Razgovarala: Elma Hodžić
Dinamična godina u Historijskom muzeju BiH krunisana je otvorenjem izložbe “Wer ist Walter? Topografija antifašističkog otpora u Bosni i Hercegovini”. Izložbu će čitateljima Urban magazina predstaviti kustosica izložbe i direktorica muzeja, Elma Hašimbegović.
Kako je nastala ova izložba koja prvi put nakon trideset godina vraća priču o partizanima ne samo u bivši Muzej revolucije BiH, nego u muzeološki diskurs Bosne i Hercegovine?
Nastala je iz goruće savjesti i potrebe da se odgovorno odnosimo prema naslijeđu o kojem brinemo, naslijeđenom od Muzeja revolucije BiH koji je i nastao prije 80 godina da se bavi prikupljanjem građe, istraživanjem i prezentiranjem teme Drugog svjetskog rata. Svoju misiju tadašnji muzej, njegovo rukovodstvo i uposlenici, obavljao je uspješno, na stalnoj postavci su radili najbolji istraživači, arhitekti, umjetnici; možda je zgodna prilika da se i sjetimo Monija Fincija, učesnika rata i tadašnjeg direktora Muzeja, umjetnika Voje Dimitrijevića, Ismeta Mujezinovića, Maria Mikulića, Frane Delalea, čija djela su bila sastavni dio izložbe, ali i arhitekata arhitekata Magaša, Šmidihena i Horvata, koji su oblikovali zgradu za budući muzej. Stvarali su muzej i radili najbolje što su mogli, vjerujući u ideje antifašizma i zajedništva zbog koje su neki od njih kao partizani i ušli u rat. Država i društvo koje su stvarali nisu opstali, zbog čega je i muzej koji je osnovala izgubio svoje temelje. Ali su nam ostavili bogatu i dobro sređenu građu, od nekoliko stotina hiljada muzejskih eksponata, ostavili su nam vizionarsku zgradu međunarodne moderne. Ostavili su nam naslijeđe s kojim se ovo društvo očigledno ne zna nositi. Jer kako drugačije objasniti da i danas, trideset godina kasnije, ni minimalni uslovi nisu osigurani da se profesionalno i dostojanstveno bavimo svojim poslom, a zgrada nam se pred očima raspada. S druge strane, temom partizana i antifašizma se više od trideset godina manipulira, zloupotrebljava, ignoriše ili gura pod tepih. I kome je najprirodnije da vrati priču o partizanima u muzeološki diskurs Bosne i Hercegovine nego muzeju nasljedniku, Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Već nekoliko godina muzej vraća temu u javnost, otvara depoe, poziva istraživače i umjetnike, a nakon nekog vremena smo se osjetili dovoljno osnaženim da ponudimo i novu stalnu postavku, za šta nam je trebao ozbiljan projekat, logistika i infrastruktura. I dobili smo ga u okviru projekta Wer ist Walter. Otpor nacizmu u Evropi koji je okupio četiri institucionalna partnera, dvanaest historičara i kustosa iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Francuske i Njemačke i omogućio nam da kroz radionice i konferencije dvije godine neometano radimo, razmjenjujemo, učimo jedni od drugih i jedni o drugima. Povjerenje nam je ukazala njemačka Fondacija EVZ i vjerujem da smo ga opravdali – iz projekta je nastala akademska publikacija, digitalna edukativna platforma sa sto priča o otporu i konačno, prva stalna postavka o partizanskom antifašističkom pokretu u Bosni i Hercegovini nakon 1966. godine.
Od koncepta do izložbe
Koji su bili izazovi rada na projektu? Kako ste balansirali između zahtjeva istraživačkog tima, očekivanja publike i vizije/misije muzeja?
Odlično pitanje, lebdjelo je iznad glave tokom cijelog istraživačkog, kustoskog i kreativnog procesa rada na projektu. Imate s jedne strane, tim vrsnih međunarodnih stručnjaka, specijalista za određene teme koji smatraju da je upravo njihova tema ključna i vrijedna obrade, kustosa evropskih muzeja sa inovativnim idejama prezentacije, potrebe da obuhvatite što više a da sumirate što kraće, znate da imate odgovornost velike teme i da je morate prezentirati faktografski tačno, poduhvativši temu i procese, a da sve to mora biti jasno i zanimljivo široj publici. Zapravo je to izazov svakog kustosa pri obradi historijske teme u kojoj je zadatak sažeti veliko znanje u jednostavni i razumljiv sadržaj – ali ipak malo delikatniji u ovom slučaju. Jedna od izazova rada na ovoj izložbi je bila kako ispričati staru priču na novi način. Kako je približiti mladim ljudima koji o tome ništa ne znaju i jako malo uče u školi. Posebno nas je „mučilo“ kako će reagovati oni koji su o historiji partizana i Drugog svjetskog rata učili u periodu socijalizma, jer na izložbi nema ni ofanziva, nema ni Tita ni Partije – iako su svi oni prisutni i imaju svoju mjesto i ulogu, ali nema očekivanih hvalospjeva ni glorifikacije. Ne znam jesmo li zadovoljili njihova očekivanja.
Projektni tim
Kako izgleda rad sa međunarodnim timom stručnjaka? Zašto je važan interdisciplinarni i internacionalni dijalog u muzeologiji?
Međunarodni aspekt projekta je bio ključan faktor u cijelom procesu i vjerovatno predstavlja njegovu najjaču stranu. Ovaj aspekt može se iščitati u samom nazivu projekta. Činjenica je da je Valter na ovim prostorima jedno od rijetkih imena koje je preživjelo brisanje Drugog svjetskog iz kolektivnog sjećanja i čiju popularnost smo iskoristili za naslov izložbe, no ne toliko da igramo na kartu poznatog i popularnog, nego da bismo privukli one kojima je Valter popularna ikona, a zapravo ništa ne znaju ili jako malo znaju o stvarnoj ličnosti Vladimira Perića, ali isto tako i da međunarodnoj javnosti „provučemo“ nešto o lokalnoj, a evropskoj historiji o kojoj ništa ne znaju. Zato je i skovana ova dvojezična upitna rečenica s kombinacijom bosanskog i njemačkog jezika – Wer ist Walter? I jesu međunarodne kolege sa zanimanjem gledale film o Valteru usred Berlina i slušale od domaćih historičara o partizanskom pokretu u Jugoslaviji pokazujući akademski interes za ovdašnju historiju i historiografiju. No njihovo učešće je i pomoglo da se lokalni kontekst sagleda iz međunarodne perpektive, da se u komparaciji s drugim pokretima otpora u Evropi sagledaju karakteristike i specifičnosti partizanskog pokreta. Tako je i nastao koncept izložbe u kojem se govori o otporu u multietničkom društvu, najvećem oružanom otporu, masovnom učešću žena, oslobođenim teritorijama. Diskusije i pitanja međunarodnih istraživača pomogla su nam da bolje sagledamo vlastitu prošlost, šta je to ono što mi ne vidimo iz svojih malih nacionalnih perspektiva, iz naših nacionalizama i uskih okvira gledanja na prošlost, ko su partizani, ko su nosioci antifašističkog pokreta otpora i zašto su bili tako uspješni u svojoj misiji i viziji. Kako su u zemlji sa tako zamršenim nacionalnim odnosima, u njihovim najekstremnijim formama – genocidnim politikama, zločinima, genocidom, i holokaustom, stvorili novu platformu koja je bila inkluzivna, univerzalna i pozivajuća. I pobijedili. Ta vrsta vanjskog pogleda na unutrašnje stvari je možda najinovativniji pristup koji smo primijenili. Ozbiljnost projekta leži i u kreiranju komplementarnih rezultata, izložbe, akademske publikacije i platforme.
Možete li podijeliti sa čitateljima Urban magazina priče koje su Vama bile zanimljive tokom pripreme projekta? Na koji dio postavke ste naročito ponosni? Šta Vam je bilo najteže oblikovati?
Ponosna sam kako je koncept, razvijen iz razgovora i diskusija s međunarodnim timom, uklopljen u prostor bašte kao da je po planu bašte i napravljen. I sama lokacija za postavku je izazivala skepticizam unutar tima, da li se izložba može postaviti u vanjskom prostoru i koje su sve negativne strane takve odluke. No ipak su prevladale pozitivni argumenti i svaki dio bašte dobio je mjesto za priču koju treba ispričati – centralni dio s oružjem je poslužio da ispričamo priču o najvećem oružanom otporu u Evropi, o tome kako se otpor razvio, kako su partizani od gerile postali regularna vojska, kako su stvorili tako masovan pokret, kako su se naoružavali, ko im je pomagao, i slično. Kad smo se bavili topografijom tj. mjestima otpora – tema Po šumama i gorama se našla na zelenom dijelu bašte, a ilegala odnosno otpor u okupiranim gradovima, lijepo uklopila u uske, mračne niše koje su dotad služile kao skladište raznog materijala. Partizanka, tema o masovnom učešću žena u pokretu otpora, stoji pored postojećih originalnih saksija u koje je sad zasađeno „smilje i bosilje“, tj. cvijeće koje se spominje u poeziji i svjedočenjima o ženama partizankama. Prostor se uklopio u koncept, tj. koncept se uklopio u prostor. Ja sam i dalje fascinirana kako je bašta, koja čak ni u najzlatnija vremena Muzeja nije bila kontekstualizirana niti ozbiljnije korištena, uz minimalne intervencije doživjela takvu transformaciju. Dobili smo potpuno novi prostor, sa mnoštvom potencijala za daljnje unaprjeđenje.
