije edukatorice i autorice prepoznatljivog slikarskog rukopisa, njen put obilježavaju temeljit rad, eksperiment i istraživanje. U ovom razgovoru govori o počecima, tehnikama koje koristi, važnosti obrazovanja, ali i o izazovima današnjeg vremena. Ira nam otkriva kako pristupa umjetnosti, zašto su stare slikarske tehnike i dalje relevantne te kako vidi ulogu umjetnika danas.

Kako se sjećate svojih prvih koraka u umjetnosti — od tekstilnog dizajna u Školi primijenjenih umjetnosti do upisa na Akademiju? Šta vas je tada najviše inspirisalo?

U Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti imala sam profesoricu Nađu Haljevac, koja je zaslužna za moj budući profesionalni put. U toj školi upisala sam odsjek za tekstilni dizajn, gdje su me inspirisali moda, ali i mnoge zanimljive oblasti poput čipke, tapiserije i slikarstva. Može se reći da je ova škola ostavila dubok trag u meni, kao i u mom radu. Osim što mi je dala veliko znanje, pružila mi je i nove inspiracije. Zavoljela sam rad na tapiserijama u apstraktnom obliku i istraživanje različitih tehnika. Imala sam mali krug prijatelja u kojem smo se na pozitivan način nadopunjavali i međusobno podsticali. Tako smo na ulicama Sarajeva pronalazili modele, plaćali ih da dođu kod nas kući i poziraju nam za pripreme i prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti. To iskustvo nikada neću zaboraviti. Puno smo radili za taj poduhvat.

Vaš diplomski rad bio je posvećen plesnom pokretu u zidnom slikarstvu. Da li se taj motiv kretanja i energije i dalje osjeti u Vašim današnjim radovima?

Moj diplomski rad bazirao se na tehnici sgraffito, koja svoje porijeklo ima još u drevnim civilizacijama. Sam izraz sgraffito potječe od grčkog graphis ili grafeion (lat. graphium ili stilus), a odnosi se na tanki vrh od metala, kosti ili slonovače, kojim su stari majstori radili suho pisanje i crtanje. Ova tehnika svoju najveću popularnost dostiže u Italiji za vrijeme renesanse, tokom 15. i 16. stoljeća. Međutim, ja sam radila sa savremenim materijalima, poput rigips ploča, na kojima sam stvarala svoje crteže, patinirajući ih u različitim bojama. Sam pokret života oduvijek živi u meni. Biće sam koje voli život, ma kakav on bio – važno je da je život. U mojim radovima uvijek će se moći osjetiti pokret, kao i energija.

S obzirom na to da predajete predmete poput slikarske tehnologije, konzervacije i anatomije artefakta — kako Vaš tehnološki uvid oblikuje Vaš umjetnički jezik?

Trenutno sam viša asistentica na mnogim predmetima iz oblasti likovnih i slikarskih tehnologija, kao i na konzervaciji papira, gdje sa studentima realizujem vježbe. Usudila bih se citirati svog kolegu, profesora Admira Mujkića, koji je povodom prvog saziva umjetničke kolonije Srebrenica 2025. napisao odličan tekst, u kojem sam i ja imala čast biti jedna od učesnica. Njegove riječi o mom radu glase: ”Fajumski portret kao polazište, vizantijsko elegantne figure i savremena manga estetika koja ovdje formira svojevrsni gard kojem suprostavlja svoja znanja iz tehnologije, od enkaustike do dubokog imapasta freske. Skopljak-Viteškić svoje znanje iz slikarske tehnologije koristi u pojavnosti koja je proživljena i istinita.” Tehnološki aspekti u mom radu počinju se razvijati od četvrte godine studija na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje sam praktikovala kolaž tehniku. Od tada se moja priča širi sve do danas.

Most između tradicije i savremenosti

U svom magistarskom radu bavili ste se starim slikarskim tehnikama. Kako se osjećate u ulozi mosta između tradicije i savremenosti?

Zagovornik sam starih slikarskih tehnika i tradicije. Prvo želim savladati i istražiti zanat, a tek potom se upustiti u savremenu sferu. Tradicija za mene znači mnogo toga, od učenja kako pravilno oblikovati vlastiti identitet do poštovanja starih običaja. Moj magistarski rad bazira se na temi Fayumskih portreta (koji datiraju iz 4. stoljeća, koristeći tehniku izvođenja na drvenim tablama i enkaustiku). Savremenost u umjetnosti aktivno reflektuje i reaguje na svijet u kojem živimo. Društvena i kulturna refleksija savremene umjetnosti često komentariše aktuelna društvena, politička i ekonomska pitanja. Moj rad na Šestoaprilskoj izložbi 2025. godine, pod nazivom ”Upaljena lampica”, asocira na današnje izazove u našoj zemlji i u svijetu, simbolizirajući trenutak kada je vrijeme da se probudimo, jer je upaljeno svjetlo.

Često kombinujete različite materijale: pijesak, konopac, pozlatu, lišće… Postoji li unutarnje pravilo po kojem birate te medije?

Različite tehnike u svom radu počela sam koristiti već od četvrte godine studija, što sam već spomenula u gornjem tekstu. Tada sam najprije radila kolaže u kombinaciji s akrilom. S vremenom se moj umjetnički razvoj oblikovao kroz različita ispitivanja i učenje, ponajviše kroz samu nastavu. Ti procesi su mi pomagali da stvaram što kvalitetnije radove, koji će ostati sačuvani dugi niz godina. Osim kolaža, postepeno sam se okretala i patiniranju radova pomoću pigmenata. Ciklusi mog stvaralaštva uvijek su bili vođeni različitim temama i tehnikama. Na taj način došla sam i do ideje da magistarski rad posvetim temi Fayumskih portreta, obrađenoj na moj način. Oni su mi otvorili još više prostora i donijeli nove ideje. Podloge na kojima radim uglavnom su platna, daske, papir i drugi materijali. Pijesak, konopac, pozlata i lišće i danas imaju veliki uticaj na moj rad. Pozlata, poznata još od drevnog Egipta, Grčke i Rima, posebno je došla do izražaja u ikonografskom slikarstvu srednjeg vijeka, gdje je predstavljala simbol svjetlosti i svetosti. Ja je koristim kao aureolu svetosti i ljepote, stavljajući akcenat na samu podlogu ili na određeni detalj. Moje unutarnje pravilo uvijek uključuje slobodu kombinovanja materijala i tehnika: režem, siječem, spajam i oblikujem, sve dok ne pronađem temu koja će nositi rad.

Vaši ciklusi nose duboku simboliku – od „tragova prošlosti“ do „mističnih portreta“. Koliko Vas osobna duhovnost i filozofija vode kroz kreativni proces?

O tragovima postojanja, o identitetima prošlih vremena s kojima je moguće komunicirati kroz sliku. Kao što je u paleolitskoj umjetnosti otisak ruke na zidovima pećina bio znak ljudskog postojanja, tako i fayumski portreti postaju svojevrsni otisci,most između prošlog i sadašnjeg vremena. Na tim licima osjećamo ista ona pitanja koja i nas danas prate: gdje su zastali, u kojem trenutku su ostali nijemi, šta su željeli, koje riječi nisu izgovorili jer ih je prekinulo vrijeme? Upravo u toj tišini i nedorečenosti leži njihova snaga. Za mene, duhovnost predstavlja dimenziju osjećaja povezanosti. Upravo kroz nju ja ostvarujem vezu sa svojim radovima, istražujući različitosti. Filozofija, s druge strane, oblikuje moj način razmišljanja, postavlja pitanja i potiče kritičko sagledavanje svijeta, ali i vlastitog života.

Umjetnost nam daje prostor da dišemo, volimo, stvaramo

Koliko Vam je važno da umjetnost komunicira sa stvarnim svijetom? Kako balansirate ulogu edukatorice, umjetnice i istraživačice u vremenu koje često ne nudi prostor za dubinu?

U današnjem svijetu brzina i trenutak postali su sve. Koliko god bježali i skrivali se od svega, stvarnost nas uvijek sustigne. Čini se da što smo brži, to smo bolji. Ne želim ulaziti u kvalitetu svake oblasti, jer nažalost, ona se često izgubila. Nekad se pitam postoji li još uvijek stvarni svijet? Kolike su naše stvarne mogućnosti? Zato je važno živjeti za danas i za trenutak. Stvaram koliko stignem i mogu. Važno je da umjetnost komunicira s nama, pa i sa svijetom. Umjetnost je izraz sadašnjosti i budućnosti; ona nam daje prostor da dišemo, volimo, stvaramo. Moja uloga postaje jasna kada se dobro i pažljivo organizujem, jer tada umjetnost otvara prostor za dubinu.

Da možete izabrati jedno umjetničko djelo u historiji koje biste voljeli da ste Vi stvorili – koje bi to bilo?

Interesantno pitanje. Paul Klee (1879) je njemačko-švicarski umjetnik klasične moderne. A njegovo djelo: Botanical Theater; 1924; tehnika: ulje, akvarel i karton. Radi se o suptilnom radu zemljanih tonaliteta, s teksturom koja je na karton. Na njemu se razvija crtačka priča koja odlikuje tajnovitost i geometrijska preciznost.

Kada biste morali slikati jedan motiv do kraja života – šta bi to bilo?

Motivi mojih radova odnose se na metamorfozu prirode, figura, portreta i životinja, i nadam se da će me pratiti kroz cijeli umjetnički put. Svaki motiv nosi svoje značenje i pitanje: šta nam poručuje? Po meni, inspiracija zavisi od situacije u kojoj se nalazim i koja me tada pokreće. Osim motiva u mom radu, značajnu ulogu ima i tehnika kojom stvaram. Ona daje mojim radovima snažnu izražajnost koja provocira duhovnost i naglašava dekorativnost. Književnica i docentica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Adisa Bašić, za moj predzadnji ciklus izjavila je da su figure aveti bez lica ili tijela, ali nikada stvarni heroji. Tehnika kojom se bavim najprije podrazumijeva kolaž, koji označava podslikavanje i uključuje lijepljenje papira na različite forme, zatim slikanje, a potom patiniranje.

Šta biste poručili mladima koji tek ulaze u svijet umjetnosti, a osjećaju da je prostor za njih sve manji?

Danas mladi imaju mnogo resursa i mogućnosti, što je s jedne strane dobro, a s druge možda ne uvijek. Današnjica donosi nove izazove, ali pitanje je koliko nosi pravu kvalitetu. Važno je da što više uče zanat i razvijaju svoje ideje. Kao što se često kaže, 99% rada i samo 1% talenata. Ipak, kritika, bilo pozitivna ili negativna, i dalje igra važnu ulogu u razvoju.