Zima je devedeset i neke. Nema metar snijega, ali ga ima do koljena, ili do mog struka. Dvanaestak mi je godina i sitne pahulje mi se pletu u trepavice, mokre su, hladne i bole me, jer su mi oči vruće i uporne. Pokušavam da u mećavi razaznam maminu figuru koja vuče sanke, a ja nastojim da ih guram, gubeći ritam, gubeći korak, padajući na koljena po snijegu.

Osam i trideset je ujutro, zima je devedeset i neke, dvanaestak mi je godina, snijega ima do koljena ili do moga struka, mama i ja vučemo fasung humanitarne pomoći iz mjesne zajednice do našeg haustora, na vlastitim sankama. Njih dva komada, vezanih jedne za druge. Iz bijelog haosa pod nebom zgužvanim kao bijela plahta čujem mamin glas kako uzvikuje moje ime, ja odgovaram na njega, pritom ne čujem vlastiti glas. Negdje blizu moje zgrade stoje komšije, suborci, ratni drugovi, stari znanci. Stoje i gledaju nas. Neki puše cigarete, sakriveni pod strehom. Kad je zatišje, muškarci iziđu iz svojih haustora i puše.

Sa zadnjih sanki spada konzerva masla, ja vičem: „Pala je konzerva masla, mama, stani!“, puštam sanke da ih mama sama vuče i vraćam se po konzervu upalu u snijeg. Ne mogu da se sjetim gdje je tačno ispala. Iz snijega vire otpaci i smeće koje niko mjesecima nije odnio niti je imao gdje da odnese. „Jeste vidjeli konzervu…“, pokušavam dozvati komšije ispred haustora koji puše pod strehom i one koji pričaju nešto, glasno, pod snijegom. Iz gomile izlazi komšija Davor, gledam mu u crne duboke čizme, previsok je da ga pogledam u lice, u očima mi se dave pahulje, ledene i mokre, oči mi gore. Iz snijega komšija Davor izvlači konzervu, ja pružam ruke prema njemu, on me ne gleda i nosi konzervu prema sankama. Pokušavam trčati za njim, ali padam. Ustajem. Padam, ustajem, dolazim. Gledam ga kako tovari na sanke veliku konzervu masla i čujem mamu kako mumlja: „Hvala!“, ispod kapuljače od dedine maskirne jakne koju je donio s linije. S prvog sprata komšinica, suborkinja, ratna drugarica, stara poznanica, Davorova žena, na prozoru dovikuje Davoru: „Hajde, spremila sam jelo, hladi se. Hajde, ima njoj ko pomoći!

Godina je devedeset i neka, meni je dvanaestak godina, snijeg je do koljena ili meni do struka, mama je u daljini manja od figure balerine u muzičkoj kutiji, a ja sam div. Ogromna sam. Ja sam ta koja pomaže, koja gura, koja pada, koja izvlači. Ja sam ta koja istovara. Ne osjećam prste, ali istovaram. Vreće brašna mirišu na meka, mirisna, topla obećanja kruha.

Cijeli život vukle smo sanke, mama i ja. Imao joj je ko pomoći. Nije uvijek bilo snijega. Nije uvijek bilo struje. Nije uvijek bilo punih cekera. Nije uvijek bila devedeset i neka. Ali moja mama, sama, razvedena, od porodice udaljena, preponosna, prešutljiva, u svoj život prezagledana, uvijek je bila „opasna žena“.

Ukrast će nečijeg muža, onako odmah s vrata, plave joj oči sjaje sjajem slobodne žene, kosa boje sutona bespomoćno joj pada na ramena, osmijeh joj se cakli prema svakome kao da je posred njenih usta neki bog posadio buket bijelih ljubičica. Ukrast će nečijeg muža. A ima ko da joj pomogne.

Same smo krive, nas dvije. Nešto se mora i progutati da žene ne bi ostale same. Mora se štagod u braku i otrpjeti da se ne bi vukle sanke po snijegu od mjesne zajednice do haustora, da se ne bi išlo na utakmice u pratnji majke umjesto oca, da bi dva para ruku umjesto jednih aplaudirala na školskim recitalima i u amfiteatrima za odbranu diplomskog.

Jednog je dana druga komšinica, suborkinja, ratna drugarica, stara prijateljica, pokucala mami na vrata s kantom vode i krpom. „Naši su muževi na liniji. Donijeli su nam jutros vodu za haustor. Deterdženta nema. Ali za to se ne brini, voda sve opere“, nasmijala se i bacila krpu na pod.

2013. godine mama i ja se vraćamo iz ambulante gdje je primila infuziju. Oslanja se na štap i na mene s druge strane. Ima ko da joj pomogne. Hodamo polako, kao da šetamo, kao da tako želimo. Saplićem se na praznu konzervu pseće hrane u parku, posrćem, padam na dlanove. Ustajem, osam i trideset je ujutro. Sve je potpuno okopnjelo. Otresam ruke o odjeću i smirujem mamu. „Voda sve opere.“